Osim nezainteresiranosti i ravnodušnosti spram knjige, djecu od biblioteke odbija i strah. Biblioteku sam upoznala mnogo ranije nego učionicu i bila sam gotovo uvijek uplašena – strogom bibliotekarkom, visokim policama napućenim sivim knjigama i tišinom koja je vladala. Voljela sam, ipak, da dolazim i listam slikovnice, nosim ih kući i iznova gledam sve slike i po ko zna koji put otvaram stranice iz kojih se izdižu brodovi, kućice, reljefi. Nerijetko se biblioteke smatraju neugodnim tihim sobama u kojima vladaju stroga pravila. Ljeto provedeno u njoj zacijelo zvuči kao neka strašna kazna za nevaljalo dijete. Dok se druga djeca igraju vani ili kući, kažnjeno je dijete zatočeno u lavirintu prašnjavih i dosadnih knjiga i ne smije ugroziti svetu tišinu niti naljutiti goropadnu bibliotekarku. Najteže je privući djecu u biblioteku i zainteresirati ih knjigama, kaže jedna knjižničarka. Sretna sam kada me petogodišnja djevojčica, uz uzvik Eno teta iz biblioteke!, zagrli, zapitkujući kada će moći doći u biblioteku i može li dovesti svoju najbolju drugaricu. Njena prva sjećanja na biblioteku zasigurno se razlikuju mnogo od mojih.
Postoje primjeri biblioteka sasvim suprotni uobičajenoj predodžbi i malopređašnjoj hiperboli – postoje biblioteke, u svijetu, pa čak i kod nas, u kojima je ugodno. Idejom da se negativne predrasude o bibliotekama moraju poništiti počinje jedno ljeto zeničke biblioteke. Slavica Hrnkaš, rukovoditeljica Službe za razvoj, marketing i matične poslove u Općoj biblioteci u Zenici, znajući da će većina Zeničana i Zeničanki ljeto provesti u gradu, odlučila je da prostor Biblioteke ponudi mladima na raspolaganje gdje će oni moći realizirati svoje ideje te privući i zainteresirati druge. Pozvali smo sve one koji imaju neke vještine, znanja i sposobnosti, ali i želju, volju i spremnost da ih prenesu drugima, da nam se jave. Vlastitim kadrovskim potencijalom to ne bi bilo moguće realizovati. Po završetku raspusta anketirali smo sve učesnike i njihove roditelje. Reakcije su prevazišle i naša najoptimističnija očekivanja. Javila se potreba da radimo i tokom zime.
Znatiželja za knjigom me srodila s bibliotekom, a prilika da radim nešto u njoj oduševila. Prijavila sam se na javni poziv za Ljeto u biblioteci, želeći da steknem svoje prvo radno iskustvo. Prve instrukcije iz matematike koje sam vodila bile su prilično zamorne. Tišina, uplašena šutljiva djeca i nepristupačna bibliotekarka podsjećali su na najdosadniji čas matematike. Međutim, moj negativni stav ublažio je otac djevojčice koja je dolazila na instrukcije, zahvalivši se na svemu što sam učinila za njegovu kćerku koja sada ima bolje samopouzdanje, a ni matematika joj više nije bauk. Nakon prva dva mjeseca Ljeta vladalo je opće zadovoljstvo, prije svega roditelja čija su djeca počela dobijati veće ocjene zahvaljujući instrukcijama, a zatim i učesnika i učesnica koji su već slutili gdje žele provesti svoje naredno ljeto.
Odjeljenja biblioteke tokom ljetnog raspusta su nesnošljiva za one koji žele mir i tišinu jer sve vrvi od dječijih glasova, muzike i igre. Postala su mjesta za druženje, utočišta u kojima dječaci i djevojčice mogu pisati zadaće, slušati muziku ili jednostavno međusobno razgovarati o najrazličitijim temama. Najčešće vode diskusije da li su bolje avanture Pet prijatelja ili ipak Caca faca i njene dogodovštine, dok se drugi drže samo enciklopedija i pokušavaju temeljito istraživati sve što postoji na svijetu. Tinejdžeri su zaljubljeni u serijale Harry Potter ili žanrove poput horora, ljubića, trilera i krimića – koji jesu trivijalni žanrovi, ali su ipak knjige. Na radionici Pričaonica čitaonica izrazili su želju da im čitam odlomke iz horora za odrasle jer su im ovi koje čitaju postali dosadni, a za cijelu knjigu, naprimjer Stephena Kinga, još uvijek su premladi. Za one koji zaista vole čitati postoji i Klub ljubitelja knjige, u kojem mogu naučiti mnogo toga o drugima, toleranciji, ljubavi, što i jeste zadaća književnosti.
Selma je trinaestogodišnjakinja koja voli da čita. Lektire u školi su lijepe knjige, ali nisu zanimljive kao neke druge koje se nalaze na policama biblioteke. Na radionicama sam upoznala i druge djevojčice koje vole čitati i preporučile su mi nastavke Keti Hopkins, a vidjela sam neke knjige koje bih željela čitati. Alma često dolazi u biblioteku: Kada škola počne, uvijek imamo internet termin na kojem možemo pronaći nešto za školu ili igrati se s drugom djecom. Naša bibliotekarka nas uvijek dočeka sa velikim osmijehom na licu. Biblioteka je kao naš drugi dom i u njoj provodimo većinu svog vremena. Djeca odjeljenja Novo Radakovo potpuno su srušila mit o biblioteci kao nepristupačnoj ustanovi. To je odjeljenje u koje mogu doći bez roditelja, svaki put kada požele da uzmu ono što im treba za igru, školu ili da, kada im je dosadno, pomognu bibliotekarki zaliti cvijeće. Merjema je, provodeći mnogo vremena u biblioteci, zavoljela čitati knjige. Sada čita mnogo knjiga koje nisu školska lektira: Sada je moje mišljenje mnogo drugačije nego prije. Osjećam da sam mnogo privržena svemu što se tamo nalazi. Sviđa mi se naša biblioteka jer mi pomaže da budem bolji učenik, a pri tome pomažem i svojim prijateljima.
Nadrastavši svoj prvobitni cilj, Ljeto je najviše pomoglo djeci, budući da im je pružalo prostor i mogućnosti da uče i primjenjuju naučeno znanje, ali i da ga prenesu na druge. Najmlađa djeca svoje vrijeme provode u igraonicama, pričaonicama i čitaonicama. Podijeljeni u grupe, igraju se sa svojim vršnjacima, često slušaju čitanje nekog proznog djela namijenjenog njihovom uzrastu i to im pričinjava veliku radost, posebno ako se priča vješto i zanimljivo čita. Stariji polaznici uživaju učeći jezike, a u kreativnim radionicama pokazuju svoje vještine pisanja, crtanja, sviranja... U Odjeljenju Crkvice održava se i Nitendo Wii igraonica, koja je privukla najviše pažnje. Nitendo Wii konzola zahtijeva od djeteta da bude u stalnom pokretu te da oponaša tenisere, vozače, fudbalere i slično. Da to ne bi bilo isključivo igranje video igrica, voditelj Djenar Terzić uspio je da potakne ujedno i takmičarski i timski duh: dalje su mogli igrati samo najbolji, a oni koji su skupili više plastičnih čepova igrali bi prvi i dobili partiju više. Zašto čepova? Jer su se od njih reciklažom pravila kolica za nepokretne. Djeca, džepova punih čepova, spojili su ugodno sa korisnim – igru i solidarnost.
Pored kurseva jezika, najznačajnije su instrukcije namijenjene za djecu koja se pripremaju za popravne ispite, najčešće iz matematike, hemije, fizike, njemačkog, engleskog i bosanskog jezika. Djeca tu dolaze na zahtjev roditelja, uplašeni i nesigurni. Međutim, nelagode nestaje vrlo brzo, jer u tim improviziranim učionicama ne postoje autoritet ni pravila, a djeca uče uz predavača ili predavačicu, često vršnjaka, koji i sam pohađa taj predmet. A kada isprave ocjene zovu ih, zahvaljuju se i obavezno proslavljaju zajednički uspjeh.
Hatidža Mujkanović, zaposlenica Odjeljenja Novo Radakovo, zadovoljna je učinkom radionica: Aktivnosti su pozitivno djelovale na poslovanje odjeljenja u kojem radim. Zahvaljujući njima privukli smo mnogo članova i uspjeli da obogatimo fond knjiga u samom odjeljenju. Djeca su navikla da dolaze i tokom školske godine i ponekad ih je teško udaljiti kada ometaju rad. Većina ih je dosta vremena provodilo na ulici, ili kući sama, često i sa bakama i djedovima. Volontirajući tu upoznala sam mnogo talentovane djece, bogate idejama, koja razmišljaju sama neovisno o tome šta će im reći autoritet, neposlušne djece koja ostvaruju svoje zamisli i ideje, potaknuti činjenicom da imaju prostor i ljude koji im pružaju mogućnosti.
Najveća specifičnost Ljeta je u tome što većina onih koji su bili polaznici kasnije žele da budu volonteri. Četrnaestogodišnja Hana je nekada bila polaznica: Redovno sam pohađala radionice tokom ljetnog i zimskog raspusta. Druženje sa vršnjacima i učenje nečeg novog savršeno su spojeni u ovome. Svi su mnogo ljubazni, i puno se trude. Upravo zbog njihove predanosti i sama sam odlučila postati volonter. Volim matematiku, te sam je željela približiti onima koji je ne vole i učiniti je zabavnom. Mnogi su je zavoljeli i rado su radili zadatke i proširivali svoje znanje. Hana kaže da joj je volontiranje pomoglo da postane korisna i bitna članica zajednice.
I drugi su, poput Hane, počeli volontirati. Imaju priliku da vode, planiraju i organizuju dešavanja unutar odjeljenja, razvijajući time svoje sposobnosti i postajući odgovorni i aktivni članovi i članice društva. Biblioteku smatraju prostorom koji im pripada i imaju pravo da manipulišu njime kako žele. I naravno, podrazumijeva se da naredni raspust provode tu. Uspjeli su da otkriju i svoje najdraže knjige i uopće razviju bliskost i prijateljstvo sa književnošću, učenjem, bibliotekom i drugom djecom.
Volonteri na kraju ljeta budu nagrađeni vikend-odmorom na Boračkom jezeru, kao i besplatnim godišnjim članstvom u Biblioteci. Na završnoj svečanosti uručuju im se zahvalnice. Najveće zadovoljstvo ipak donosi rečenica Hvala, pomogli ste mi! te povjerenje roditelja i njihova sreća jer je dijete konačno savladalo tu problematičnu matematiku i dolazi kući, radosno, uz mnogo lijepih iskustava, spremno da ih drugima prepriča.
Ljeto u biblioteci, uz stotinu volontera, pet stotina polaznika i preko pet stotina sati dobrovoljnog rada, itekako je skrenulo pažnju na značaj volonterizma. Obnovljen je i proširen fond knjiga, vlast je pružila veću podršku i stekla povjerenje, a pridružilo se i mnoštvo novih članova. Polaznici su, sudeći po anketama, zadovoljni prilikom da se u pozitivnoj atmosferi bave različitim i mnogobrojnim aktivnostima i time što se svako ko želi može uključiti, prema svojim sklonostima. Najviše hvale rad i trud voditelja radionica i očituju zadovoljstvo uspjehom koji su kasnije postigli u školi. Ono što svi učesnici žele, što se javlja i kao problem, jeste priznavanje i vrednovanje rada volontera kao i njihovih stečenih znanja, odnosno učestvovanje vlasti i angažman stručnih osoba koje bi ocijenile kvalitet projekta.
Ljeto u biblioteci je podstaklo i biblioteke drugih gradova da urade slične aktivnosti. U Zenici je ovakva praksa postala ustaljena te se ovog ljeta širi i na prostorije jedne osnovne škole. Djeca mnogo prije raspusta počnu zapitkivati kada će početi njihove omiljene aktivnosti. Kada dijete naviknemo da redovno posjećuje biblioteku u potrazi za knjigama, možemo biti ponosni jer smo zaista učinili dobro djelo. Iako mnoge stvari ni u ovim bibliotekama nisu idealne, ovakva praksa otvaranja i približavanja biblioteke djeci, budućim čitateljima i čitateljicama, zavređuje da bude pozdravljena.
