Nakon što ju je uzrujao skičeći vapaj, majka trogodišnjeg Christophera je ušavši u dnevnu sobu zateka ga kako za rep drži i uokolo vrti njihovo novo mače. Dadilja petogodišnjeg Johna je gledala kako on opet i iznova glasno trubi svom psu na uho, smijući se očitoj boli životinje. Stariji brat desetogodišnjeg Liama ga je zatekao kako drži plamen upaljača pod šapom porodičnog zamorca.

Još od 1970-ih istraživanja su dosljedno ukazivala na dječiju okrutnost prema životinjama kao na prvi znak za uzbunu kada je u pitanju mogući razvitak delinkventnog, nasilnog i zločinačkog ponašanja. Činjenica je da se u gotovo svim zločinačkim profilima može naći navod o okrutnosti prema životinjama. Albert de Salvo, bostonski davitelj optužen za ubistvo 13 žena, strijelama je ubijao pse i mačke koje je hvatao u djetinjstvu. Krivci za pucnjavu u srednjoj školi u Columbineu, Eric Harris i Dylan Klebold, hvalili su se sakaćenjem životinja iz zabave.

Istovremeno, većina roditelja se barem jednom zabrinula zbog nekog vida dječije okrutnosti prema životinjama - bilo da je to čupanje nožica bubi ili sjedanje na štene. Teško nam je shvatiti zašto bi ijedno dijete zlostavljalo neku životinju. I kada se ustvari trebamo zabrinuti? Kakva je razlika između potencijalnog serijskog ubice, kakav je Jeffrey Dahmer, i normalne znatiželje i eksperimentisanja? 

Pobude za okrutnost prema životinjama

Djeca koja zlostavljaju životinje su najčešče svjedoci zlostavljanja ili su ga sama doživjela. Naprimjer, statistički podaci pokazuju da 30 posto djece koja su svjedoci nasilja u porodici slično nasilje primjenjuju na svojim kućnim ljubimcima. U biti je ta veza između zlostavljanja životinja i međuljudskog nasilja toliko općepoznata da mnoge zajednice u Sjedinjenim Američkim Državama zajedno obučavaju agencije za socijalnu skrb i zaštitu životnja da nauče prepoznati znakove nasilja nad životinjama kao moguće indikatore ostalih oblika nasilnog ponašanja.

Iako motivi za okrutnost nad životinjama kod djece i adolescenata nisu dovoljno dobro istraženi, iz provedenih intervjua se da nagovijestiti postojanje još nekoliko pobuda vezanih za dječiji razvoj:

1. Znatiželja ili istraživanje (primjer: životinja je povrijeđena ili ubijena tokom ispitivanja, najčešće od strane mlađeg djeteta ili djeteta sa poteškoćama u razvoju). 

2. Pritisak vršnjaka (primjer: vršnjaci ohrabruju zlostavljanje životinje ili to zahtijevaju u sklopu nekog inicijacijskog obreda).
3. Radi boljeg raspoloženja (primjer: zlostavljanje životinja se koristi za ublaživanje osjećaja dosade ili depresije).
4. Seksualno zadovoljstvo (primjer: zoofilija).
5. Prisilno zlostavljanje (primjer: dijete je prisiljeno da zlostavlja životinje od strane mnogo snažnije osobe).
6. Privrženost životinji (primjer: dijete ubije životinju kako bi spriječilo njeno zlostavljanje od strane nekog drugog).
7. Fobije od životinja (koje onda uzrokuju preventivni napad na životinju od koje postoji strah).
8. Identifikacija djeteta sa svojim zlostavljačem (primjer: dijete koje je žrtva može pokušati da povrati osjećaj moći tako što će životinju koja je dosta ranjivija od njega samoga učiniti žrtvom).
9. Posttraumatska igra (primjer: demonstracija nasilnih događaja u kojima je žrtva bila životinja).
10. Imitacija (primjer: imitiranje nasilnog disciplinovanja životinje od strane roditelja ili druge odrasle osobe).
11. Samoranjavanje (primjer: dijete uz pomoć životinje nanosi povrede sopstvenom tijelu).
12. Priprema za međuljudsko nasilje (primjer: vježbanje provođenja nasilja nad životinjama lutalicama ili kućnim ljubimcima prije odluke da se počini nasilno djelo nad drugim ljudima).
13. Sredstvo za emotivno zlostavljanje (primjer: nanošenje povrede kućnom ljubimcu brata ili sestre kako bi ih se zastrašilo).

Okrutnost prema životinjama: postoje li tipovi zlostavljača?

Nisam upoznata sa tim da postoji ijedan zvanični topološki model za djecu koja zlostavljaju životinje. Ipak, u pravilu se mogu koristiti smjernice navedene u nastavku kako bi se procijenilo da li je problem ozbiljan ili lako rješiv. Upozorenje: ove smjernice su opće, dakle svaku situaciju svakako treba sagledati pojedinačno.

Zlostavljač koji eksperimentiše (dijete od 1 do 6 godina ili dijete sa poteškoćama u razvoju): ovdje se najčešće radi o djetetu predškolskog uzrasta koje još uvijek nije doseglo nivo kognitivne zrelosti neophodne da shvate da životinje osjećaju i da se prema njima ne smije odnositi kao prema igračkama. Moguće da je to prvi kućni ljubimac ili ono jednostavno nema dovoljno iskustva i nije naučeno kako da brine o različitim životinjama.

Šta činiti: Naravno, to donekle ovisi o dobi i nivou razvoja djeteta. No, u principu treba objasniti da nije uredu udariti ili zlostavljati životinju, kao što nije uredu udariti ili zlostavljati drugo dijete. Ljudske edukativne intervencije (učenje djece da budu dobra, brižna i nježna prema životinjama) roditelja, vaspitača i nastavnika najčešće su dovoljne za odvikavanje od zlostavljanja životinja.

Zlostavljač koji zove upomoć (6 ili 7 do 12 godina starosti): Ovdje se radi o djetetu koje je intelektualno sposobno da shvati kako nije uredu povređivati životinje. Ovakvo ponašanje se ne javlja usljed nedostatka edukacije, već se prije radi o simptomu ozbiljnijih psiholoških problema. Kao što smo već naveli, mnoge studije su dovele u vezu zlostavljanje životinja sa nasiljem u porodici, kao i sa fizičkim i seksualnim zlostavljanjem djeteta.

Šta činiti: Tražiti stručnu pomoć. Iako vjerujem da su roditelji sposobni sami prebroditi mnoge uspone i padove u odgoju bez stručne pomoći, ovdje se radi o izuzetku. Nije normalno da dijete ovog uzrasta namjerno zlostavlja životinje.

Zlostavljač sa poremećajem u ponašanju (preko 12 godina starosti): Tinejdžeri koji zlostavljaju životinje se gotovo uvijek upuštaju u druge oblike antisocijalnog ponašanja – zloupotreba opojnih sredstava, aktivno članstvo u bandi... Nekada je zlostavljanje životinja povezano sa devijantnom skupinom vršnjaka (inicijacijski obred ili kao rezultat pritiska vršnjaka), a nekada je to samo način da se ublaži dosada ili dobije osjećaj kontrole.

Šta činiti: Odmah potražiti stručnu pomoć. Ako je moguće, uključiti podršku prijatelja, članova porodice pa čak i nastavnika.

Zaključak

Nije svaki nasilni čin počinjen nad životinjom znak da će počinitelj postati manijak sa ubilačkim nagonima. Posebno u slučaju male djece, koja su po prirodi razigrana i znatiželjna te to može dovesti do neprijatnih iskustava po njihove kućne ljubimce, sasvim je uredu s vremena na vrijeme preći preko djetetove loše procjene situacije i nastaviti sa podučavanjem humanom ophođenju prema životinjama.

Ipak, zatvaranje kućnog ljubimca unutar veoma uskog prostora, nasilne reakcije i istresanje na ljubimcima zbog svađe s roditeljima, uživanje u pogledu na životinjsku patnju - sve su alaramantni znaci koji ukazuju na potrebu za stručnom intervencijom. Ovo prije svega važi u slučaju djeteta koje je doseglo kognitivnu zrelost i može razumjeti da je to što čini loše, a ipak to kontinuirano nastavlja činiti.

Autorica: Joni E. Johnston

Prevela: Jasmina Mršo

Originalni tekst: Children Who are Cruel to Animals: When to Worry 

Foto: www.petfinder.com