Naslonjena na hladnu stijenu visoko negdje u nekoj gori tesalijskoj, Erida – boginja nesloge i razdora, čiji smo porod ostavili đuskati u onom kolu iz naše priče Dòbrī i zli – nervozno gricka već dobrano nagrizene nokte i ispodočke zlobno gleda put Hironove pećine. Tiha je i blaga noć, ali je zrak na ovim visinama više nego svjež pa Erida drhturi, ne znaš je l' od svježine il' od zloće što joj iz očiju naprosto kapa. Božanska svjetlost što se iz pećine razlijeva razbijajući posvemašnji mrak, te pjesma iz božanskih grla, svirka Apolonove zlatne lire, siringi i formingi, miris vina i ambrozije i pečenih ovnujskih stegnâ u lovačkom umaku od gljiva pokrenu Eridu, ispljunu odgrizene vrhove noktiju, dohvati prekrasnu zlatnu jabuku što ju je držala skrivenu u malom udubljenju u stijeni, pažljivo je zapakova u zlatotkanu bošču i povećom bašlijom koju izvuče iz punđe pričvrsti na zamotak s jabukom list javorov na kome je zlatnim slovima napisala: Najljepšoj. Svršivši posao uđe u pećinu.
A u pećini atmosfera svadbarska, kakvu samo bogovi mogu stvoriti, jer svadba je Peleja kralja Ftije, tu u Tesaliji, i divne Tetide, koju je sama gospodarica Hera odgojila gore u zlatnim dvorima na Olimpu. Muzika svira, bogovi igraju i plešu, miris božanskog znoja miješa se s mirisom dima i kapljevine s komada mesa što se na usijanom ognjištu vrte. A Zeus zavaljen u stolici i s bogato ukrašenom peharčinom u moćnoj ruci promatra svadbare i zamišljeno suče malo brkove malo bradu i gleda li gleda mladu. Sjeća se kako se s bratom Posejdonom svadio jer su se i jedan i drugi do ušiju zaljubili u Tetidu i svaki je naumio njom se oženiti. Daaa, ali je Posejdon morao odustati zbog načela jači tlači, a Tetida je odbila Zeusovu ljubav jer je zahvalnost Heri nadvladala benefite (kako to kažu viđeniji ljudi na bhs jeziku kad hoće izbjeći nekadašnje prestarjele i izlizane riječi korist, prednost, potpora itsl.), benefite, dakle, koje bi joj ponuđena veza sa Zeusom zasigurno priskrbila. Gucnu Zeus još jedan bogovski gutljaj vina, provalja ga po ustima kako to već rade iskusni kušači iz enološke struke pa produži putem uspomena, jer ga Mnemozina blagim svojim dahom zadahnu.
Sjeća se Zeus kad je ono videći Afroditu gdje se gola praćaka s pastrmkama u bijelom buku planinskog potoka skočio i on go među ribe ne bi li s Afroditom malo giči-giči, kako ono što je Zeus naumio zove Ranko Marinković u romanu Kiklop, ali se Afrodita ote i pobježe, a Zeus je ganjaše i ne mogaše je stići, no se toliko uzbudi takvom sportskom aktivnošću da prosu svoje dragocjeno sjeme po zemlji i tamo gdje je zemlja sjeme dočekala niknuše – kentauri.
Protrese Zeus glavom lijevo-desno da se otrese sjećanja. Evo, sjedi sad ovdje u pećini jednog od kentaura, kući Hironovoj, koji bi, ako su ovakva rekla-kazala priče tačne, bio njegov, Zeusov, sin. Ali, sam Zeus je kod prenosilaca pričâ insistirao na drugačijoj priči, onoj da je Iksion otac kentaurima, tim dlakonjama što žive u teško pristupačnim planinama, tim četvoronožnim poluljudima-polukonjima: glava, ruke i poprsje su im ljudski a ostatak tijela konjski. Pa čak i kad bi u kasnija vremena iz ovih ili onih razloga stavljali leptir-mašne kako bi istaknuli svoju ljudskost i vrijednost bilo je to uzaludno jer leptir-mašne su nekim čudom baš isticale onu konjsku stranu kentaura. Tkači legendi, neobičnih priča koje izdržavaju vremenska iskušenja i mijene bolje nego istorija, jer nisu podložne revizijama, pripovijedaju o različitim porijeklima kentaura.
Jedna od takvih priča vraća nas u vrijeme dok je svijetom vladao Zeusov otac Kron. Jednog je dana, obilazeći svijet kojim je vladao, ugledao Filiru, Okeanovu kćer. Poželio je Kron Filiru i uzevši lik prekrasnog pastuha učinio ono što pastusi vole raditi. Kad je za to došlo vrijeme, Filira je rodila biće s ljudskim trupom i konjskim nogama: kentaura Hirona. Filira je s dubokom tugom gledala svog sina i kad su se stvari na olimpskom prijestolu promijenile i Zeus preuzeo vlast, zamolila ga je: Gospodaru, patim nezasluženo. Ja se tvom ocu, ocu ovog bića, nisam darovala, već sam uzeta. To što je Hiron od boga, nije mi utjeha. Promijeni moje ja, da ne vidim svoje dijete a da ostanem u najdubljoj vezi s njim od jučer, i sad i zauvijek.
Zeus je razmišljao. Kako promijeniti ja božanskom biću a da ono ne vidi što je vidljivo kad je božansko vidjeti čak i ono što je skriveno? I da se nit majčinstva ne prekine a da ne boli onda kad boli? Poče se dosjećati. Što je u zemlji ukorijenjeno, vezano je s onim na njoj, a ne vidi, i nebu ruke pruža a ne vidi ga. I ništa ga ne boli. Drvo. Neka bude drvo, stablo. I Zeus ispuni Filirinu molbu tako što ju je pretvorio u lipu, prekrasno drvo mirisnih cvjetova čiji je grčki naziv ime Hironove majke. Filira to jest lipa ostala je sve do danas simbol prijateljstva i nježne vjernosti. Grana dobrih kentaura kojoj je početak Hiron predstavlja dobroćudnost ali i snažnu potporu borcima za pravdu svud gdje se takva borba vodi. A ona grana kentaura koja predstavlja sirovu i surovu, bezumnu slijepu snagu potječe od Iksiona.
Iksion bješe kralj viteškog, moćnog plemena Lapita, o kojem sad ne možemo pričati jer bismo se tako suviše udaljili od Eride sa zlatnom jabukom u ruci.
Bio je Iksion prvi čovjek koji je prolio rodbinsku krv. Kako? Zašto? Oženio je kraljevsku kćer i puncu obećao brda i doline, ali je slagao i nakon vjenčanja ubio punca. Što savjest što kazna bogovâ učiniše da Iksion poludi. Mučio se jadni ludak, mučio, i sućutni Zeus se na njega sažali, riješi ga ludila i patnji i čak mu, ko zna zašto (o božanskim se odlukama ne pita), podari besmrtnost i dadne mu par-nepar propusnicu da u neparne dane prisustvuje bogovskim gozbama na Olimpu. Iksion bogme iskoristi propusnicu i dolažaše na Olimp u mnoge neparne dane. (Najpouzdaniji poznavatelji porijekla riječî, znakova i njihova značenja tvrde da matematička oznaka za nepoznanicu, x: iks, potječe iz prirode ovog slučaja: nepoznanice zašto je Zeus nagradio Iksiona za počinjeni zločin. Prema tome, kažu, iks je skraćenica od Iksion.) I tako, posta Iksion na Olimpu redovan i viđen gost. Međutim, da l' ona podmuklica Apate ili smutljivac Dolos, onaj bog što je volio psine i neslane šale, učini da Iksion poželi baš Heru, Zeusovu ženu. I kad je mislio da ga niko niti gleda niti vidi, usudi se Iksion napastovati krasnu ženu svog dobročinitelja. Zeus, naravno, vidje. I kad je Iksion došao na Olimp sljedećeg neparnog dana, Zeus od oblaka načini vladaricu bogova, lažnu Heru, a ova kad je Iksion spopade, dadne mu se ljubiti i sve to i: ono. Iz onoga, rodi se Kentaur, otac kentaurâ. A šta je potom bilo? Priča se i to kako je Zeus, da bi se Iksionu osvetio za onu svinjariju s Herom, razapeo Iksiona na zapaljeni točak sa četiri paoca. Jedni kažu da je Zeus Iksiona zmijama vezao za krilati točak na kojem je, tako u plamenu, odletio u Tartar, među sve one što su uvrijedili bogove. Drugi, pak, pričaju kako se Iksionov točak vrti gore na nebu oko svoje osi i istovremeno se okreće oko Zemlje. Neki koji su tu nebesku pojavu vidjeli tvrde da se radi o omanjem svemirskom brodu s kojeg vanzemaljci prate kakva sve čuda i pokore provode Zemljani, koji su zbog izraženih simptoma ludila na promatranju. Ti neki još tvrde da se radi o mikroverziji svemirskog broda iz filma 2001: Odiseja u svemiru Stanleyja Kubricka naročito se pozivajući na tehničku perfekciju izvedbe letjelice, jer je Kubrick po takvoj perfekciji postao čuven. Drugi se, pak, nikako ne slažu s ovima: kakav svemirski brod, kakvi bakrači, to je raspeti Iksion, kažu. I kažu još da je Iksion prvi od raspetih među mnogima kasnijim. Zeusov metod kažnjavanja je, kažu, paradigma. Svi kasniji razapinjači ljudi su Zeusovu metodu pokušali usavršiti varirajući je ovako ili onako, ali niko nije dostigao toliki stupanj sofisticiranosti: čovjek raspet na rotirajućem vatrenom točku u svemiru.
Posjetitelji Pompeja pričaju da je kažnjavanje Iksiona prikazano na jednoj fresci u Pompejima, ali mi se u to nismo uspjeli uvjeriti jer nikad nismo do Pompeja dospjeli niti ćemo dospjeti. Međutim, na internetskoj adresi https://hr.wikipedia.org/wiki/Iksion (mitologija) vidi se freska na kojoj je goli čovjek desnom rukom ležerno oslonjen na točak čiji je jedan dio vidljiv. Iksion. Da, bio je zgodan otac kentaurâ.
Sjedi Zeus u pećini kentaura Hirona, pijucka vino i žvaćka tust ovnujski zalogaj. Švenka božanskim svojim pogledom po zajapurenim licima bogova što baš u ovom trenutku igraju drmeš-kolo te mu u kadar uđe blijedi lik boginje koja kao da ne učestvuje u svadbenom veselju, već promatra zahuktali drmeš, i kolo se zahuktava i bogovi skaču i hukte u kolu, a ona stoji s rukama na stražnjici, onako kad se nešto skriva za leđima, i samo stopalom tapka po tlu prateći ritam kola.
Vidi Eride, nepozvana a ipak došla. Lijepo od nje što je oprostila, a ružno što je nisu pozvali. Pa ne bi ona na ovakvoj svadbi neslogu stvorila – misli Zeus i pogledom ode dalje niz svadbare. A Erida se kradom približi božanskoj trpezi, po mnoštvu jela sličnoj švedskom stolu, i neprimijetno spusti svoj smotak na jednonožni visok poslužavnik od gorskog kristala što je na vidnom mjestu na trpezi stajao. Kristal je čarobno prelamao svjetlost vatre, baklji i nadasve onu božansku svjetlost kojom zrače bogovi. Baš je lijepo izgledao Eridin poklon, tako, blistajući na gorskom kristalu. (Podsjetićemo čitateljicu ili čitaoca, da je Erida u zlatotkanu maramu uvila prekrasnu jabuku i da je na smotak pričvrstila javorov list na kojem je pisalo: Najljepšoj.)
Uto, drmeš prestade, skoknuše boginje i bogovi da se malo osvježe božanskim jelima i pićem. Svima se ote uzdah divljenja kad ugledaše prizor. Ah! Ah! Ah! (Bilo je, naravno, mnogo više od navedena tri Ah!, ali kako bi navođenje svih ahova bilo monotono i dosadno, ostaćemo pri navedena tri.) Ah, jao, prekrasno je, kakva divota, ali što je to? – uskliknu Afrodita. Bogovi je radoznalo pogledaše. Svi su odreda znali da Afrodita upotrebljava ovaj lik upitne riječi što za nepoznate stvari, pojave i pojmove samo kad afektira to jest prenemaže se, što je bio znak da želi skrenuti posebnu pažnju na sebe, jer je pripadala onoj polovini bogova koji su redovno upotrebljavali onaj njen drugi lik: šta. (Kao i u mnogočem drugom, bogovi su se razilazili i u jezičkim pitanjima, pa i u pitanju imena jezika. Jedni su ga zvali grečeski jezik a drugi grčki jezik. Grečeskoslovci su propisivali pomenuti lik šta a grčkoslovci lik što. Zaštitnica prvih, boginja Propisijana insistirala je na strogom razlikovanju šta od što kao što je boginja Preskripcijana insistirala na strogom razlikovanju što od šta.)
Što li sad afektira, sigurno je bacila oko na ovaj tajanstveni predmet; hoće ga za sebe, pomisli mudra Atena, Zeusa boga kći. Šta li je to? Pa što je to? To je to? O čemu se tu radi? – oglasiše se božice i bogovi ovim i sličnim pitanjima.
Piše „Najljepšoj“, reče Hera čitajući javorov list i zaključi autoritativno: – Dodajde mi to, Atena, dušo, to je za mene. – Za tebe? Gdje piše da je za tebe? – usprotivi se Afrodita. – Pa je l' lijepo piše „Najljepšoj“? – obrecnu se Hera. – Piše „Najljepšoj“ a ne Heri – uzvrati Atena. – Boginje moje drage, što raspravljate a ne znate ni šta je unutra – prekide ih Zeus, de, ćeri Atena, raspakujde to da vidimo šta je.
Atena pažljivo skide javorov list pa razmota paketić a u njemu: Ah, divne li jabuke – ote se uzdah divljenja svim bogovima. A Erida stajaše sa strane u sjeni i zlurad osmijeh krasio joj lice obasjano zlobom. I Hera i Afrodita istovremeno pružiše ruke za prekrasnom jabukom u Ateninim rukama. – To je za mene! – uzviknu Hera. – Nije bome nego je za mene, ja sam najljepša! – uzviknu Atena. – Ti? Ha, ha,ha, taman posla, za mene je, ja sam najljepša od svih i svi to znaju – kliknu Afrodita.
Nasta prepirka, ču se pokoja božanska psovka, bilo je i gurkanja i naguravanja. – Basta! Dosta! Stop! Šlus! – podiže se s uzdignutim rukama Zeus i zovnu slavnog glasnika bogova, a sina svog Hermesa. – Hermese, sine, odletidee na otok Lezbos i dovedi mi onu mudricu i ljepoticu Sapfu što besmrtne stihove stvara. I da si mi brži odonud neg tamo odovud. Svi se svadbari zgledaše. Misle se i pitaju: Šta će mu sad Sapfo? I dok se oni u čudu misle, a eto ti Hermesa sa Sapfom.
– Slušaj, lijepa djevojko, evo se boginje posvađaše koja je od koje ljepša. De reci, Sapfo, lijepo moje, najveća na svijetu ljepotica ko je? – obrati joj se Zeus.
A Sapfa odgovori: Gospodaru, ja o tom ne mogu suditi, a još manje kad su boginje u pitanju. Ali reći ću ti ovo: Ko je lijep, čini se očima da je dobar, ali ko je dobar, taj je i dobar i lijep. Na to se otvori žučna rasprava koja je od boginja kandidatkinjâ za najljepšu ne samo lijepa već i dobra. Hironova pećina se ispuni zaglušnom galamom, sve dok se ne začu autoritativni glas: Dosta! – viknu Zeus.
Nastade pećinska, da ne kažemo grobna, tišina. Ka-ka-kako s-s-se t-t-to ponašate! – zamuca Zeus krajnje iznerviran. I vi ste boginje, boga vam vašeg! Sujeta, taština, ispraznost mozak vam popila! De da vidimo, obrati se Zeus svadbarima: ko će od vas presuditi koja je od ove tri najljepša? Tajac. I potraja tajac, i traje, traje...
Niko? – nađe se Zeus u čudu. E pa kad neće bogovi, nek presude ljudi.
Hermese, sine, odvedidee ove tri na Idu nad Trojom planinu i naredi Parisu princu trojanskome nek' presudi koja je od ovih najljepša.
Hermes povede Heru, Atenu i Afroditu gdje mu Zeus naredi, a i Erida izađe iz pećine i u mraku zadovoljno protrlja ruke. Ha, ha – nasmija se u sebi. Počinje. (Čini nam se da je sad vrijeme i veoma važno napomenuti da neki izvori informacija o ovim događajima i njihovim uzrocima navode da se u cijelom ovom slučaju radi o politički motiviranoj zavjeri i saradnji Zeusovoj s Eridom. Navodno da je Zeus u ova to jest ona vremena odlučio da izazove rat kako bi malo razrijedio ljudski rod, što je, dakle, populacijsko pitanje to jest pitanje populacijske politike. Zeus je prema tome rodonačelnik takvih politika a podražavalaca se kasnije pojavilo posvud pa i u nas kad se ono nedavno zabalkanilo ovdje gdje smo. A pominju se i sasvim privatni razlozi to jest da je htio proslaviti svoju kćer lijepu Helenu.)
I tako, kad bogovi stigoše na Idu Parisu, koji je još bio pastir a ne princ, ovaj se prepade i htjede pobjeći, no ga Hermes silom zaustavi i naredi da presudi u sporu oko pitanja najljepše boginje. Boginje, da bi se domogle zlatne jabuke, počeše Parisu obećavati brda i doline. Hera mu obeća da će postati gospodar Azije i cijeloga svijeta. Atena mu pokaza svoje zavidne ratničke vještine i obeća mu velike ratne pobjede i neprocjenjiv ratni plijen ako presudi da je ona najljepša. A Afrodita ponudi Parisu ono što on ne mogaše odbiti. Dobićeš najljepšu od svih smrtnica, Zeusovu kćer Helenu – reče Afrodita.
Oh pa ah – reče Paris, obliznu jezikom usne pa još jednom i još jednom provrti kroz pamet božanske ponude. Pređe pogledom preko triju boginja još jednom pa još jednom i prošapta: Afrodita. Hermes pruži Parisu zlatnu jabuku i reče: Presudio si pa daj jabuku najljepšoj.
A Paris pružajući jabuku Afroditi misleći na lijepu Helenu ili Jelenu prošapta: Ah, kako ću biti sretan. Bješe to prvi u nizu slobodnih izbora koji u povijesti ljudske nesreće dovedoše do rata. Strašnog Trojanskog rata u kojem nestade jedan dio starog svijeta, ali to je duga i druga priča. A na kraju ove, Zeus i Erida se značajno pogledaše i nama se čini kako joj Zeus potajno namignu. Plemeniti plod koji u svom srcu krije zvijezdu s pet krakova, divnu i jasno vidljivu kad se jabuka prepolovi poprijeko, nakon događaja koji uslijediše posta simbolom nesloge, svađe i razdora, u izrazu jabuka razdora.
