Možda je jedno važno mjesto zauvijek izgubljeno, izbrisano u prostoru. Ali nismo u to sasvim sigurni pa priču počinjemo s možda. Možda ta dva izvora još postoje? Zato bi baš dobro bilo otići u ovu današnju Grčku da se provjeri šta je u njoj ostalo, ako je išta, od tog mjesta toliko važnog i za svijet živih i za svijet mrtvih. U oba ta svijeta, ako i nije bio glavni gazda, jer znamo da je to bio Zeus, ovaj što ćemo ga sad pomenuti bio je siva eminencija, dakle veoma utjecajna ličnost koja djeluje u pozadini događaja.
Ime gospodina sive eminencije je Tanatos, bog smrti i sama smrt. Ako anatomija imalo upućuje na bit bića, onda je važno zapaziti da je Tanatos imao željezno srce i krila toliko crna da se ni ònā među drugima crnim najcrnja s njim nije mogla mjeriti, mama njegova. Usprkos željeznosti ili gvozdenosti središnjeg organa, niko nikad nije čuo njegov dolazak kad je kao izvršilac sudbine stizao da duše onih što su određeni za selidbu odnese u podzemni svijet.
Tanatos je jedan od najzaposlenijih besmrtnika. Kad ga je na svijet donijela, majka ga, crnokrila Noć, obaveza da neumorno, bez radnog vremena, dakle i danju i noću, obavlja svoj gorepomenuti teški škovacinski posao, to jest posao čišćenja svijeta od duša umrlih i svega što s tim ide. (Podsjetićemo čitateljicu ili čitatelja da je riječ škovacin regionalizam, a značenje joj je 'smetljar', samo nam nekako na ovom mjestu škovacin zvuči bogovskije.)
Još u ona prva vremena kad je svijetom vladao Kron, Crnokrilka je, osim Tanatosa, rodila mnoštvo onih zbog kojih je William Shakespeare smislio višestruko potvrđeno iscjeliteljsko rješenje da se stari problemi najbolje rješavaju novim, rekavši: „Od novog jada stara bol će proći.“
Od jata jadâ što vladaju širom svijeta Crnokrilka rodi najstarija: Eridu – razdor, Apatu – obmanu, Hipnosa – san s mračnim, teškim morama, Nemezidu – osvetu i još poprilično sličnih sestara i braće, sve jedno drugom do uha a ne znaš koji je gori od kojeg. Pomenuli smo maloprije gospodina sivu eminenciju, da mu imena ne zazivamo prečesto, pošto se gospodin rado odaziva, jer on ima dosta bliske veze s onim na početku pomenutim važnim mjestom i na njem izvorima, da sad dodamo: sa životom i sa smrću povezanim. Trebalo bi, dakle, otići u Grčku pa onda u Beociju ili Beotiju (gdje smo već bili u našoj priči Narcisova nesretna ljubav) i onda pravo u gradić ili grad Lebadeju. Ko ga nađe, treba potražiti tu negdje odmah pored, malo bliže ili malo dalje, uglavnom negdje oko gradića ili grada, Trofonijevo proročište, kod te Lebadeje čije smo ime jedva vidjeli na zemljopisnoj karti razmjere 1 : 3 250 000, a napisano je ovako: Levadhia. Ko nađe to proročište, našao je mjesto početka naše priče. Međutim, ona se, kao i svaka priča, može čitati i ako strpljivi čitalac (stigne li do ovog mjesta u priči) nije bio i na onom mjestu do kojeg put zahtijeva dosta napora, a još više troška. Pa da počnemo s pričom budući da i priča, kao i sve drugo, da bi imalo kraj, mora nekako početi. Dakle, neka priča počne!
Mada uvijek prezaposlena sijanjem nesloge i razdora, sijačica Erida nađe vremena da rodi Letu, Zaboravku. (Doduše, postoje i mišljenja da Leta nije kći Eridina već Titana Keja i njegove žene Febe, ali tok naše priče produžava pravcem kojim je već potekla.) Jedna od rijeka u podzemnom Mrtvačkom svijetu, rijeka zaborava, ima Letino ime, a porijeklo mu se izvodi od grčkog glagola lanthanein koji znači 'prikriti' ili 'tajiti' ili 'zaboraviti'. Letina voda tiho žubori tužnim ovim krajem, na žalovima Letinim nad rijeku se naginju duše umrlih i napajaju se njenim vodama jer Letine su vode čudotvorne, a njihovo djelovanje nesumnjivo. (Nije to kao s nekim, mnogo kasnijim, vodama nedovoljno provjerenog djelovanja kao što su ona dugoiuspješnoreklamirana kladanjska Muška voda i brojni gazirani i negazirani kiseljaci, a i brojne izvorske kupujtedomaće vode. Ne.) Letinim vodama napajale su se duše mrtvih da bi zaboravile svoj zemaljski život i da bi prestala patnja zbog sjećanja na ono što je bilo pa prošlo.
Da li je to bilo mudro? To, baš sve zaboraviti? Ili je možda bilo popusta – zaboraviš sve što nije valjalo, a ono drugo ne zaboraviš? Ako je tačna naša pretpostavka da se na Letinim žalovima još nije moglo znati za kinesku poslovicu „Mudar čovjek zaboravlja sve osim svojih dobročinitelja i svojih pogrešaka“, onda je zaborav bio totalan. To je i bio cilj ispijanja Letine vode, jer ono je bilo namijenjeno, kažu, samo dušama koje su bile određene da uđu u novo tijelo i vrate se među žive pa tako, kao repetirci, ponavljači, ponovo troše svoje godine sve dok ih ovako ili onako opet ne potroše. Hoće li poslije opet Leti na vodu, pa opet gore i opet dole, ne zna se. Pjesnik Publije Vergilije Maron u Šestom pjevanju Eneide svog junaka Eneju šalje u donji svijet. S Enejom silazimo i mi, čitajući prevod Mladena S. Atanasijevića s latinskog. Na obali Lete saznaje: Pre svog odlaska u druga tela (...) / Duše će piti vodu letske reke, / Koja goni brige i zaborav daje. / (...) Sve ih brojne bog na letsku reku zove / Da bi želele, zaboravljajući prošlost, / Da nebo vide i u tela se vrate.
Ali Letino ime nije vezano samo za ovaj tmurni podzemni svijet, već za ono mjesto zbog kojeg smo pominjali gradić ili grad Lebadeju. To je, kako ga zamišljamo, hladovito ugodno mjesto na kojem su dva izvora okružena niskim mirisnim bjelocvjetnim mirtama, lovorima i čempresima što spajaju hladovite izvore s nebeskom modrinom. Tu je Letin izvor, izvor zaborava. Mnogi su ovamo dolazili u čuveno Trofonijevo svetilište da bi, kako se to danas često kaže, popravili kvalitet života. Ama ne u onom najprizemnijem smislu sadržanom u filozofiji use, nase i podase, već da dušu smire ako su činili šta loše ili nisu učinili ništa dobro ili nisu učinili u dotadašnjem životu ama baš ništa.
Sad kad smo evo stigli do Trofonijeva svetilišta našli smo se na raskršću: ako nas zavede priča o Trofoniju, odvešće nas do ljubavi između ljepotice Epikaste ili Jokaste i ljepotana Apolona, pa od njih do kralja Edipa i čak Sofoklove tragedije Kralj Edip pa do Sfinge pa... Eeeeha! Stani! – rekli bi kočijaši i fijakeristi. To bi teško stalo u ovu pričicu. A i naslov priče Dòbrī i zli (kad nam se već učinio dobrim) obavezuje nas da se kako znamo i umijemo držimo teme.
Dok smo još na Zaboravkinom izvoru sjetimo se da je mama njena Erida, kako priča Hesiod u Teogoniji, narađala tušta i tma, što će reći vrlo mnogo do čak bezbroj, zlih: Tegobu, koja ima hiljadu i jedno lice (mada u ovaj podatak ne vjerujemo, tj. ne vjerujemo neimenovanom brojaču jer mislimo da su Tegobina lica neizbrojiva), pa je rodila Glad, koja je rodila gladne kojima siti ne vjeruju, i rodila je Bol i Ubistva, Tuče, Bitke i s njima nebrojena Krvoprolića, Svađe, Laži, Bezakonja, Zaslijepljenosti i Krivokletstva. Ta opasna gamad naselila je svaki kutak svijeta, zatrovala duše ljudima i mnoge i mnoge učinila svojim robovima a mnogi od njih im se klanjaju i vjeruju i nadaju se da će na kraju otići na Letin izvor i sve svoje počinjene nevaljalštine zaboraviti. Kad ova djeca Eridina kolo igraju, a vječito ga negdje igraju, kolo obično vodi Apata – boginja prevare, obmane, zavaravanja, lukavstva, himbe, podmuklosti. Katkad Apati vodeće mjesto u kolu otme Hibris, čije je latinsko ime Petulantia – drskost, bezobraznost, silovitost, jarost, naprasitost, nasilnost, krvološtvo, bijes i obijest, raskalašnost, raspuštenost i zluradost. A sitno pocupkuje u kolu pa iskoči iz kola i hvata se drugdje Dolos – možda i ne najveći gad među ovim što se u kolu treskaju, jer Dolos je samo trik-majstor, varka, doskočica, lukavština i štoser, psina i neslana šala, prepredenjak i prevarant, izdajstvo, nevjera i vjerolomstvo, varavost i nepouzdanost, Apati blizak i najveći joj konkurent.
Mnoga je duša ovim zlicama zaražena a sve su obuhvaćene jednom riječju – grijeh. U kasnija se vremena problem grijeha pokušao riješiti indulgencijama koje je dijelila katolička crkva onima što su zatražili oprost od grijeha, ali o tom šta je s njima bilo to jest jesu li s tim potvrdama o oprostu grijehova završili gore ili dole nema pouzdanih informacija. A u vremenima masovnih posjeta onom čuvenom Trofonijevu svetilištu, kako nije bilo ni oprosta grijehova ni indulgencija kao potvrda o oprostu, rješenje je traženo u zaboravu na Letinu izvoru. Prahodočasnici bi se od daleka puta malo odmorili u sjeni čempresâ kraj izvorâ, odahnuli, vina slatkog gucnuli i nešto malo prigrizli, pa bi zatim prvo Letine izvorske vode zahvatili i pili da bi zaboravili sve što su do tad znali i učinili. Tad se tamo strogo pazilo da se ništa i nikakvog smeća kraj i okolo izvora ne ostavlja. (Običaj da se znakovi boravka na dragim mjestima ostavljaju kao poruka da se tu bilo – plastične kese, papiri masni i nemasni, konzerve, boce i tome slično – uveden je znatno kasnije, kad je svijet postao civiliziran.)
Zaboravom očišćeni i onevinjeni, ljudi su odlazili u Trofonijevo svetilište ili savjetovalište, kako bismo to danas rekli, i primivši od Trofonija savjete i upute ćudoredne prirode išli onom drugom izvoru na oko kopljomet udaljenom od Letinog.
I tamo gužva, al' štaćeš. Veće su gužve kod Muradija, pa kome treba – čeka. Sabur, strpljenje. Mi mislimo da su Svetilište i izvori bili razmješteni u trokut koji je Pitagoru, tako neki tvrde mada mi nismo sigurni da je baš tako bilo, inspirirao da smisli čuvenu Pitagorinu teoremu, koja prestihovana u Autobiografiji Branislava Nušića glasi: Kvadrat nad hipotenuzom, to zna svako dete, jednak je zbiru kvadrata nad obe katete. Prema zamisli arhitekte, Svetilište se nalazilo u vrhu pravog kuta, a izvori u ona druga dva. Mjesto gdje je Trofonijevo svetilište je upravo ono, priča se, gdje je zemlja progutala Trofonija, tu u šumi kraj Lebadeje, dok je nosio u kostrijet umotanu glavu koju je, tako se priča, odsjekao svom poočimu Agamedu, koji je... Aaaa neee, to je već druga priča, vratimo se ovoj započetoj a nedovršenoj. Taj drugi izvor, na oko kopljomet od Letinog, Mnemozinin je izvor. Oni što su od Letinog dolazili na Mnemozinin pili su Mnemozininu vodicu i kad bi se valjano napili mogli su biti sigurni da će se trajno sjećati onih dobrih savjeta i ćudorednih pouka što su ih primili od Trofonija u onom zdanju u vrhu pravog kuta trokuta. (Mi računamo da se eventualna čitateljica ili čitalac koji je s nama do ovdje stigao sjeća da smo o Mnemozini pripovijedali u našoj priči Vragolije nebeskog oca, ali ćemo ako se slučajno nađu čitaoci koji su s nama prvi put, a nisu odustali da nas prate do ovog mjesta, podsjetiti da je Mnemozina božica pamćenja, sjećanja, spominjanja. A osjećamo i dužnost da kažemo i ovo: mada je naslov ove priče Dobri i zli, mi smo prvo malo pričali o ovim drugim iz naslova budući da je zla na svijetu više nego dobra, makar se oni koji misle da im je dobro s tim neće složiti, pa zlo i zli po tom kriteriju i u priči imaju prioritet.)
Ali, s Mnemozinom smo stigli među one koji čine bolji dio svijeta i zbog kojih se vrijedi nositi sa onom gamadi i dripcima iz pomenutog kola što zemljom đuskaju. A đuskaju najviše zbog toga što uvjeravaju ljude, sve, od huljâ i bijednikâ do premijerâ, predsjednikâ, narodnih vođa i kraljevâ, da je sretan onaj ko je značajan i bogat. Dobra Mnemozina je znala da đuskači lažu i utuvila to znanje kineskom filozofu Konfuciju (živio je od 551. do 478. pr. Kr.), koji je rečeno upamtio i u svoje vrijeme saopćio: Svi ljudi ne mogu biti bogati i značajni, ali svi mogu biti dobri.
Mi vjerujemo da ljude u pravcu dobra orijentiraju Muze, da su one kompas za putnike koji traže pomenuti pravac. Ali, na kompasu je igla jedna, a Muza je devet.
Prva je Erato. Njen je izum ljubavna poezija. Niko nikad neće ni na nebu ni na zemlji izbrojiti sve ljubavne pjesme. Nebo poezije kojoj je Erato ishodište je kao ono nebesko ozvjezdano. Skinimo nekoliko stihova s tog neba: (Katul, Živimo, Lezbijo) Sunce zalazi, ali se opet vraća, / a nama kad se pogasi kratki sjaj / ostaje noć i samo beskrajan san (prev. N. Milićević); (Katul, Moja mi draga kaže) Kaže; ali što žena u strasti kaže čovjeku, / to zapiši na vjetar, na talas brze vode! (prev. N. Milićević).
Euterpa. Njeno ime dolazi od grčkog Eutérpê: 'razveseljavati'. Neki kažu da je prvo bila zaštitnica muzike i da se kasnije prebacila na lirsku poeziju. Drugi, pak, misle da je Euterpa zaštitnica lirske poezije uz sviranje na flautu. Kako god, mislimo da je Euterpa, kako danas vole reći, napravila dobar posao.
Kaliopa. Njen je fah epska poezija i govorništvo. Što se ovog drugog tiče, uvjereni smo da je od tog danas digla ruke, mada mnogi od onih što govore li govore uobražavaju da su Euterpini miljenici. A epske poezije što se tiče, pročitali smo negdje da je Jevrem Brković u jednom svom romanu duhovito zapazio da je evropska književnost počela srdžbom to jest da je prva riječ kojom počinje Ilijada srdžba: Srdžbu mi, boginjo, pjevaj...
Klio. Klio je, zamislimo to tako, naredila: „Neka bude povijest!“ I bi povijest. Čim odemo u neki od njenih hramova (muzej kakav ili biblioteku ili čak neki institut koji se bavi pitanjima iz Kliine nadležnosti) zamolićemo: O, Klio, učini sve što možeš da što prije prestanu lagati u ime nacionalnih interesa i osobnog probitka i lične koristi.
Melpomena. Melpomenina su briga tragedije. Ne ove tragedije što se svud po svijetu događaju zbog prevlasti one gamadi đuskača iz kola što ga sad igraju Eridina maloprije pobrojana djeca. Melpomeni se treba zahvaliti za onu dramsku ili književnu formu u kojoj životni i moralni sukobi likova završavaju velikom nesrećom ili smrću junaka takvih priča. Kad se zaželimo takvih tragedija, skidamo s polica Eshila, Sofokla, Euripida, Shakespearea... A ima i filmova u kojima se mogu prepoznati Melpomenini prsti.
Polihimnija. Njeno nam ime gotovo sve kaže jer znači: 'bogata himnama'. Zaštitnica je svetih pjesama i himni. Svud je tamo gdje se ljudi pjesmom obraćaju svom bogu ili stoje uspravno i mirno dok orkestri ili horovi to jest zborovi intoniraju državne himne. Tako, Polihimnija pomno prati je li onaj uvodni muzički dio međunarodnih i drugih utakmica dovoljno polihimničan to jest nje dostojan. Italijanski renesansni slikar Francesco del Cossa je naslikao Polihimniju s poljoprivrednim alatom i grožđem u rukama jer je ova Mnemozinina kći i zaštitnica poljoprivrede i poljoprivrednika.
Talija. Ah, Talija! Bravo, Talijo. Bez Tebe, boginjo, jedva da bi bilo smijeha na svijetu. Bez Talije nema komedije. Od Plauta a i prije njega, i Sterije a i prije njega do Čaplina a i poslije njega, do Kovačevića i njegovih „Maratonaca“ što „trče počasni krug“ smiju se, bar dok gledaju ono što Talija štiti, i oni tužni i prezreni na svijetu, i sužnji što ih mori glad. Hvala, Talijo.
Terpsihora. Svud je i sve obdarila plesom. Od slavljeničkih plesova uz rođenja kćeri i sinova, preko igara uz vjenčanja, kad tek rođeni stasaju za udaje i ženidbe, do dansea macabrea – mrtvačkog plesa, jer smrt sve ulovi u svoje kolo onda kad misli da je za to vrijeme. Sav svijet pleše i kad pleše, boginja plesa Terpsihora aplaudira. Mislimo: čak i kad gleda onaj posljednji što ga pomenusmo.
Uranija. Ime joj znači 'nebeska'. Odjevena u plašt protkan zvijezdama mogla bi biti inspiracija modnim kreatorima. Ali je ona ipak daleko od toga. Boginja astronomije, mnogo je dobra učinila i astrolozima i zvjezdoznancima. Usmjerila je nebu radoznali pogled prvih ljudi na svijetu da pokušaju objasniti tajne neba, jer spoznaje o tom vode kroz godišnja doba, kad je najbolje loviti i sijati, kako život uskladiti s nebeskim pojavama. Boginja astronomije je možda glavni kompas što je vodio od molitava Suncu i Mjesecu do hodanja po ovom posljednjem i do Hubblea kojim još nisu ugledali Uraniju, ali je on djelo njene inspiracije.
Sve ovo čemu boguju Zeusove i Mnemozinine kćeri zove se kultura. Najveće dobro darovano ljudima. Svako od onih iz kola Eridine djece radi o glavi tom dobru. Priča o dobrima i zlima mogla bi se završiti prisjećanjem na jednu drugu, divnu u svojoj jednostavnosti. Ispričao ju je jedan rob koji je živio u šestom stoljeću prije Krista. Stekao je, kažu, slobodu pričajući priče. Zvao se Ezop. Jednom je ispričao priču Dobra i zla. Evo te priče: Dobra su bila suviše slaba da se brane pa ih Zla lako protjeraju. Dobra stignu na nebo i upitaju Zeusa kako treba da dolaze među ljude. On odgovori da treba da dolaze među ljude jedno po jedno, a ne sva zajedno. Zbog toga Zla, jer borave u blizini, napadaju neprekidno ljude, a Dobra sporije s neba silaze. Jedan od onih koji u pričama traže i nalaze pouke, napisao je ovakvu pouku: Ova priča pokazuje da niko na dobro ne nailazi brzo, a zlo svakoga danima pogađa. Da li je Ezop to baš htio reći, ostaće zauvijek tajna.
