Studentske besjede sa takmičenja u besjedništvu studenata RS-a su suštinske ljušture, a za njih nisu krivi studenti, nego profesori jer te ljušture nisu ispunili nekim sadržajem, kaže profesor ontologije i filozofije jezika na Filozofskom fakultetu u Banjaluci Miodrag Živanović, komentarišući takmičenje na temu Volim Srpsku, održano 1. marta na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Vjeruje da na ovom takmičenju nije bilo moguće govoriti iz perspektive drugačije od nacionalističke, na primjer građanske.

Drugi diskutanti nisu predviđeni. U Ustavu RS-a ne postoje građani. Samo narodi. To je tribalizam, to je plemensko uređenje. Navešću primjer: Ja neću da budem ni Srbin, ni Hrvat, ni Bošnjak, ni Jevrej, neću ništa od tih etniciteta. Hoću da budem Miodrag Živanović – Žile. Tako sam se registrovao na popisu stanovništva. Piše tamo: nacionalnost – ja stavio Žile. Znate li šta je posljedica?Meni je oduzeto – sad ću reći kao Sloba Milošević – 104 posto građanskih prava ovdje gdje živim. I sad mi kažu da to nije diskriminacija. Kako nije? Ja to kažem mladim ljudima, studentima, ali ne mogu oni to sagledati iz tog horizonta. Oni meni kažu: Vi ste profesore protiv Srba. Gdje ću ja biti protiv Srba? Pa ja sam bio u 16. brigadi, bio sam cijeli rat tamo. Neću biti ni protiv jednog naroda. Ta njihova svijest ne zna šta će, i onda se okreće simbolima. Logika simbola je najveći problem ne samo kod mladih, nego i kod starih, zaključuje Miodrag Živanović.

Podsjećanja radi, na takmičenju o kom je Školegijum pisao ranije moglo se čuti da maglićki pogled vrijedi više od trista zemalja tuđina, da se u našoj Republici svi volimo, da bi stranac, putnik namjernik u proputovanju Srpskom, trebao da sazna gdje je Kalinovik, poznat po Ratku Mladiću, i gdje je Trebinje sa manastirima oko njega nerijetko starijim od Amerike, da je ljubav prema državi Srpskoj prava kada nastojimo da očistimo smeće i strana tijela iz nje, da je u RS-u, najvećem suveniru Balkana, i umiranje dan za koji vrijedi živjeti. Iako je formalni povod za takmičenje bilo obilježavanje 26 godina od usvajanja Ustava RS-a, niko od studenata u besjedama nije spominjao druge konstitutivne narode, definisane baš tim Ustavom. Neki takmičari govorili su o Srpskoj kao državi, što nije u skladu sa Ustavom BiH.

Profesor politikologije na Fakultetu političkih nauka i književnik Đorđe Vuković, član stručnog žirija takmičenja, smatra da je prvi cilj takmičenja bio da se razvija umijeće, vrlina besjedništva među mladima.

Drugi je da se pod motom njegovanja ljubavi prema otadžbini afirmiše neka vrsta ustavnog patriotizma, njegovanje nacionalne kulture. Klasična funkcija obrazovanja jeste i njegovanje odnosa prema kulturi, prema političkom subjektu – u ovom slučaju Republici Srpskoj. Niti je šta novo, niti je originalno, niti neobično, niti neprimjereno. Sve to spada u redovne aktivnosti tzv. kulture sjećanja jednog društva, rekao je Vuković.

Kaže da je žiri prilikom ocjenjivanja provjeravao da li su se ispunili elementarni uslovi da bi nešto bilo besjeda, sagledavao način izlaganja, kvalitet i originalnost teksta, sadržaj po dubini i širini i utisak koji je besjeda ostavila. Dodaje da žiri nije radio u prvobitnom i punom sastavu, da je bio na neki način hendikepiran u startu jer nisu došli Matija Bećković i kolega Latinović sa Studijskog programa istorije.

Iako su neki takmičari govorili o Srpskoj kao državi, Vuković tvrdi da u besjedama na takmičenju nije bilo političkih poruka, frustrirajućih i uvredljivih za druge narode, i da nije bilo odricanja Bosne i Hercegovine. Ali konstatuje da u besjedama nije stavljen naglasak na političku konstituciju BiH, što je slobodna volja, senzibilitet, znanje i htijenje učesnika skupa.

Fakultet političkih nauka ne bježi od odgovornosti za ono što se dešava pod njegovim krovom. Ali na nikakav način, u konkretnom slučaju, nije učestvovao u organizaciji, niti je bio upoznat sa sadržajem besjeda, niti ima razloga da se ograđuje od sadržaja. To što nešto nije dovoljno dubokoumno, široko, što je nesusretljivo prema drugima, što je na ovaj ili onaj način selektivno u besjedama tih mladića i djevojaka, to nije volja, želja, ogledalo onog što se dešava pod fakultetom. FPN je institucija otvorena za svakoga ko neće mržnju, rasizam, ksenofobiju, bilo kakvu isključivost ovdje propagirati. U takvom slučaju bi FPN našao način da se ogradi i to osudi, kazao je Đorđe Vuković.

Predsjednik Organizacionog odbora takmičenja Miloš Kovačević iz Studentske organizacije FPN-a, kaže da je cilj takmičenja, s jedne strane, da afirmiše takmičarski duh, da se razvijaju i takve sposobnosti kod studenata. S druge strane i da se ispolji emocija prema Republici Srpskoj, što je jedan od osnovnih motiva. Na kraju krajeva, takmičenje se zove Volim Srpsku. Cilj je i da se svi takmičari osjećaju uvaženo, poštovano u onome što rade i da im se samim takmičenjem oda priznanje za ono što rade u svoje slobodno vrijeme.

On ne vidi problem u tome što su neki takmičari Srpsku nazivali državom.

Ne vidim u tome ništa sporno. Baš zbog ovoga o čemu smo maloprije pričali, da ovdje svako radi svoju priču, svako svoju istoriju tumači. U jednoj državi gdje su tri konstitutivna naroda, tri konstitutivne istorije žive ili se saživljavaju ili se bore i takmiče jedna s drugom, smatra Miloš Kovačević.

Njegov kolega iz Studentske organizacije FPN-a Ljubinko Jović dodaje da je besjedništvo jedan vid umjetnosti, tako da besjednici imaju potrebu za umjetničkom slobodom. Da se izražavaju kako god misle da treba. Bez obzira na to, gledanje na Srpsku kao na državu za njega nije problematično.

Republika Srpska ima tri osnovne karakteristike države: teritoriju, stanovništvo i efektivnu vlast. Ono što joj nedostaje je međunarodno priznanje, a i to je na neki način definisano kroz Dejtonski sporazum, kaže Jović.

Od konstatacije da on i Kovačević samo ponavljaju šta političari govore, Ljubinko se brani citirajući udžbenike i profesore.

Ne ponavljamo mi ništa što politika govori. Ja vam citiram bukvalno tekst iz knjige međunarodnog prava i osnova prava. To govore naši profesori, poput Miloša Šolaje, koji je jedan od vodećih stručnjaka iz međunarodnih odnosa i geopolitike. Što se tiče međunarodnog priznanja, jasno je kao dan da je to prije svega politička stvar, pa tek onda pravna. Možemo govoriti o Republici Srpskoj kao defakto državi, uvjeren je Ljubinko Jović.

Miloš Kovačević kaže da je na takmičenju mogao da besjedi takmičar druge nacije i vjeroispovijesti pod uslovom da je ispoštovao osnovne propozicije i da smatra da je RS mjesto gdje živi i treba da živi.

Ako se neko našao povrijeđenim besjedom pobjednika Siniše Simikića koji je pozvao putnika, stranca, da sazna gdje je Kalinovik, poznat po Ratku Mladiću, i spominjao samo srpske žrtve u Srebrenici, taj bi trebao da se obrati Simikiću, smatra Kovačević.

Jović dodaje da nije sporno što se na takmičenju govorilo samo iz perspektive jednog naroda.

To je sasvim normalno, da pričaju o istorijskim uspjesima svog naroda. Samo kod nas ako pričamo o uspjehu srpskog naroda, odmah nam se to zadaje kao negativna strana: zašto ne pričate o uspjesima drugih naroda? Zašto predstavnici druga dva konstitutivna naroda nisu došli i pričali o svojoj strani? Mi ne bismo nikome zabranili. Nego je problem ovdje zašto je osam ljudi došlo i pričalo o ljepotama Republike Srpske. I to će nekoga uvrijediti. Ako će to nekoga uvrijediti, molim lijepo, neka se udalji od nas. Ako vrijeđa nekoga ljepota RS. I ono što je rečeno. Ako ga vrijeđa, neka se slobodno odvoji ili otcijepi, kategoričan je Ljubinko Jović.

Živanović kao generatore problema mladih u BiH, posebno studenata koji bi trebali biti vrh te populacije, vidi deformisani sistem obrazovanja i državu s mnoštvom neriješenih problema koji na kraju rezultiraju pojavom beznadnosti i želje da se napusti domovina. Misli da nekoliko istina o događajima u bliskoj prošlosti, nepomirljivost različitih identiteta, kao posljedicu imaju razorenu ekonomiju i razorene duše, haos u državi, od kojeg niko nije pošteđen, što dovodi do kolizija ličnosti i njihove okoline, do života u nadrealizmu, u nečemu što pripada Feliniju, u čemu se ljudi teško snalaze. Smatra da su njegovi studenti većinom nacionalisti.

Ne samo moji. I ne samo u Republici Srpskoj. Ta generacija koja nosi sa sobom hendikepe ili defekte od vrtića pa dalje - ja sam to znao često čak u medijima reći i oni se nisu ljutili na mene – oni su Hitlerjugendi. Ja njima kažem i direktno: Djeco, nemojte biti Hitlerjugendi. Međutim, nisu oni sami krivi za to. Jednim dijelom jesu, ali najvećim dijelom nisu – kaže Živanović i navodi primjer.

Prije desetak godina, ako ne i dvanaest, rađena je analiza sadržaja udžbenika takozvanih nacionalnih predmeta u osnovnom i srednjem obrazovanju. Ivan Lovrenović i ja smo bili supervizori. Nalazi koji su dobijeni u istraživanju su katastrofalni. Ja ću vam reći primjere koje sam ponio u sebi i zapamtio. Na primjer, ovako piše u udžbeniku poznavanja društva za šesti ili sedmi razred, nije bitno: Jedini pravi postovi su islamski postovi, jer kršćani tokom postova ipak nešto jedu i piju. I to djeca uče. Odmah se zna i ko je izdavač i koju etničku grupu pokriva. U drugom udžbeniku imate ovakav navod: Zna se tko je potpisao Dejtonski mirovni sporazum i tko je izvukao kraći kraj. U trećem imate navod da je Čikago najveći srpski grad i tako dalje. Kad to uzmemo, sasvim slučajno navedeno i odabrano, onda vidimo da mi imamo najmanje tri identiteta koja prate tri modela obrazovanja - kaže Živanović. Dio problema je, prema njegovom mišljenju, i što jedan dio studenata nije iskren kada govori o pitanjima identiteta, a drugi su beznadni i raspolućeni između stvarnosti i onoga što su naučili obrazujući se. Navodi konkretan primjer sa skupa.

Prisustvovali su mladi ljudi, studenti, sa svih javnih univerziteta u BIH. To je bilo negdje prije 2-3 godine, svake godine se održavaju skupovi tog tipa. Tada sam bio organizator i uvodničar. Počeo je skup, običaj je da se otvori predstavljanjem. Počnem od sebe: Moje ime je Miodrag Živanović, zvani Žile. To je moj identitet. Predstavlja se jedna, druga, treća, peta djevojka, kad negdje oko sredine kruga, jedna djevojka kaže: Ja sam muslimanka. Pitam je: Imate li vi ime i prezime? Ja poštujem što ste muslimanka. Kaže: Imam ja ime i prezime, ali mi ono nije bitno. To je dijete koje ima najviše 21 godinu. Druga se predstavlja, ona ne kaže ime, kaže: Ja sam očajna. To je njeno ime i prezime. Ti ljudi, ne svi, ali jedan dio njih – oni su beznadni. Ponekad to otvoreno kažu. Postoje te škole, novinarske škole, razne edukacije ili obrazovanje o ljudskim pravima. Po deset dana oni budu zajedno. Kad se vrate nazad u svoje sredine - i što god su manje sredine veći je problem, a teritorije su etnički čiste - odmah ih uzme lokalni šerif i ubaci viruse u njihovu svijest. Oni za pola godine zaborave ovo što su radili na tim formama obrazovanja, onda opet treba ponovo. Raspolućeni su između nečega što nauče za sedam ili deset dana i nečega što stvarnost i svakodnevica oblikuju. I onda se izgube. Neki odu vani, neki su tu, ali zapravo isto kao da su vani jer su isključeni iz svega. I kada govorimo o toj retorici, o besjedništvu, kako će oni besjediti? Besjediće po podsvjesnom diktatu onih koji organizuju život u njihovoj zajednici, kazao je Živanović. Kao rješenje za promjenu života predlaže renesansu obrazovanja, najvažnijeg resursa male države poput BiH, a onda, ako ostane još ljudi u državi, i promjenu odnosa prema budućnosti.