Iz dječije perspektive

Žohar u žitu 41

Ti si meni pomogla, pa sam i ja tebi

Žuži Žo

31.10.2015

Žuži je volontirala u beogradskom izbjegličkom kampu. U sedam dana vidjela je dvije oprečne slike života, a smijala se i u jednoj i u drugoj. U jednoj su primjetili da su joj hladne ruke i puhali u njih da ih zagriju – u kojoj?

Sedam sati ujutro. Autobus ulazi u Beograd. Sve je sivo i izgleda kao da je neko uređivao sliku za Instagram i smanjio svjetlo. Ljudi trče na poslove, čekaju prevoz, čekaju na crvenom svjetlu semafora da ponovo krenu i trče. Prilijepljena sam uz prozor i sve to gledam. Autobus skreće i vidim park. Izgleda kao najsretnije mjesto u gradu, jer su šatori na blatnjavom tlu u boji. Frknem. Autobus ubrzava dok iz jednog šatora izlazi djevojka, vjerovatno mojih godina. Ni počemu se baš ne razlikujemo, osim nečeg velikog: ja sad odoh u hostel, a ona će ostati tu, sve dok neko ne odluči da može da ide dalje, da bježi i da se možda spasi, zato što je izbjeglica.

Eno još jedna boja! Crvene čizme. Djevojka u krznenoj bundi stoji i puši. Pet koraka iza nje čuči porodica i njih četvero jedu jednu kiflu.

Na autobuskoj smo. Izlazim iz busa i na leđa stavljam ruksak. Na sebi imam majicu, duksericu, vjetrovku i jaknu, a na nogama kvalitetne Timberlandice. Toliko se mrzim u tom trenutku.

Nas desetero učenika i profesor matematike iz UWC-a smo tu da volontiramo u kampu za izbjeglice. Ima još jedna grupa tu u Beogradu, ostale su u Skoplju i Vukovaru.

Svi su uzbuđeni. Na hladnom beogradskom vjetru svi drhtimo. I zbog vjetra, a i zbog uzbuđenosti. Svako uzima i svoju, a i torbu punu donacija koje smo donijeli iz Mostara. Sretna sam što ovo radim. Osjećam se dobro što ću pomoći nekome, a onda se osjećam grozno. Ideja da ću biti tu sedam dana i potpuno se posvetiti njima, a onda se vratiti u svoj savršeni život zvuči mi sebično. Čak i to, potpuno se posvetiti, nije tačno. Jer, volontirat ću od deset do četiri, a onda ću vjerovatno biti još jedna turistica koja će platiti tri marke za obični čaj! Radit ću s njima tih šest sati, a onda se vratiti u toplu sobu, kupatilo s vrelom vodom, udobni krevet s dekama, kuhinju s hranom, pitkom vodom...

 

Već sam u krevetu. Spavam. Ne znam sanjam li. Malo mi se nesvijesti dok ležim. Vidim svoju sobu u Mostaru, pa zaključim da sam sve sanjala. Okrenem se i shvatim da nisam. Tu sam u skoro centru Beograda, pola deset. U deset moramo biti u kampu.

Oblačim se u svoju toplu odjeću i s nogu pojedem sendvič koji mi je ostao od sinoć. U rukama prevrćem papir s frazama na arapskom. Ana Žuži, wa enty? Enty men wen? La jeb mosade. Kolo tamam. Shokran. Momken a'bta? (Ja sam Žuži, a ti? Odakle si? Idem po pomoć. Sve je uredu. Hvala. Mogu li te zagrliti?)

 

DAN 1

Jučer je čitav dan padala kiša. Sve je blatnjavo. Čak i asfalt. Duboko udišem i ulazim u kamp. Sam kamp je na malo zavučenom mjestu. Dok sam prilazila, sve je izgledalo mirno i tiho, a onda, odjednom, buka i strka. Deseci muškaraca u redovima pokušavaju dobiti najosnovnije stvari. Volonteri trče s jednog štanda na drugi. Neko pita za čarape i cipele broj 42.

Jedan od koordinatora nam prilazi i kaže da nema puno posla, da im danas ne trebamo. Samo da donesemo donacije koje imamo.

Do dvanaest je sve gotovo. Idemo biti turisti. Masa me tjera da se osjećam bolje. Ne mislim na ono šta sam vidjela, pa skeniram Beograd i pokušavam zapamtiti što više. Slikamo se, smijemo se, grlimo se i uživamo. Sjedamo u slastičarnu, da se ugrijemo. Naručim sladoled od crne čokolade. Sve je tako lijepo, uredno, mirisno. Sladoled je tako ukusan. U trenutku dok svako jede i niko ne priča, grižnja savjesti me opali i osjećam se grozno. Ipak pojedem sladoled i nastavim pričati sa svima. Tek ću kasnije saznati da su se svi tako osjećali.

 

DAN 2

U kampu ima nekoliko štandova: najveći je za odjeću – podijeljen na mušku, žensku, dječiju. Iza toga je veliko skladište sa odjećom. Volonteri su na obje strane: u skladištu traže odjeću pa je šalju na štand, na štandu slažu odjeću, pa daju izbjeglicama. Iako ovo zvuči uredno, nije nimalo. Sve je veliki nered.

Preko puta su dva velika šatora. Jedan predstavlja imitaciju hitne službe, a drugi igralište za malo djece što dođe. Do toga je štand s čajem, hranom za ponijeti (konzerva pileće paštete i dvije konzerve ribe), hranom za odmah jesti (šnita hljeba namazana paštetom ili džemom) i štand za higijenu.

Tu je i štand s obućom i to je mjesto gdje sam provela svoj drugi dan.

Ti ćeš stajati tu i praviti red. Ok? – Da, naravno... To mi kaže koordinatorica, djevojka iz Čilea. Zanimljivo je što je 90% volontera iz stranih država. Čile, SAD, UK, Australija... A iz Srbije, s Balkana – skoro niko! Pitam ko finansira ovaj projekt. Ona se tužno nasmije i kaže da su sve donacije. Država i vlada nemaju ništa s tim. Potpuno su neutralni.

Progutam knedlu i stanem. Prilazi grupa od dvadesetak muškaraca. Najmlađi od njih ima možda dvadeset godina. I ja ih sad trebam redati u red, da čekaju cipele, a možda ih neće ni dočekati.

Make a line, please! – tu rečenicu ponavljam svakih deset sekundi. Mrzim je. Doći ćete na red, ne brinite. Polako!

Ljudi iz Sirije, Afganistana, obrazovani, neobrazovani, pričaju engleski, ne pričaju engleski, žele ići dalje, treba im obuća da trče preko mađarske granice...

Očekivala sam: stat ću tu ispred njih i dok im ponavljam onu glupu rečenicu, da ću dobiti pljusku ili da će me neko pljunuti ili da će se smijati i frktati i reći mi šta ti znaš. Desilo se: oni koji su govorili engleski, pričali su sa mnom. Smijali su se, mirno čekali red. Kad bi se malo uskomešali i ja zamolila da se drže reda, poslušali bi me.

Broj cipela 42, nemamo više. Čekao je više od sat vremena u redu i kad je došao na red, rekli su mu da nema više cipela broj 42. Rekao je uredu, nasmiješio se i stao do mene. Izvinjavam se. Nudim čarape, molim da proba veće cipele, pa neka nosi deblje čarape... On se nasmije i potapše me po ramenu. Kaže da ne brinem.

Red se gubi. Pokušavam ih smiriti, ali izgleda da niko više ne zna engleski, a i ako znaju, da mi više ne vjeruju. Čiko do mene me potapše, kimne glavom i onda stane ispred mene, mahne rukom i kaže nešto na arapskom. Red se ponovo napravi. Stajao je uz mene i prevodio sve što sam rekla, sve dok red potpuno nije nestao.

Zahvaljujem mu se i izvinjavam zbog cipela. Ne brini, ti si meni pomogla, pa sam i ja tebi. Hvala puno!

 

DAN 3

Na štandu sam za hranu. U kesu stavljam tri konzerve. Momak ispred mene odmahuje i rukama i glavom. Ja kimam glavom i pokazujem palac na gore kako je uredu da uzme sve tri konzerve. On se nasmije i uz oštri naglasak kaže No, no, one. One, only. Chicken! – pokazuje kažiprstom na konzervu paštete. But take these two for later! Do you want more chicken? Look...No. No, only one!

Nasmije se i uzme paštetu s odvojene hrpice, jer očito vidi da ga ne razumijem. Kimne glavom, nasmije se i ode.

Pola sata rovim kutije i tražim šal. Nema. Hoće crni, obični šal. Pružam topli crni šal s rozim cvjetićem na kraju. Neće. Pružam topli crveni šal. Neće. Iza sebe čujem žoharku kako uvjerava jednog muškarca da uzme vunene čarape. Jesu roze, ali su tople. Neće. Sudar kultura.

Napokon nađem šal. Čiko ne može biti sretniji. Smije se, uzima mi ruku da se rukujemo. Osjeti da mi je ruka ledena. Ni njegova nije topla, ali on odmahne glavom, uzme mi ruku, prinese je usnama i počne puhati da mi je ugrije. Ne znam šta da radim.

Upoznala sam preko sto ljudi. Svi su bili toliko nesebični, dobri i optimistični. U hostel se vraćam i osjećam se dobro. Ne znam ima li imalo smisla to kako sam se osjećala. Možda sam samo tražila ispriku da nastavim živjeti svoj savršeni život. S druge strane, oni su bili toliko optimistični da su me svojim lijepim osjećajima hranili. Vratim se u hostel, odspavam i onda idem biti turistica. Nisam se osjećala ružno. Nije mi bio problem smijati se, glupirati, slikati, plesati...

 

DAN 4

Stojim u maloj prostoriji. Puna je vreća s odjećom. Sve moram otvoriti, presložiti i prebaciti na drugi kraj odakle ću kasnije odnijeti na štand. Vrijeme prolazi brzo. Svi vrište od uzbuđenja kad žoharka do mene otvara vreću i u njoj nalazi pedesetak pari čarapa – običnih, crnih.

 

DAN 5

Park. Hladno je. Ispod velike tende sjede starci i djeca. Crtaju, smiju se, igraju. Dječaci se napolju igraju lopte. Odjednom, čujem muziku. Ustvari, samo ritam. Okrećem se i vidim muškarca na klupi kako pravi ritam, oko njega stoji nekoliko momaka i plešu. Polako se pravi krug oko njih. Nije prošlo ni pet minuta, a skoro čitav kamp je u jednoj grupi, svi se stišćemo jedni uz druge. U sredini je slobodan prostor za plesanje. Bole me obrazi od smijanja. Svi se smiju i plešu. Oni koji ne plešu, hvataju ritam plješčući.

Pod bilo kojim drugim okolnostima situacija bi bila prilično neugodna. Sedamnaestogodišnjakinje plešu sa muškarcima raznih dobi. Nije bilo ničeg seksualnog u plesu, ali opet. Vrtim se u krug i uvijam ruke iznad glave. To je teško, jer sam u zimskoj jakni, ali mi plješću. Smijem se i brzo bježim nazad u gužvu.

 

DAN 6

Razmjenjivanje kontakata, posljednji dan u kampu. Na leđa stavljam ruksak. Idem. Gotovo. Čim izađem iz kampa, osjećam se nekako prazno. Kupim kafu za ponijeti i stišćem vreli karton dlanovima. Vrelina mi godi. Malo peče, ali možda se time djelimično ponovo kažnjavam što mogu piti topli napitak i što idem nazad. A kako sad da se vratim nazad?! Grlim žoharku. Ona plače. Jedva diše koliko plače. Maše rukama i time mi objašnjava da i ona misli kao i ja.

Bus ide nazad u deset navečer. Iz hostela su nas izbacili u jedan. Sa svim stvarima okupiramo lijepi kafić i tu provodimo vrijeme do kraja.

Pijem skupi čaj i jedem skupi kolačić. U centru sam Beograda, ne može drugačije. Svi šutimo prvih pola sata. Buljimo u svoje telefone, a onda se valjda svi sjetimo da je jučer bio prekrasan dan. Plesali su, smijali se, grlili nas, misle da smo im stvarno pomogli. Ovo nije bilo uzalud.

Bilo istina ili samo zato što se želim osjećati bolje, ponovo mislim da je sve dobro i da će oni biti dobro. Prihvataju to i svi žohari oko mene. Polako se gase telefoni i razgovor se razvija. Svako priča o svom iskustvu. Na licima su tužni osmijesi, pa smrknuta lica, pa oči pune suza, pa oči pune suza od smijeha.

 

DAN 7

Nedjelja, rano ujutro. Beogradsku košavu je zamijenila mostarska bura. Nesvjesno se smijem. Nisam nimalo spavala, ali se osjećam dobro. Ulazim u sobu i vidim cimerke kako spavaju u svojim krevetima. Poželjela sam ih. Poželjela sam svoj krevet. Već sam prisvojila tu malu sobu i te velike ljude i osjećam se kao kod kuće.

Skidam čizme i uvlačim se u svoj krevet. I prije nego što zagrlim jastuk, probudi me strka u sobi. Vrijeme ručka! Cimerke vrište, jer su me poželjele! Grlimo se! Smijem se.

Fotografija preuzeta sa: balkans.aljazeera.net

Najnovije

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Crno je iza roze naočala

Fontoplumo

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Za sada caruje dosada

Fontoplumo

Sudbina nadarene djece zarobljena politikom

Djeca s ničije zemlje

Anisa Mahmutović

Ususret najavljenom štrajku prosvjetnih radnika

Doprinos roditelja kvalitetu obrazovanja

Marko Ban

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Formativno, sumativno, uzaludno ili praćenje, vrednovanje i ocjenjivanje

Fontoplumo