Školegijum lektira 15
Hajrudin Ramadan
Priče od kiše imaju sve preduvjete da se dopadnu današnjim mladim čitaocima, bilo starijim osnovcima, bilo srednjoškolcima. Kratke su, neobične, slikovite, pisane jednostavno, stripovski, bajkovito. Intrigantne su, duhovite, sa neočekivanim i često alegoričnim obratima na kraju, lako zamišljive i prepričljive, inspirativne, otvorene za tumačenja, učitavanja, odgonetanja, igru s tekstom. Mada fantastične, one su i autobiografske, ne samo u toj gladi za kretanjem i prostranstvima, nego i u ljutnji na glavonje koji bombarduju grad u kome on (Elias Veskot) živi sa ženom i dječakom. Na jedan suzdržan način, kritične su prema svakom jednoumlju, bilo ideološkom ili religijskom. Na više mjesta u njima biblijska slika raja (ili života poslije smrti) ispostavlja se kao dosadna, nemaštovita, neprivlačna. lako žanrovski jedva da dotiču SF, priče su i na taj način podsticajne; prostor i vrijeme sasvim su razglobljeni, premreženi hodnicima koji počinju ili se završavaju u ormarima, škrinjama, pećinama, slikama, ogledalima... Život se pojedinca, kao u rijetko kojoj drugoj knjizi tako jasno, pojavljuje tek kao jedna mogućnost. (Pa i život sapet u bolest, stisnut među štake, osuđen na nepokretnost, bolove, nesanicu?)