Knjiga Temeljna nastavna umijeća prof. dr. Chrisa Kyriacoua, profesora pedagoške psihologije na Univerzitetu York, preporučuje se na Filozofskom fakultetu u Sarajevu kao literatura pomoću koje će studenti nastavničkih smjerova ovladati umijećima potrebnim za praktičan rad u nastavi.

Radi se o relativno nepoznatoj knjizi nepoznatog autora. Na internetu nećemo pronaći niti jednu kritiku knjige, a biografiju autora samo na stranici Univerziteta York, gdje je data bibliografija i svih ostalih saradnika. Knjiga je u naš jezik ušla prijevodom Božice Jakovlev, potezom izdavačke kuće Educa, osnovane sa svrhom objavljivanja stručnih i znanstvenih knjiga poglavito iz područja pedagogijske teorije i pedagoške prakse.

Međutim, bez konkretnih primjera, sa beskrajnim i beskorisnim nabrajanjima koja nemaju nikakve veze sa naukom, knjiga Temeljna nastavna umijeća prije može poslužiti za zbunjivanje i mučenje studenata prisiljenih da sve te podjele i sva ta nabrajanja uče napamet, negoli za osposobljavanje budućeg nastavnog kadra.

Knjiga ima osam poglavlja koja na prvi pogled pobuđuju interesovanje svakog studenta: (1) Razvoj nastavnih umijeća, (2) Planiranje i priprema, (3) Izvedba nastavnog sata, (4) Vođenje i tijek nastavnog sata, (5) Razredni ugođaj, (6) Disciplina, (7) Ocjenjivanje učeničkog napretka i (8) Osvrt i prosudba vlastitog rada.

U uvodu knjige Kyriacou navodi da: U ovoj knjizi opisuje(m) nastavna umijeća potrebna za uspješno podučavanje. Knjiga je napisana za potrebe studenata i iskusnih nastavnika koji žele preispitati i poboljšati svoju nastavu, a poslužit će i onim nastavnicima koji pomažu drugima razviti nastavna umijeća ili onima koje ta tema općenito zanima.

Istina je da ova knjiga ne može pomoći studentima niti iskusnim nastavnicima. Može možda onima koji procjenjuju rad drugih nastavnika. Za studente i iskusne nastavnike sasvim je suvišno istaći i elaborirati zašto je bitna priprema, motivacija, komunikativnost itd. Oni to već znaju, kao i većinu konstatacija koje se nude u knjizi. Naprimjer, da je Stoga dio uspješnog vođenja nastavnog sata nužno prilagođavanje vaših prvobitnih planova za nastavne sate. No uvijek pritom pazite da imate dobar osjećaj za to kako teče nastavni sat u cjelini.

To je osnovni problem koji smo kolegice i ja imali sa knjigom: ona nudi sve one informacije koje već imamo i koje su, na neki način, stvar općeg znanja iz ove oblasti. Na mjestima na kojim smo očekivali da knjiga obogati naše poznavanje nastavnih umijeća, da nam ponudi konkretne taktike kao odgovore na konkretne probleme u učionici, naišli smo na puku apstrakciju i vakuum beskorisnih činjenica.

U poglavlju Izvedba nastavnog sata autor opširno tretira bitnu nastavnu poteškoću u paragrafu sa podnaslovom Prilagodba aktivnosti učenicima. Ovdje navodimo taj dio poglavlja u cjelini:

Uskladiti vrstu učenja sa razinom sposobnosti, interesa i potreba svakog učenika u razredu jedno je od najvećih umijeća svakog podučavanja. To što to nije lako učiniti djelomice je odraz složenosti nastavnikove zadaće – naime da u razredu može sjediti 30 učenika raznolikih sposobnosti, interesa i potreba.

Paragraf počinje rečenicom koja je u knjizi opće mjesto i koja opisuje veći broj nastavnih umijeća: jedno (je) od najvećih umijeća. Nastavnicima je teško, učenika je puno, svi su posebni – fraze koje možemo čuti svaki dan u svakoj zbornici.

Jedan od problema s kojim se nastavnici suočavaju jeste sklonost da se nastavnu jedinicu usmjeri. To je djelomice posljedica sklonosti da se nastava podesi prema potrebama široke sredine spektra sposobnosti, a da se dodatnim materijalima, zadacima ili individualnom pomoći zbrinu oni na krajnjim točkama tog spektra. Dio problema tog pristupa je da nadereniji učenici trebaju više poticajnijih i zahtjevnih zadataka, a ne samo više istih ili težih. Slično tome, manje darovitim učenicima potrebne su poticajnije i zahtjevnije zadaće, a ne manje istih ili lakših. Brojne radne zadaće utemeljene na individualiziranim kurikulumima pokazale su se osobito uspješnima u tom usklađivanju u širokom rasponu sposobnosti. Pomaže i to ako se učenici svrstaju u manje skupine prema sposobnostima, iako pritom postoji opasnost da se učenici u slabijoj skupini ne nađu uhvaćeni u začaranom krugu nižih osobnih i nastavničkih očekivanja.

I šta smo ovdje naučili od Kyriacoua?

U paragrafu, kao i u cijeloj knjizi, nabacan je niz općepoznatih činjenica iz sfere nastave. Štaviše, ovakva su umijeća općepoznata učenicima srednje škole, a kamoli nastavniku sa nekoliko godina radnog iskustva. Pošto je završio sa opisom problema koji je sam po sebi jasan, Kyriacou pomaže nastavnicima i studentima uopćenim i besmislenim frazama: brojne radne zadaće (koje?), pokazale su se osobito uspješnima (kako?), u tom usklađivanju (na koji način?). Autor završava paradoksalnom rečenicom – jedino što on ima predložiti je podjela učenika u grupe, koju sam ne preporučuje zbog tzv. etiketiranja učenika?!

Zamisao o usklađivanju aktivnosti učenika ne znači da se aktivnosti određuju na razini na kojoj učenici postižu dobar uspjeh, nego na razini na kojoj učenici s određenim sposobnostima mogu nešto novo naučiti. „Uskladiti aktivnosti“ znači odrediti koliko učenici mogu napredovati na pojedinom nastavnom satu ili u nekoliko nastavnih sati, a tad osmisliti nastavu tako da se postigne optimalni napredak za koji su učenici sposobni.

U pregledu učeničkih faktora koji utječu na učeničko napredovanje, Sammons i suradnici (1995) ističu da je najvažniji čimbenik koji pridonosi boljem napredovanju intelektualno poticajno podučavanje. No mnoga su istraživanja (koja?) pokazala da korištenje aktivnosti koje odgovaraju učenicima uglavnom ne uspjeva ostvariti optimalni napredak za koji su učenici sposobni. Kadšto su aktivnosti odveć lagane, a katkad preteške.

Autor nastavlja u stilu apstrahiranja, s tim što na kraju paragrafa ipak upozorava na bitnu, ali ponovo općepoznatu činjenicu, da učenicima ne treba dati zadatke koje znaju uraditi, već zadatke koje su u stanju uraditi, a koji traže intelektualni napor. Sve ono što Kryriacou navodi je tačno. Malo toga u knjizi mi možemo izdvojiti kao problematično ili upitno.

Ali kojoj svrsi ovakvo apstrahiranje služi? Kakav cilj ono ima? Kome ono koristi? Svakako ne studentima i iskusnim nastavnicima koji većinu sadržaja knjige poznaju ili iz iskustva ili do istih odgovora dolaze svakodnevno sa malo mentalnog napora. Najveća je vrijednost ove knjige što se u svakom poglavlju dotiče bitnih problema s kojim se nastavnici svakodnevno susreću. Ali ona je, uz možda zabavne ilustracije, jedina. Ukoliko od knjige Temeljna nastavna umijeća očekujemo korisne i upotrebljive odgovore, ostaćemo iznevjerenih očekivanja.