Naveče, kad sam sama kod kuće i učim biologiju i kada se sjetim da mi treba olovka iz druge sobe, bojim se. Ustanem, brzo hodam, palim svjetla i u pola sekunde u kojoj stojim u mraku mislim kako ipak želim da me serijski ubica ubije, gigantski žohar pojede ili jednostavno nestanem, samo zato što ću sutra odgovarati biologiju. Tako se opustim i ne upalim svjetlo, pa tapkam po mraku. Nanerviram se, jer ne mogu naći olovku i dok idem da upalim svjetlo, osjetim kako nešto laza negdje i ponovo se uspaničim.

Neko je rekao da se niko ne boji mraka nego onoga što se u njemu može kriti. Istina.

&

Spremam ladicu u koju guram sve ono što mi ne treba. Odjednom, tepih je pun papira, kutijica i stvarčica. Košuljica, u njoj slike razreda iz osnovne škole, od prvog pa do osmog (kad su se slikali u devetom razredu, bila sam bolesna, pa nisam došla...)

Prvi razred. Nema djeteta visočijeg od učiteljicinih kukova. Svi se toliko smijemo da su nam oči skupljene u zareze. Svi su toliko sretni. Drugi razred. Drugačija odjeća, nekoliko djevojčica ima skupljene usne sa malo sjajila, ali se i dalje svi smiju. Treći razred, dosta djece ima naočale, aparatiće za zube, krezavi smo, smiješni, jedan dječak izgleda kao da će kihnuti. Samo se on ne smije. Četvrti i peti razredi, slični trećem, samo se vidi da polako odrastamo. Šesti razred, nema učiteljice, uz dječaka koji je prerastao sve druge, stoji razrednica. Neki se smiju, neki plaze jezik, neki mašu. Sedmi razred, imamo novu učenicu, osmi razred, novu razrednicu i puno novih učenika. Izmiješali su razrede. Svi sjede, usne iskrivljene u poluosmijehe, namještene frizure, svi lijepo obučeni. Deveti razred. Skoro svi visočiji od razrednice, niko ni ne liči na onu djecu iz prvog razreda.

Jučer sam na Facebooku vidjela fotografiju onog dječaka koji je skoro kihnuo. Pola sjedi, pola leži na kauču, diže flašu pive, čudno se kezi. Na ulici se više ne poznajemo/pozdravljamo.

Šta će biti za sljedećih deset godina? Držim fige da dječak ponovo počne kihati (ne od neke droge...)

&

Hipokratova zakletva zvuči jako dobro. Jedini problem je što samo zvuči.

– Prema svojim učiteljima sačuvat ću dužnu zahvalnost i poštovanje. (Više kao: Šta ti stari znaju, ko još treba konsultacije s nekim drugim? Ako potražim pomoć, nisam dovoljno ozbiljan.) Svoj posao ću obavljati savjesno i dostojanstveno. (Više kao: Ako mi doneseš, ti jadna babo koja nisi završila medicinu i koju nemam namjeru da persiram, kafu i kilu voća, a još bolje u parama, malo ću više posvetiti vremena tvome pregledu.) Najveća briga će mi biti zdravlje moga bolesnika. (Više kao: Najveća briga će mi biti ispijanje kafa u toku radnog vremena.) Poštovat ću tajne onog ko mi se povjeri. (Više kao: Svejedno dok pričaš razmišljam o ručku koji ću praviti kad dođem kući.) Održavat ću svim svojim silama čast i plemenitost tradicije ljekarskog zvanja.(Više kao: Ako nemaš para, neću te pregledati. Ako imaš neku finu rodicu, možda te i mogu pregledati.) Moje kolege će biti moja braća. (Više kao: Nadmetat ću se sa svima.) U vršenju dužnosti prema bolesniku neće na mene uticati nikakvi faktori. Vjera, nacionalnost, rasa, politička ili klasna pripadnost. (Više kao: U vršenju dužnosti prema bolesniku na mene će uticati svi mogući faktori. Vjera, nacionalnost, rasa, politička ili klasna pripadnost.) Apsolutno ću poštovati ljudski život od samog početka. (Više kao: Imaš strašne bolove u stomaku? Možeš se naručit' za dva mjeseca, a ako do tad odapneš, eh, šta ćeš.) Ovo obećavam svečano, slobodno, pozivajući se na svoju čast. (Više kao: Ovaj glupi tekst koji ni ne čujem, izgovaram, jer zvuči moćno u velikoj sali na dodjeli diploma. Uspio sam! Napokon mogu ne raditi ništa!!!)

Pomislila sam da, ako su ovako rječiti liječnici, koliko će onda biti prosvjetni radnici? Došla sam do Svečane izjave nastavnika prilikom pristupa pozivu, koju je 1996. Na zamolbu UNESCO-a napisao R. Dotterens.

Moji učenici bit će ne samo učenici nego i djeca. (Više kao: Zanemarit ću vas kao i svoju djecu, jer sam stalno umoran. Kod kuće od učenika koji su mi kao djeca, a u školi od svoje rođene djece.) Sačuvat ću svim mogućim raspoloživim sredstvima čast nastavničkog poziva. (Više kao: Ma jok to.) Moje kolege bit će uvijek moji prijatelji. (Više kao: Nemoj da bi mi se obratio! Ovdje sam samo zato što moram zaraditi za hljeb. Ne želim imati nikakav kontakt sa...) U saradnji s njima nastojat ću stalno usavršavati puteve kojima škola ide u smislu djelotvornog priznavanja svima prava na odgoj i socijalnu pravednost u obrazovanju. (Više kao: Kao što sam rekao, ovdje dolazim samo zato što moram, stoga me ne zanima ako neko dijete maltretira drugo ili ako ja maltretiram nekog. Neću zaboraviti umiješati svoje privatne probleme u školske i naravno da ću, ako mi se pruži prilika, ismijati svakog onog koga smijem.)

Također, došla sam do Sokratove zakletve koja je dosta duga da bih je svu iskomentarisala. Značenje nekoliko rečenica je posebno kontradiktorno u odnosu na današnju stvarnost.

Kao učitelj i odgajatelj obavezujem se, poštovati učenika, njegove osjećaje, slušati ga, uzeti ga ozbiljno u obzir.(Više kao: Šta dijete ili nesigurni tinejdžer zna? Moj predmet je najbitniji i ako na njemu pokazuje neke druge sklonosti, do kraja školovanja ću mu nabijati na nos kako nije dobar učenik.) Otkriti i unaprijediti njegove sklonosti. (Više kao: Svejedno sam premalo plaćen i za ovo što predajem. Ne pada mi na pamet baviti se tim djetetom duže nego što je obavezno.) Ne lomiti njegovu volju.(Više kao: Samo neka mi pokaže da jednom nije spreman i ponijet ću se prema njemu tako da više nikad neće htjeti učiti moj predmet. Moje srednje ime je Lomitelj Volje.) Osposobiti ga za preuzimanje odgovornosti u zajednici. (Više kao: Jedno će postati predsjednik, jedno podpredsjednik, a jedno blagajnik razreda i eto odgovornosti. Još koliko sam dobar pedagog, jednom u polugodištu ću razred podijeliti da sjede u grupama i tako rade.) Omogućiti mu da spozna šta je i kakav je to dobar život.(Više kao: Ako imaš sve petice, uspjet ćeš. Vidiš mene.)

Malčice se mrzim zbog svega ovoga, jer znam da sam puno generalizovala. Ali, to je jednostavno tako. Toliko sam vidjela loših učitelja, ljekara i ljudi iz drugih profesija koje samo u dokumentaciji imaju nekakve zakletve ili kodekse ponašanja. Pored takvih, lako je ne vidjeti one koji se čitavi daju u svoju profesiju. Divim se pravim pedagozima i ljekarima, a mrzim se što moram reći ali.

Foto: E. Kurtović