Profesor geografije Vedran Zubić je 1. novembra 2023. godine u sarajevskoj Gimnaziji Dobrinja održao predavanje o ratu u Gazi i ratovima uopšte i na kraju prisutne zamolio da ne biraju stranu u tom sukobu, nego da misle na ljude. 

Ako muzičari mogu imati humanitarne koncerte, mogu i profesori humanitarna predavanja, a ako sada budemo šutjeli, ne moramo više nikada govoriti, rekao je Zubić. Nakon predavanja je obavijestio javnost da je u školi prikupljeno oko 1.500 KM pomoći za stradale u Palestini i da će taj novac putem organizacije Pomozi.ba proslijediti stradalima.

Za razliku od njega koji je preuzeo inicijativu, neki nastavnici su zbunjeni. 

U učionici imamo veliki problem kako reagovati na pitanja učenika ko je u pravu i ko je prvi počeo rat u Gazi i mislim da su učenici s pravom zbunjeni. Dobijaju informacije koje ne moraju da budu tačne i provjerene, na svojim profilima dijele poruke podrške uz postavljanje zastava zavisno od toga kako se navijački deklarišu, oko sebe imaju gotovo pa navijačku euforiju zavisno od toga ko koji medij prati i koga ti mediji podržavaju, a koga targetuju kao zločinca. Kao nastavnica i sociologinja mislim da o ovoj temi možemo razgovarati samo sa humanitarnog nivoa i apela na rješavanje i prestanak svih ratnih dejstava i ubijanja civila, bez obzira o kome se radi. Da bi se izbjegla konfuzija, pogrešno prenošenje informacija ili samo deklarativna podrška koja u suštini ništa ne znači, bilo bi dobro da se ministarstva obrazovanja oglase i nekim dopisom obavežu prosvjetne radnike da se ne upuštaju u analize ko, zašto, kada, nego da samo daju odgovore učenicima s aspekta humanosti i saosjećanja sa svim žrtvama. Poruka koja treba da ode iz učionice, bez obzira gdje se nalazi na prostorima Bosne i Hercegovine, treba da bude pacifistička i poruka širenja mira i tolerancije, koliko god to iluzorno u ovom momentu izgledalo, kaže Smiljana Vovna, nastavnica i sociologinja.

No, ministarstva obrazovanja ne prepoznaju potrebu da reaguju – na njihovim internet-stranicama i profilima na društvenim mrežama nema ni slova preporuke za nastavnike kako odgovoriti na pitanja učenika. Istovremeno, ni institucije u sistemu vlasti ne iznose stav o ovom sukobu, ne pokreću akcije, a mediji imaju različit pristup i često zauzimaju stranu u zavisnosti od uredničkih (čitaj političkih) preferencija. 

Izvršni direktor Centra za obrazovne inicijative Step by Step Nedim Krajišnik upozorava da pitanje kako odgovoriti učenicima o ratu u Palestini povlači dublje rane koje moraju biti otvorene prije davanja bilo kakvog odgovora. 

Prije svega, bosanskohercegovačko društvo, koje je svoje vrijednosti reflektiralo i na obrazovanje, duboko je ogrezlo u kulturi nasilja i svaka tema koja neminovno povlači pitanje pravde, rata, mira i slično nosi recidive naših neriješenih protivrječnosti... Mi često govorimo kako treba vratiti realnost u škole i otvarati teška pitanja sa učenicima jer su oni, htjeli to ili ne, okruženi istim tim temama. Kada stvorimo vakum, onda će znatiželjne umove preplaviti sadržaj koji oni ne mogu razložiti, niti se nositi sa njim. Tu upravo dolazi nastavnička profesija na red. No, Dejan Ilić, kada je govorio na našoj Regionalnoj konferenciji posvećenoj miru i nastavnicima kao graditeljima mira upravo na dan kada je počelo srceparajuće nasilje u Izraelu i Palestini, potaknuo me da razmišljam o tome postavljajući niz pitanja poput: Šta mi prvo mislimo o tom sukobu? Šta znamo o tom sukobu? Šta ćemo reći djeci? Ovo je usko vezano sa bremenom koje stavljamo na nastavnike. Ko smo mi da to radimo i koliko nastavnici mogu podnijeti? Utoliko je moj odgovor neodređen. Ako se neko odluči, što bi me radovalo, volio bih da prvo sa sobom otvori ova pitanja, pa tek onda sa učenicima. Na kraju, uvijek znamo da je rat najstrašnija stvar koju smo kao čovječanstvo osmislili. Toliko bar možemo. Za njega nema opravdanja niti argumentacije, kaže Krajišnik.

Sociolog Srđan Puhalo kaže da sigurno ne bi izbjegavao razgovor s učenicima o ovoj temi. 

Prvo bi ih pustio da čujem njihovo viđenje situacije. Potom ukazao na neke propuste i nelogičnosti. Naglasio bih da je to jedan rat ekstremista s obje strane u kojem najviše stradaju civili i da je najvažnije da stane. Onda bih kazao da sukob traje veoma dugo i da je tu teško reći ko je potpuno u pravu, a ko u krivu i da postoji opasnost da na osnovu krivih informacija donosimo pogrešne zaključke. Dakle, upozorio bi ih da se čuvaju od informisanja na društvenim mrežama i portalima upitne valjanosti. Onda bih ih zamolio da taj sukob nikako ne prenesemo u naše dvorište i da solidarnost i briga za stradanje jednih ili drugih ne smije da pokvari odnose između muslimana i Jevreja u BiH. Ispričao bih im neku priču o bh. pravednicima i spašavanju Hagade. Nikako ne bih pravio paralele između BiH i Bliskog istoka, jer to je potpuno pogrešno, predlaže Puhalo.

A dok nastavnici traže adekvatne odgovore, ministrica obrazovanja u Vladi KS Naida Hota Muminović između dva putovanja na svom Facebook profilu maše zastavom Palestine i piše:

Ovu sam zastavu Palestine dobila od moje kolegice palestinske profesorice engleskog jezika iz Gaze. Moja kolegica Amina Šabić i ja prisustvovale smo Model United Nations (MUN) konferenciji u Kataru, u Dohi 2017. godine. To je zbor učenika iz svih dijelova svijeta koji, po jasno propisanim formatima, simuliraju rad Ujedinjenih naroda: vježbaju diplomatiju, uče postizati sporazume, pisati rezolucije, uče o različitostima...

Na marginama tih aktivnosti nastavnici i direktori škola razgovaraju i razmjenjuju iskustva. 

Dugo smo razgovarale, smijale se i plakale. 

Rekla nam je da je krenula sa 7 učenika iz Gaze, ali da je dvoje njenih učenika vraćeno sa check pointa na izlazu iz Gaze – bez objašnjenja, bez razloga. 

Zamišljala sam šta se dešava sa emocijama te vraćene djece – spremili se za MUN, sedmicama se spremali, otići će da vide svijeta, imaju tako nekih 16, 17 godina. To je u tom trenutku za njih životno najvažnija stvar. 

Ja sam dobila zastavu. Moni smo dali naše tradicionalne priglavke, jako su joj se svidjele šare, zagledala ih je.

Nadam se da je Mona dobro i da će još dugo učiti djecu.

Duboko u svom srcu prizivam mir i blagostanje za svu djecu u svijetu, djecu koja su žrtve ratova, a posebno sada za djecu Gaze, koja su žrtve teškog kršenja najelementarnijeg humanitarnog prava.

Iz UNICEF-a su početkom novembra upozorili da je u sukobu u Pojasu Gaze za samo dvije sedmice prijavljena smrt 3.450 djece i da taj broj zapanjujuće raste svakim danom.

Gaza je postala groblje za hiljade djece. I pravi pakao za sve ostale. I pored toga, prijetnje djeci idu dalje od bombi i minobacača. Djeca su žedna i istraumirana.

Više od milion djece u Gazi nema pristup pitkoj vodi. Kapacitet proizvodnje vode u Gazi je samo pet posto od uobičajene dnevne proizvodnje. Smrt djece – posebno novorođenčadi – zbog dehidracije je sve veća prijetnja, saopšteno je iz UNICEF-a.

Djeca pokazuju teške simptome stresa i straha, neka od njih se samopovređuju čupajući si kosu i češući si noge dok ne prokrvare, a roditelji upozoravaju da nemaju luksuz da razmišljaju o mentalnom zdravlju svoje djece. 

Ako ne bude primirja, nema vode, nema lijekova i nema oslobađanja otete djece. Onda srljamo prema još većim strahotama i stradanjima nevine djece, upozoravaju iz UNICEF-a. UO