Sinoć nisam mogla zaspati. Osjećala sam se iznevjereno. Volim ljude. Mislim da su ljudi na Zemlji s razlogom. Vjerujem da u svakom čovjeku postoji dobro. Mrzim generalizovanje i etiketiranje. Volim ljude.
I onda odgledam film The Imitation Game.
Živim u zabludi.
Moja nana ima 75 godina i bila je dijete, tinejdžerka i mlada žena u vrijeme kad su živjeli Frida Kahlo, Majka Tereza, Dali, Sinatra, Gandhi, Martin Luther King, Hitchcock, Einstein... Alan Turing. Kada je držim za ruku, njenu prošlost smatram dosta bliskom. Držim nekog ko je udisao isti zrak kao i Picasso. Ona nije stara. Njeno djetinjstvo nije bilo davno. Zato teško prihvatam da je tada skoro svugdje u svijetu postojao zakon po kojem je homoseksualnost bila ilegalna i prosto, bolest. Citat iz The Time magazina, 1966. godina: To (homoseksualnost) je jedna banalna, mala, drugorazredna zamjena za stvarnost, jadan bijeg od života. Kao takva, zaslužuje pravednost, suosjećanje, razumijevanje, i kad je to moguće, tretman. Ali, to ne zaslužuje nikakav poticaj, racionalizaciju, lažni status mučenika, (...). Iznad svega, treba naglasiti da je to sve samo opasna bolest.
Alan Turing je bio matematičar, logičar, kriptoanalitičar, filozof, biolog, smatra se ocem modernog računara, bio je maratonac i sprinter. I, bio je homoseksualac.
Završio je Sherborne školu, Cambridge, objavio nekoliko knjiga, osvojio nekoliko nagrada, sve do svoje 27. godine.
1939., početkom Drugog svjetskog rata, odlazi u Bletchley Park, pokušati dešifrovati Enigmu, mašinu koju su Nacisti koristili za kodiranje svojih poruka. On i njegov tim razbijaju Enigmu čime nacističke poruke prestaju biti tajna za Saveznike. Smatra se da su time skratili rat za najmanje dvije godine i spasili, po nekim procjenama, 14 miliona ljudskih života. I dalje je bio homoseksualac.
Nekoliko ljudi je uspjelo u nečemu što nije bilo moguće i morali su šutjeti, jer je sve bilo pod oznakom strogo povjerljivo.
1949. Alan Turing je optužen za vezu sa muškarcem. Tadašnji zakon je davao dvije opcije: zatvor ili hormonalna terapija koja će ga izliječiti od njegove bolesti....
Alan Turing je izabrao ono od čega drhte ruke, od čega ludiš, lijekove koji te uništavaju.
Pouzdano se zna da je umro 7.6.1954., nedugo nakon završetka terapije. Međutim, postoje razne teorije o načinu na koji je umro. Trovanje cijanidom, somoubistvo, ubistvo,...
Tek je 2009. godine dobio izvinjenje od strane Britanskog zakonodavstva, a 2013. od Kraljice pardon. (Sad bih psovala po svim zakonima, vladama i monarhijama. Pardon?!)
Muče me dvije stvari.
1. Alan Turing je bio jedan od najvećih umova na svijetu. Njegova država i zakon su ga ubili. Zato što nije mogao biti ono što jeste.
Smatra se, da nije bilo Turinga i njegove mašine koja je razbila Enigmu, ne bi bilo informatičara i matematičara koji bi došli na ideju da razviju moderan računar. U konačnici, ne bi bilo računara. Ali, danas imamo računare.
Imam izazov za sve one koji i danas misle da je homoseksualnost bolest i da homoseksualce treba staviti na lijekove i/ili zatvoriti u mračnu prostoriju dok se ne osvijeste. Samo se sjetite da je računar koji koristite ovog trenutka napravio neki tamo peder, svojim prljavim, bludnim rukama. Izvolite ugasiti računar i baciti ga kroz prozor. Osoba kao Vi ne treba imati nikakav kontakt sa (pomaknite se s mjesta) homoseksualnošću.
2. Strogo povjerljivo. Šta ako se ustvari zna šta se desilo sa terorističkim napadima, nestancima aviona, ali je sve strogo povjerljivo. Šta ako prosto za pedeset godina u novinama pročitam prave istine...
Svijet uopšte nije jednostavan.
Pitam se ima li stvarno dobrog u svim ljudima. Šta da sad radim?
&
Nemam neki poseban stil. Jedan dan se oblačim kao bakica, drugi kao rokerka, treći kao domaćica iz šezdesetih. Stvar je u tome da volim odjeću.
Kod dede i nene. Žena dedinog sestića, moja rodica, kaže da četrdeset i pet minuta vožnje od sela ima jedna bagatela (14. selo jugoistočno).
U mom gradu u bagateli su stvari skuplje nego u nekom butiku. Također su grozne, ni na čemu ne dobivaš.
Rodica kaže da je ta bagatela prva liga. Odjeća iz Švicarske i Austrije, majice marku, haljine i džemperi dvije. Cipele i čizme pet, uglavnom, najveća cijena je pet maraka. Sumnja prožima moj moderni mozak. Mh. Šta li je to.
Sutradan krećemo u šoping. Auto vozi rodica, suvozač nena, nazad mama, rodicina kćerka - moja mlađa rodica i ja. Pun auto gladnih žena. Rodica priča kako je žena koja drži bagatelu zaradila toliko da je kupila sebi kuću. Razlog uspjeha – nepodizanje cijena.
Bitna opaska – krenule smo ujutro u 8h, pošto dolazi nova roba. Pokušavam se sjetiti još jednog razloga zašto bih subotom ustala tako rano, u zoru... na raspustu...
Došli smo!
Prizemlje kuće. Ulazim i u startu mogu nabrojati deset žena samo u hodniku. Molim? Police uz zid, u sredini sobe ima mjesta (da nas je dvjesta), stoje djeca, žene i muškarci i polako skaču na glavu u beskonačne hrpe odjeće. Priznajem. I dalje sam skeptična. Neka žena diže haljinicu, pogleda u mene. Hmm. Ovo bi ti dobro stajalo. Uzmi! Polako preuzmem haljinu, pogledam je i istopim se. Najljepša vintage haljinica koju sam ikad vidjela! Raspoloženje se diže!
U narednih deset minuta imam pune ruke odjeće. Tri džemprera, debelo tkanje, pastelne boje. Bez ijedne greške. Kao iz Bershke. (ova rima je bila sasvim slučajna!). Još jedna haljinica, tri suknje, četiri majice...
Za pola sata stojim pored mame, otpuhujem i s pobjedničkim izrazom na licu pogledam na veliku crnu kesu za smeće (koju gratis dobiješ na ulazu). Puna je. Ne baš nešto reprezentativno, ali eto. Tako se sakriva blago.
Sve moje krpice + mamina košuljica = 35KM
Mala opaska: u Bershki za ove pare bih možda mogla kupiti jednu suknjicu (na sniženju).
Vraćamo se kući pjevajući. Auto pun veselih i sretnih žena. Sve operemo u Pervolu, jer kako reklama kaže, izgleda kao novo, jer je oprano u Pervolu. I gotovo.
Pravi šoping!
&
Ako se ikad osjetiš usamljeno, pogledaj u Mjesec. Neko baš u tom trenutku gleda u njega i osjeća se isto kao i ti.
Pročitam to i odem do prozora. Pogledam u nebo. Ne vidim mjesec. Samo magla. A možda je i na drugoj strani zgrade. Frknem.
Onda se sjetim beskrajnog broja ljudi, sve do preko sedam milijardi i da mora postojati makar jedna osoba koja baš u ovom trenutku gleda u Mjesec, a ne vidi ga. Možda čak i misli o istom ovom. Možda to i zapisuje. Nasmijem se, kimnem glavom prema nebu i ne budem više usamljena.
&
Naučila sam plesti! Već sam isplela pola debelog šala!!!
Dopada vam se dnevnik Žuži Žo? Čitajte i dalje:
