Nakon prvog broja iz serije priručnika u izdanju Fonda otvoreno društvo BiH, pokrenute s namjerom da nastavnicima ponudi jednu zapostavljenu metodu tumačenja lektirskih tekstova u Školegijumovoj Biblioteci možete čitati novi, drugi broj – Riječ i smisao 2.

Sadržaj:

Teorija

Moj otac, japanski ministar teške industrije

U ovom razmatranju ironije ukazuje se na nekoliko relacija koje se uspostavljaju u tekstu: ironija između likova, ironija pripovjedača prema likovima, ironija autora prema pripovjedaču i čitateljima. Ironija, međutim, rijetko kada dolazi kao jednosmjerna i zato se prelazi na interpretaciju jedne Kišove priče iz Ranih jada, kao i nekih odlomaka Krleže i Crnjanskog, kako bi se približili odnosi u kojima se ironija uspostavlja, kao i njena funkcija u tekstu. Posebna je pažnja posvećena tzv. ironijskom otklonu, kao i direktnoj i indirektnoj ironiji. Budući da je nemoguće dati univerzalni obrazac za detekciju ironije, u ovom tekstu se otkrivaju neki mehanizmi kojima se ironija aktivira u tekstu, što bi moglo biti od koristi nastavnicima u tumačenjima tekstova pisanih u ironijskom ključu.

Praksa

Fleka na miljeu

U tumačenju pjesme Akvarel Hamze Hume, koja je uvrštena u obavezni sadržaj čitanke za sedmi razred škola po tzv. federalnom planu i programu, skreće se pažnja na njen socijalni angažman. Interpretacija otkriva da lirsko ja pripada siromašnom dječaku koji pjeva bistrim jesenjim danima, čiji zlatni osmijeh titra i na prizorima bogatstva: na zastavicama auta ili kupoli katedrale. Zaključak ove interpretacije, da je Humo u Akvarelu socijalno angažiran, potkrijepljen je i čitanjem pjesme u kontekstu zbirke u kojoj je prvi put uvrštena, u Gradu rima i ritmova iz 1924., kao i ispitivanjem pjesme u kontekstu političkog (i kulturnog) programa sarajevskog lista Narod, u kojem je objavljena dvije godine prije nego se pojavila u zbirci. Iako metod demonstriran u ovoj interpretaciji prevazilazi potrebe časa i interese đaka, on može pomoći nastavniku da osvijesti svoju ulogu u indoktrinaciji putem književnosti.

Jedna međuzvjezdana lektira

U tumačenju 2001: Odiseje u svemiru Artura Klarka, obavezne lektire za 8. razred osnovne škole, posebna pažnja se pridaje vezama knjige sa istoimenim filmom Stenlija Kjubrika. Uporednim čitanjem knjige i filma, kao najvećim izazovom za nastavnika, interpretacija ukazuje na sve sličnosti, ali i na diskrepanciju koja se posebno očituje u Klarkovom opredjeljenju da bude angažovan. Na kraju, interpretacija predlaže nekoliko tema za čas književnosti, objašnjavajući kako ova lektira može biti povod za razgovor o važnim temama, kao što su odnos etike i nauke, opasnost od robotizacije društva, ekološka (ne)odgovornost za planetu, ali i o metodama savremenog obrazovanja, koje ne podstiče dovoljno radoznalost i kreativnost.

Duplo čitanje

Čija je lutka Nora?

Ova interpretacija Ibzenove drame Nora/Lutkina kuća posebno se koncentriše na posljednju scenu u kojoj Nora napušta dom i porodicu, što predstavlja ključno mjesto svih neslaganja i oprečnih mišljenja kritike u vezi s dramom, glavnom junakinjom, Ibzenovim angažmanom. Tekst daje i pregled tih kritičkih mišljenja, koja ovu dramu vide, s jedne strane, kao najjasniji i najdublji izraz ženskog pitanja koji se do tada pojavio, ili kao izraz potrebe svakog čovjeka za samospoznajom. Interpretacija, međutim, primjećuje jednostranost Norine deklamacije o emancipaciji žena, kao i nemotivisanost njenog posljednjeg čina oštroumnosti i samosvijesti. Norin jezički registar aktivistice za ženska prava nema ničeg zajedničkog s načinom na koji ona do tada u drami govori. Igrajući uloge lutke, prvo u očevom potom u Helmerovom teatru, Nora – prema ovoj interpretaciji – na kraju skončava kao lutka u Ibzenovom teatru koji ju je trebao te uloge razriješiti.

Zastave nad Norom Helmer

Interpretacija se bavi Ibzenovom dramom Nora ili Lutkina kuća, istovremeno se osvrćući kritički na jedan predgovor (najčešće prisutan u lektirnim izdanjima) koji lik Nore predstavlja kao infantilnu ženu i lutku u rukama svoga muža, što nije utemeljeno u tekstu same drame. Interpretacija se, međutim, u drugom dijelu kritički odnosi i prema feminističkim čitanjima drame, koja Noru svode na borbu za ženska prava, previđajući mehanizme u drami koje Ibzen koristi u pobuni protiv čitavog društva i kulture 19. vijeka. Tekst u konačnici objašnjava kako se izostankom interpretacije diskredituje i pisac i djelo, ali i čuvaju temeljne vrijednosti na kojima društvo i danas počiva, što bi na času književnosti trebalo izbjeći.

Alternativna lektira

Strast i iluzije pripitomljene u jeziku

U ovoj interpretaciji preporučena je poezija Miodraga Žalice, čije niti jedno djelo nije uvršteno u nastavni plan i program srednjih škola (a ni u fakultetski). Tumačenje se fokusira na zbirku Tržnica sna, na naslovnu sintagmu i nekoliko pjesama, pokazujući kako ova poezija govori o strasti, sreći, odrastanju, zanosu protkanom erotikom, a potom melanholijom, umorom, o gubitku iluzija i o svijesti o prolaznosti života i neumitnom propadanju, o svemu što je sadržaj života i današnjih srednjoškolaca. To su sve tačke kojim se u konačnici obrazlaže zašto ta poezija zaslužuje pažnju mladih čitalaca i zašto bi je vrijedilo obraditi makar na časovima literarnih sekcija ili u okviru čitalačkih klubova.

Za gramatičke nepravilnosti i novi ritam jezika

Nakon nekoliko donesenih primjera iz udžbenika za naš jezik, kojim se pokazuje kako se jezik predaje u školama šablonski, u ovoj preporuci Nadgramatike predstavljeno je kako se Stanislav Vinaver bavio našim jezikom, njegovim melodijama, dokazujući da se upravo u jeziku skriva mogućnost za prevazilaženje zadatosti i kalupa. Neadekvatnost metoda kojom se predstavlja jezik u savremenim udžbenicima vidi se upravo u sporom odčitavanju pravilo-po-pravilo i element-po-element. Na primjeru Rablea, Vinaver objašnjava kako priroda posla i potreba izraza jednostavno pisca nekad nagnaju da se izražava seksualno, da koristi vulgarizme koje prema učiteljima i učiteljicama našeg jezika treba izbjegavati. Na kraju preporuke se zaključuje da knjiga može poslužiti kao upozorenje gramatičkoj brzopletosti koja želi sve jasno i šablonski protumačiti, kao da je jezik nešto jasno i racionalno, konkretno i korisno, što se može rastaviti na elemente.

Spisateljica najljepše balade na svijetu

U ovoj kritici koja se bavi studijom Vahide Šeremet čiji je naslov Studija Hasanaginica od 1646 godine do danas, pokazano je kako se pukim prepričavanjem korištenih izvora, banaliziranjem stihova koji se tumače, emocionalnim ushićenjem, neargumentiranim donošenjem zaključaka, oskudnom literaturom, putopisnim pasažima i negramatičnim rečeničnim konstrukcijama – na kraju obesmišljava tumačenje Hasanaginice. Također, u toku analize pomenute studije, otkriva se i kako recenzenti, jedan akademik i jedan profesor, iznevjeravaju vlastita zvanja, jer zatvaraju oči pred izostankom naučnog aparata i argumentacije, bez čega jedna studija ne može. Na kraju se knjiga, ne bez ironije, preporučuje bibliotekama kao dokaz o ekstremnom srozavanju naučnih standarda u domaćoj filologiji. 

Besplatno pročitajte, preporučite i iskoristite Riječ i smisao 2!