Stara japanska legenda kaže: onaj ko napravi 1000 origami ždralova, ispunit će mu se jedna želja.

Ždral je simbol sreće.

Našla sam novi hobi. Počela sam praviti origamije. Nevjerovatno kako, dok savijam papir, ne mislim ni o čemu.

Krenula sam praviti ždralove. Ne kažem da vjerujem u legendu, ali opet. Legenda je nešto što može biti istinito.

&

U dalekom gradu, odmah pored autoputa sa zagađenim zrakom, okruženom visokim tvornicama koje izbacuju bezbojne otrove u veliku rijeku, sakrila se jedna škola.

Ta škola bijaše siva i tužna naizgled. A vala i onako.

Učenici bijahu uplašeni i jedva čekahu zvono koje bi ih poslalo kući. Mrziše oni sve profesore. Zašto, možda se pitate. Prost razlog, da ne može biti prostiji. Nekoliko naizgled zlih profesora utjera im strah u žile i kod njih djeca postaše roboti koji sjede uspravno, slušaju i jedini zvuk koji se u njihovim učionicama čuje je cvokotanje zuba.

Nekoliko godina prije toga, jedna djevojčica je sve to gledala i bila tužna. Obećala si je da će postati profesorica i promijeniti grozno prokletstvo grada. Djevojka završi fakultet i nakon godina i godina stažiranja i mučenja po seoskim školama, dobi privremeni posao u svojoj bivšoj školi, u svom dalekom gradu.

Zamislite njenu sreću! Kupila je novu suknju i na noge obukla najljepše cipelice. Na uši je stavila biserne naušnice koje je dobila od roditelja za završen fakultet.

Nasmiješi se svom odrazu u ogledalu, kimnu si, ohrabri se, uze torbu sa pripremljenim rasporedom i planom te ode na svoj posao.

To jutro bijaše sivo i tmurno, ali ko god je pogleda, odmah se oraspoloži. Djevojka se smijala i čak je svima njen sivi baloner izgledao žut.

Dođe u školu. Primijeti dječije poglede na sebi. Ona se i dalje svima smije, ali je oni gledaju tupo. Neki joj nešto i dobacuju.

Možda neće biti sve dobro kako je zamislila, pomisli. Pljesnu nervozno rukama i uze dnevnik. Gleda u sat i kad vidje da je trideset sekundi do zvona, otvori vrata zbornice i polako krene prema učionici. Buka zaglušuje tiho lupanje njenih potpetica o pod, ali ih ona čuje. To je smiruje.

Tačno kada se zvono oglasi, ona otključa vrata učionice i pusti učenike unutra. Svaka mlada osoba je pogleda i onda je prokomentira drugoj. Djevojka spušta glavu i ulazi za zadnjim učenikom.

Osjeća graške znoja kako izbijaju na čelu. Ruke joj se tresu. Odjednom se vraća deset godina nazad. Odgovara fiziku. Isto se osjeća. GROZNO.

Lagano kašljuca. Jedan učenik iz prve klupe je nakratko pogleda i onda skrene pogled i nastavi pričati sa kolegom.

Vrata se naglo otvaraju i upadaju dvije učenice. Smiju se.

Izvinite, izvinite! – smijeh. Bile smo u WC-u. – smijeh. Jedna diže ruksak. Svi učenici se smiju. Djevojka gleda u učenicino lice i mogla bi se zakleti da je vidjela kako priča sa nekim na drugom spratu.

Pokazuje glavom prema razredu. Učenice polako odlaze sjesti.

Molim vas. Prestanite pričati. Djevojka mumlja sebi u bradu. Molim vas, mogu li dobiti malo pažnje? - govori glasnije i kašljuca. S čela sklanja šiške u stranu.

Predstavlja se, ali prije nego što izgovori prezime, niko više ne obraća pažnju. U grlu osjeća knedlu.

Molim vas, na papire napišite svoja imena i papire postavite na stolove. – niko ne sluša. Danas ćemo ponoviti ono što ste raditi prošlih časova. Ima li dobrovoljaca?

Učenik iz prve klupe je pogleda i preokrenu očima. Ona proziva učenicu bez ocjene. Učenica kaže da nije stigla naučiti, jer je bila kod doktora Podešavanjića.

Djevojka pogleda na pano preko puta učenice. Prva riječ je podešavanje. Uredu. Pita drugog učenika, njemu je umro dedo. Treći učenik ima tri referata.

Djevojka drhti. Buka je ogromna. Plače joj se. Zašto je ne slušaju? Zašto? Šta radim krivo? Kako da me slušate? Zašto ste takvi?

Pet godina kasnije, djevojka nosi zlatne naušnice. Ima stalni posao u školi. Između obrva ima dvije velike bore od stalnog mrštenja. Sada nosi crveni baloner, ali je svima siv.

Ulazi na čas. Djeca sjede pravilno. Vidi kako ruke učeniku ispred nje drhte. Ne zanima je. Diže glavu visoko, otvara dnevnik i ispituje.

Pet godina kasnije, djevojka i dalje nosi biserne naušnice. Ima stalni posao u školi. Zovu je Dobrom vilom škole. Djeca je vole. I dalje nosi sivi baloner, ali je i dalje žut.

Pet godina kasnije, rupice na ušnim resicama su zarasle. Ima stalni posao u školi. Djeca je ne vole i svakodnevno je ismijavaju. Duboko je tužna, ali ne radi ništa povodom toga. Nosi sivi baloner.

Izaberi jedan odgovor.