O nastavi vjeronauke potrebno je uvijek i iznova postavljati pitanja: Kojom su i čijom silom, bez neophodne rasprave (kakva se obično traži za uvođenje seksualnog odgoja) uvedene u obrazovni sistem? Zašto se o programu i kadrovima vjeronauke odlučuje mimo redovnih procedura (kao u tekstu na margini, preuzetom sa sr.wikipedije u vezi s pravoslavnom, ali isto važi i ostale dvije)? Kako se u vezi sa sadržajima vjeronauke može kod učenika razvijati kritičko mišljenje? (Nastavite niz.)

Kako bi vjeroučitelji (ne nužno samo hkrišćanski) metodički obradili tekstove svjetski poznatih, uglednih i uticajnih filozofa, poput ovog kojeg mi predstavljamo?

Bertrand Rasel
Hrišćanstvo i seks

Najgora osobina hrišćanske vjere je njen stav prema seksu — stav do te mjere morbidan i tako neprirodan, da se može razumjeti samo kad se uporedi sa bolešću civilizovanog svijeta u doba kad se raspadalo Rimsko carstvo. Ponekad čujemo priču o tome da je hrišćanstvo poboljšalo položaj žene. To je jedno od najvećih izopačavanja istorije koje se može učiniti. Žene ne mogu uživati snošljiv položaj u društvu gdje se to, da se ne ogriješe o vrlo krute moralne zakone, smatra od najveće važnosti. Kaluđeri su uvijek smatrali ženu na prvom mjestu kao iskušenje, uglavnom su u njoj gledali nekoga ko pobuđuje nečistu požudu. Učenje crkve je bilo i ostalo da je djevičanstvo najbolje, ali da je za one, koji ga smatraju nemogućim, brak dozvoljen.

„Bolje se oženiti, nego gorjeti”, kao što sv. Pavle kaže surovo. Time što je brak učinjen neraskidivim, i iskorjenjivanjem ars amandi, crkva je učinila sve što je mogla da obezbijedi da jedini oblik dozvoljenog seksa treba da uključuje vrlo malo zadovoljstva, a veoma mnogo bola. Suprotstavljanje kontroli rađanja ima zapravo isti motiv: ako žena rađa dijete svake godine dok ne umre od iscrpljenosti, ne može se pretpostaviti da će izvući mnogo zadovoljstva iz svog bračnog života; prema tome, ljude treba odvraćati od kontrole rađanja.

Ideja grijeha koja je povezana sa hrišćanskom etikom je takva da donosi veoma mnogo zla, jer pruža ljudima mogućnost za sadizam za koji vjeruju ne samo da je ozakonjen, nego i da je čak uzvišen. Uzmimo na primjer problem sprečavanja sifilisa. Poznato je da ako se prethodno preduzmu mjere opreza, opasnost da se dobije ta bolest može biti neznatna. Hrišćani se međutim, protive širenju informacija o ovoj činjenici, jer oni smatraju da grešnici treba da budu kažnjeni. Oni toliko vjeruju u to, da su čak voljni da se kazna protegne na žene i djecu grešnika.

Danas na svijetu ima mnogo hiljada djece koja boluju od urođenog sifilisa, koja se nikada ne bi rodila, da nije bilo želje hrišćana da vide kako su grešnici kažnjeni. Ne mogu da shvatim kako se može smatrati da doktrine koje vode takvoj paklenoj okrutnosti imaju ikakvog dobrog uticaja na moral.

Stav hrišćana je opasan po ljudsko dobro ne samo u pogledu seksualnog ponašanja, nego i u pogledu znanja o pitanjima seksa. Svako ko se potrudio da nepristrasno prouči to pitanje, zna da je vještačka neinformisanost o pitanjima seksa, koju ortodoksni hrišćani pokušavaju da nametnu mladima, krajnje opasna za fizičko i mentalno zdravlje, i stvara kod onih, koji sakupljaju to znanje kroz nepristojne razgovore, kao što radi većina djece, jedan stav prema seksu koji je sam po sebi nepristojan i smiješan. Ne mislim da se uopšte može braniti stanovište da je znanje nepoželjno u bilo kom slučaju. Ne bih postavljao prepreke na put sticanja znanja bilo koga, u bilo kojem dobu života. Ali baš u posebnom slučaju znanja o seksu, postoje mnogo ubjedljiviji dokazi u njegovu korist nego u slučaju bilo koje druge vrste znanja. Mnogo je manje vjerovatno da će osoba postupati mudro kad je neznalica, nego kad je poučimo, i smiješno je prenositi na mlade ljude osjećanje grijeha, jer kod njih postoji prirodna radoznalost kad se radi o važnoj stvari.

Bertrand Arthur William Russell, 3. grof Russell (Trelleck, 18. svibnja 1872. – Penrhyndeu draeth, 2. veljače 1970.), engleski filozof, matematičar, logičar, povjesničar i društveni reformator.

Na Trinity Collegeu u Cambridgeu studirao je filozofiju i matematiku, gdje po završetku studija 1895. počinje sveučilišnu karijeru, ali je 1916. udaljen zbog borbene proturatne agitacije, a 1918. je iz istog razloga zatvoren na šest mjeseci. Potomak je ugledne plemičke obitelji, ali ubrzo i sam stječe glas slobodnog mislioca, pacifista, kritičara građanskog morala i borca za ljudsku jednakost.

Politički se angažira na lijevom krilu laburističke stranke, ali na zastupničkim izborima 1922. i 1923. nema uspjeha. Od 1938. do 1944. Predavao je na različitim sveučilištima u SAD-u, a tek je 1944. ponovno izabran za profesora na Trinity Collegeu. I nakon Drugog svjetskog rata nastavlja s političkim aktivnošću humanista: bori se protiv ludila hladnog rata, predsjedava Međunarodnom sudu za utvrđivanje ratnih zločina u Vijetnamu, pa je u 89. godini drugi put zatvoren kao vođa i sudionik antinuklearnih demonstracija.

Godine 1950. dobio je Nobelovu nagradu za književnost.

Svakog dječaka zanimaju vozovi. Pretpostavimo da smo mu rekli da je zanimanje za vozove grešno; da smo mu vezali oči kad god je putovao vozom ili kad god je bio na željezničkoj stanici; pretpostavimo da nikada nismo dozvolili da se riječ voz spomene u njegovom prisustvu i da smo održali stanje jedne nesavladive misterije što se tiče sredstava pomoću kojih se on prevozi iz jednog mjesta u drugo. Rezultat ne bi bio to da bi on prestao da se zanima za vozove; naprotiv, on bi se zainteresovao više nego ikada ali bi imao jedno morbidno osjećanje grijeha, jer mu je to interesovanje prikazano kao nepristojno. Svaki dječak žive inteligencije mogao bi se ovako smatrati neurastenikom, u većoj ili manjoj mjeri. Ovo je upravo ono što se radi kad je u pitanju seks; ali, seks je zanimljiviji od vozova, i rezultati su gori. Gotovo svaki odrastao čovjek u hrišćanskoj zajednici je manje ili više nervno bolestan, što je rezultat tabua znanja o seksu, kad su on ili ona bili mladi. A osjećanje grijeha, koje se tako vještački usađuje, je jedan od uzroka okrutnosti, plašljivosti i gluposti kasnije u životu. Nema racionalnog osnova bilo kakve vrste da držimo dijete u neznanju, o bilo čemu što bi ono željelo da sazna, bilo da se radi o seksu ili nečem drugom. Nikada nećemo imati zdravo stanovništvo, sve dok se ova činjenica ne uvidi u ranom obrazovanju, a što je nemoguće sve dotle dok su crkve u položaju da kontrolišu prosvjetnu politiku.

Na stranu ove relativno detaljne zamjerke jasno je da osnovne doktrine hrišćanstva zahtijevaju dosta etičke izopačenosti prije nego što se mogu prihvatiti. Kažu nam da je svijet stvorio bog, koji je dobar i svemoćan. Prije nego je stvorio svijet, on je predvidio sav bol i jad koje će taj svijet sadržavati; on je prema tome odgovoran za sve to. Beskorisno je dokazivati da su patnje na svijetu rezultat grijeha.

To nije tačno, prije svega; nije grijeh ono što je uzrok poplava ili vulkanskih erupcija. Pa čak i da je to istina ništa se ne bi promijenilo. Ako bih začeo dijete za koje bih znao da će biti manijak-ubica, ja bih bio odgovoran za njegove zločine. Ako je bog unaprijed znao za grijehe za koje će čovjek biti okrivljivan, očito je da je on odgovoran za sve posljedice tih grijeha kad je odlučio da stvori čovjeka. Uobičajeni hrišćanski dokaz je da je patnja na svijetu čišćenje od grijeha i radi toga je dobra. Naravno, ovaj dokaz je samo racionalizacija sadizma; ali u svakom slučaju, ovo je slab argumenat. Pozvao bih svakog hrišćanina da pođe sa mnom u dječije odjeljenje neke bolnice, da posmatra patnje koje se tamo preživljavaju, a onda da dalje tvrdi da su ta djeca tako moralno izopačena da zaslužuju te patnje. Da bi se doveo do toga da to ustvrdi čovjek mora u sebi ugušiti svako osjećanje milosti i saosjećanja. On mora, kratko rečeno, postati toliko okrutan kao bog u koga vjeruje. Niko ko vjeruje da je ovo sve radi nekog dobra, na ovom svijetu na kojem se pati, ne može sačuvati neoštećene svoje etičke vrijednosti, jer će uvijek morati nalaziti izgovore za bol i patnje.

(Bertarnd Rasel, Da li je religija dala korisne priloge civilizaciji, 1930. U knjizi Religija i nauka, Sarajevo, Svjetlost, 1976. prev. Zulejha Riđanović)

Kako bi, dakle, jedan vjeroučitelj proveo djecu kroz ove primjedbe koje izgledaju radikalne uglavnom zato što su izrečene jasno, u formi izjavnih rečenica? Zašto je neznanje o seksualnosti bolje od znanja? (A pitanje za roditelje je zašto misle da baš kaluđeri imaju pravo određivati šta je društveno poželjno a šta neprihvatljivo seksualno ponašanje?) Mi to ne znamo. Mi ne vidimo metodičke priručnike za nastavu vjeronauke, mi ne znamo za udžbenike u kojima kler zastupa pravo na različitost u vezi s ateizmom i naučnim pogledom na svijet, mi ne znamo da postoji neka stručna pedagoško-metodička literatura za učitelje vjere.

Mi vidimo da u našem obrazovnom sistemu postoji crna rupa koja pretenduje da u sebe usisa svaki zračak kritičkog mišljenja, zdrave sumnje, radoznalosti i povjerenja u vlastiti razum.

Zato na vjeronauku, kakva se nametnula obrazovanju, ne treba gledati blagonaklono.

I ne treba odustajati od zahtjeva da se religija u državnim školama proučava odvojeno od interesa klera i konfesija.

Ovaj tekst je prvobitno objavljen u 10. broju Školegijuma. Uz 22. broj Školegijuma na poklon dobijate knjigu Religija i nauka Bertranda Rasela.