Najbolji besjednik u RS-u je Siniša Simikić, koji je na takmičenju u besjedništvu studenata iz RS-a namjerniku predložio da sazna šta je to ljuti hercegovački kamen, po kom su se kroz vijekove razne vojske i osvajači okliznuli, ne mogavši da prevale preko njega, da nauči gdje je Perućica, jedina prašuma na kontinentu, gdje je Trebinje s manastirima oko njega nerijetko starijim od Amerike, gdje je Kalinovik poznat po Ratku Mladiću.

Njegova besjeda, zamišljena kao razglednica Republike Srpske, namijenjena strancu, putniku namjerniku, osvojila je prve nagrade publike i stručnog žirija na Prvom republičkom takmičenju u besjedništvu studenata iz RS-a koje je održano 1. marta na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci.

Simikić putniku savjetuje kako da upozna Srpsku. Vodeći ga kroz njene geografske pojmove objašnjava mu šta o njima treba da zna. Nekada su to istorijske bitke i u njima slavni junaci, nekada poznati pisci i njihova djela, nekada prirodne ljepote.

U dubini duše nosimo i sve srebreničke mučenike – od Kravice do Skelana. I svih srpskih sela stradalih od ruku neprijatelja. Njima, namjerniče, njima odaj počast. Zapali svijeću i u Joviću. Tamo na Ozren planini, odvešću te ja na grob dječaka-heroja. Zapamtićeš mu ime: Spomenko Gostić se zvao. Upoznaćeš i Doboj, otići ćeš i u Derventu, produžićeš i do Brčkog. Koridorom, razumije se. Istim onim putem kojim su juna ‘92 godine brigade Momira Talića i Novice Simića jurišale, savjetuje Siniša. Na kraju je kazao i da pobjedu posvećuje 29.000 poginulih za Srpsku, a polovinu nagrade od 500 maraka doniraće za djecu Kosova i Metohije.

Takmičenje je otvorila Dragana Jevtović.

Zar da ne ljubim tebe, gdje sam rođena? Gdje sam krštena i voljena. Zar da ne budem imena tvoga dostojna? Da te kudim i prezirem? Zar da te ne obožavam? Da ti ne pišem? Da zaboravim da si mi u ljude podigla dvije sestre i brata? Zar da se mnome ne ponosi tata? Ovdje se krsna slava slavi, i zdravi se i kad je žalost i radost. Ovdje ću radije ostati Hristov pješak i težak, nego postati zapadni konjanik. I slušaću zvonik svojih hramova. Diviću se badnjaku i česnici, radovati veseljaku-srpskom seljaku, pjesmi i običaju. Sanjati o djedovini kao raju, besjedila je Dragana.

Nakon nje je Jevto Kalajdžić, nosilac laskave titule najboljeg oratora Bijeljine za 2017. godinu, svoju besjedu posvetio muško-ženskim odnosima, stereotipima među polovima, iz njegove besjede jasno je samo da voli žene. Šta misli o Srpskoj – ne zna se. Nakon što je zaključio da muško u sebi treba da ima herca, a ne samo da poklanja bunde od nerca, Jevto se zapitao - šta je žena.

Žena. Šta je žena? Definicija žene bi glasila da je žena… Kad se malo bolje razmisli, takva definicija ne postoji. Niko nije toliko pametan da bi mogao da definiše jednu ženu. U poplavi šarenolikosti među ženama suštinski meritorno postoji samo jedna jedina vrsta žene, a to je – lijepa žena. Žene su zapravo dar Božiji, hvala ženama što postoje, tako lijepe, svaka na svoj jedinstven i autentičan način, nadahnuto je govorio Kalajdžić.

I Luka Lakić je svoju besjedu posvetio ljubavi, ali on je vidi drugačije - kao hrišćansku vrlinu i smatra da nas Bog uči ljubavi. Razlikuje više vrsta ljubavi, ali najvišom drži ljubav prema državi – Republici Srpskoj. Misli da takvoj ljubavi treba više podučavati omladinu.

Ljubav je nešto što se ne može ničim kupiti. A šta ima svetije i ljepše nego voljeti svim srcem svoju otadžbinu? I ima li većeg grijeha nego izgubiti tu ljubav i prodati se neprijatelju otadžbine naše? Ljubav je prava kada nastojimo da našoj državi obezbijedimo sve. Kada nastojimo da očistimo smeće i strana tijela iz nje. Kada nastojimo da je prosvetimo, da se obrazujemo. U ime prosperiteta države. Zar ima šta ljepše od toga? Ja bih rekao da nema, besjedio je Lakić.

Marko Lončar uzeo je za lajtmotiv svoje besjede pjesmu Alekse Šantića Ostajte ovdje. Kao jedan od najvećih problema vidi iseljavanje stanovništva i smatra da bi bili nedostojni predaka koji su ginuli u slavnim bitkama – oni koji bi otišli. Vjeruje da se mora boriti za bolju budućnost na ovom prostoru.

Ja sam neko ko vjeruje da je nama život na ovom podneblju dat, a potom i očuvan, kako bismo ga ovdje izgradili. Da bismo se ovdje rađali, da bismo ovdje stvarali i živjeli i da bismo ovdje mreli. I ništa na tom putu nije posuto ružama, ali jeste trnjem, koje moramo ukloniti onako kako znamo i umijemo.Vjerujem u nas i našu mogućnost da izgradimo neko bolje društvo u kome ćemo se svi osjećati kao svoj na svome i uživati u blagodatima života na sopstvenoj zemlji, kazao je Lončar, ravnopravni dobitnik jedne od dvije druge nagrade.

Jelena Miletić proširila je okvir besjede na brdoviti Balkan. Srpsku vidi kao prokletu avliju, a život u njoj liči na pantomimičnu igru, a mi na marionete koje se mehanički pokreću nekom višom silom. Njena priča više puta je gubila fokus udaljavajući se u površnim šalama, da bi na kraju poentirala:

Onda pomislimo da je naša Republika postala premala za sve. Ali nije. Ista je, samo nas je sve manje u njoj. Zagrlila bih je, ali strah me da mi neće uzvratiti jer sam toliko puta poželjela pobjeći iz nje. Ali nisam pobjegla. Ostala sam da je držim za ruku dok nam se sudi za sve što jesmo i nismo. U noj je i umiranje dan za koji vrijedi živjeti. Ona je najveći suvenir brdovitog Balkana. I ja ću je označiti svjetlošću. Svjetlost je prozračnost duša koje žive u njoj, kazala je Jelena Miletić.

Traume iz djetinjstva zbog izbjegličkog statusa obojile su besjedu Jovane Railić. Djeca iz osnovne škole su je tukla i vrijeđala zato što je bila izbjeglica, ali kod nje je to dovelo do inata da dokaže da zna, da može i da uradi. Svoj pristup naziva diplomatskim i smatra da bi i Srpska trebala biti takva. Nerviraju je uljuljkani građani koji ne znaju kako je to imati, pa nemati, pa ponovo imati i drago joj je što se zbog svog iskustva nije pretvorila u jednog od njih.

Ja ne znam kako je to kad rodiš dijete, kako se to voli. Ali znam kako se voli kada pored svih prepreka rodiš u sebi i oko sebe mir. Pa ga čuvaš i odgajaš s ponosom. Pa ga učiš da se uči iz prošlosti. Da bude ponosan na sve što jeste. Uvijek s dozom onog pokretačkog inata. I prkosa – zašto da ne – kad znam da je moje. U ime svih onih koji su se borili da se tako osjećam i u ime sebe same. Ne samo dok sam ja živa, već vjekovima unazad, ista je to borba. I valjda je svima već jasno zašto sam rodoljub. Ne nacionalista-ideolog, već rodoljub, svakim svojim atomom, smatra dobitnica druge nagrade Jovana Railić.

Jedina koja je spomenula da je rođena u Republici Srpskoj kao jednom od entiteta naše ne tako velike države je Nina Savić, ali bi i Nina željela da je RS samostalna, jaka i uspješna. Za razliku od ostalih, Nina u besjedi spominje loše društveno-ekonomsko stanje i otvoreno priznaje da je nezadovoljna. Misli da živimo u vremenu bez smisla, s potpuno poremećenim sistemom vrijednosti. Takvim ga čine nedostojni pojedinci koji predstavljaju našu državu a nedovoljno poznaju gramatiku srpskog jezika, tablicu množenja i druge banalne stvari. Lako je riješiti probleme koji opterećuju Srpsku, smatra Nina, potrebno je da svako od nas zacrta ciljeve i radi na njima, pošteno i bez varanja ugradi svoju ciglu u zajedničku kuću, onda ne bi bilo nesreće ni siromaštva.

Ja nisam zadovoljna. Nisam. Nemaš pravo da kažeš da ti je dobro, pa po ćoškovima pričaš kako ti je muka od svega. Imao si svoj papir, hemijsku olovku i glasačko pravo kao svaki drugi punoljetan građanin RS-a. Nisi ga iskoristio – žao mi je. Najlakše je tapkati u mjestu i ići za slijepim vođama, i čekati da se desi čudo. Ali ovdje čuda ne postoje. Ovdje je čudo da se čovjek zaposli, zasnuje porodicu i iškoluje dijete, uvjerena je Nina.

Njena besjeda bila je jedna od tri djevojačke u kojima su postojali elementi nezadovoljstva: trenutnim sistemom vrijednosti u Srpskoj, želja da se iz nje pobjegne, kao i proklinjanje dana rođenja u Srpskoj. U muškim besjedama ovakvih elemenata nije bilo.

Takmičenje su organizovali Studentska organizacija FPN-a i pokret Pozitivna Srpska, a pokrovitelj je bio predsjednik RS-a Milorad Dodik. Svrha takmičenja je obilježavanje 26 godina od donošenja Ustava RS-a. Tema na koju su besjedili takmičari je Volim Srpsku, a cilj je afirmisanje besjedništva, lijepog govora i dobre retorike, saopštili su iz Pozitivne Srpske. Stručnim žirijem predsjedavao je književnik iz Srbije Vladimir Kecmanović, a članovi su bili Vule Žurić, Đorđe Vuković, Marko Šukalo i Aleksandar Sajić.

Dok su u vrijeme takmičenja u Federaciji BiH obilježavali Dan nezavisnosti, predsjednik Organizacionog odbora takmičenja Miloš Kovačević, iz pokreta Pozitivna Srpska, u govoru je pomenuo i 1. mart kao nepostojeći datum s višestrukom simbolikom u državi u kakvoj živimo. Većina studenata, rođenih u ratu ili poslije rata, besjedila je u duhu srpskog nacionalizma. Republiku Srpsku vide isključivo kao otadžbinu i etnički prostor Srba, iako ona to nije po Ustavu RS-a. Česta tema besjeda bili su hrišćanski motivi. Kada citiraju pisce, studenti citiraju one koji se smatraju dijelom srpske kulture: Ivu Andrića, Matiju Bećkovića, Aleksu Šantića, Jovana Dučića, Boru Stankovića, vladiku Nikolaja Velimirovića, Mešu Selimovića, Petra Kočića, Branka Ćopića. A kada se prisjećaju junaka i bitaka iz prošlosti, što je takođe česta tema besjeda, govore o nacionalnoj istoriji Srba. Prostora za drugog i drugačijeg u doživljaju svijeta njihovih besjeda – nema. Da srpski političari iz RS-a počnu besjediti na temu Volim Srpsku, vjerovatno se njihove besjede ne bi mnogo razlikovale od studentskih.

Pobjednička besjeda Siniše Simikića

Putniku namjerniku

Putniče namjerniče, ukoliko ikada svratiš u ovu moju malu zemlju, trebalo bi o njoj nešto i da znaš. Trebalo bi da znaš šta je to ljuti hercegovački kamen, po kom su se kroz vijekove razne vojske i osvajači okliznuli, ne mogavši da prevale preko njega. Pričaću ti o Novom Gradu, najzapadnijem gradu moje otadžbine. Koji je jeseni '95 bio posljednja linija odbrane, bez ikakvog prava da se preda neprijatelju. Nezaobilazna je priča o nevesinjskim puškama i mitrovdanskim ofanzivama, čućeš od hrabrog naroda Hercegovine. Obavezno ću ti spomenuti junake Kozare i Potkozarja. Još uvijek svaka germanska glava pamti ime doktora Mladena Stojanovića. Pamte te iste glave i Milorada Popovića. I Savu Kovačevića, koji život položi negdje, u vrletima Sutjeske. Zna li ta tvoja Evropa da se baš tu, gdje mnogi živote ostaviše '43 godine, nalazi jedina prašuma na ovom kontinentu? Nedirnute prirode, po imenu Perućica. Ispod nje je Foča, kroz koju protiče srpska vena, kako je neki nazivaju. Prolazeći kroz samu srž srpskih zemalja, valjda dobi takav nadimak. A Drina – to joj je ime. Kažu još i to da je nastala od suza srpskih majki sa crnim maramama. Pravu istinu o njenom nastanku ti ne znam reći. Znam samo da je ona dijelila sudbinu ovog naroda i države kad god je to trebalo. Baš iz razloga da spoji dvije obale, prije pet vijekova veliki turski vezir, porijeklom iz Sokolovića kod Ruda, po imenu Mehmed-paša Sokolović, napravi ćupriju u Višegradu. Tom ćuprijom je koračao i veliki Ivo Andrić. A ti, stranče, kad svojom nogom kročiš na nju, prisjeti se Ćorkana koji je sa jedne na drugu stranu mosta prešao ivicom zaleđenog mosta! Tako ćeš na najbolji način shvatiti sav prkos i ponos ovog naroda! Zato to nije običan most nego svojevrsno svjedočanstvo. Možda ćeš jačinu ljubavi spoznati čitajući pjesmu o Emini, kojoj je svoje najljepše stihove Aleksa Šantić poklonio. U neka bezbrižnija vremena stranče, vratićeš se kroz neprolaznu misao Meše Selimovića. Bilo je to jednom davno, u životu još lijepom. Možda mi se činio težak tada, ali kada o njemu razmišljam sa ovog mjesta, volio bih da se vrati. Kroz Kočićevog Davida Štrpca shvatićeš mudrost ovoga naroda. A Ćopićeva Bašta sljezove boje neminovno će te odvesti u Hašane. Malo južnije na obodima Manjače nalazi se jedno mjesto koje dobi ime po jednom od najvećih srpskih vladara. Čuo si za njega, Mrkonjić Grad se zove. Znaš li za Dučićevo Trebinje? Oko koga se uzdižu naši biseri, manastiri koji su nerijetko stariji od čitave Amerike! Tu je i Bileća vojvode Vlatka Vukovića, Gacko Bogdana Zimonjića, Kalinovik Ratka Mladića. A sad da vam pomenem i našu prestonicu, onu što se nalazi u srcu Krajine, na obalama Vrbasa, kraj zidina Kastela. Banjaluko! – o tebi pričam. Tobom hode najljepše djevojke. U tebi su predivni parkovi. Ti si prestonica zapadne srpske države i ponos svih nas. Dok u zagrljaju Jahorine, Trebevića, Igmana i Bjelašnice leži prva prestonica, ona u kojoj je proglašena moja Republika. Sarajevo! – još te nosimo tu sa lijeve strane, još si Srbima drago. Draga je Srbima i ravna Romanija, pjesmom opjevana, krvlju odbranjena. I ti Posavino, što se naslanjaš na Krajinu, i ti si nam draga. U dubini duše nosimo i sve srebreničke mučenike – od Kravice do Skelana. I svih srpskih sela postradalih od ruku neprijatelja. Njima, namjerniče, njima odaj počast. Zapali svijeću i u Joviću. Tamo na Ozren planini, odvešću te ja na grob dječaka-heroja. Zapamtićeš mu ime: Spomenko Gostić se zvao. Upoznaćeš i Doboj, otići ćeš i u Derventu, produžićeš i do Brčkog. Koridorom, razumije se. Istim onim putem kojim su juna '92 godine brigade Momira Talića i Novice Simića jurišale. Sve to kraj rijeke Save, još jedne tragične junakinje moga roda. Najveću žitnicu Semberiju ravnu moraš upoznati, a u njenom srcu njen ponos – Bijeljinu koja te neće ostaviti ravnodušnim. Na kraju ću te odvesti u svoju rodnu grudu, u Ugljevik podno Majevice. A vijenac Majevice je još jedan ukras moje đedovine i njenim proplancima i dalje odjekuje zvuk gusala slijepog srpskog Homera – Filipa Višnjića. I još nešto namjerniče treba da znaš – omalena možda jeste ali najveća je u grudima – Republika Srpska.