Nekoliko mjeseci uoči maturskih ispita za osnovce u Kantonu Sarajevo roditelji đaka sarajevskog Katoličkog školskog centra nisu bili sigurni za šta tačno njihova djeca treba da se pripreme, za koliko ispita, tri ili pet.
Zabunu je izazvalo nastojanje školske uprave da uvede svoju maturu, koja bi bila u skladu sa planom i programom po kom su se đaci Katoličkog školskog centra obrazovali. U tom pogledu je inicijativa bila razumna i opravdana, i mogla se lako braniti željom uprave da zaštiti svoje đake, koji su na prošlogodišnjoj maturi bili u neravnopravnoj poziciji, i oštećeni, jer su pitanja bila sastavljana prema planu i programu Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo, po kojem oni nisu radili.
Čitalac koji nije upućen u cijelu stvar može se na ovome mjestu zapitati o kakva se to dva različita plana i programa radi?
Jer će mu biti očito da problema ne bi bilo da sva djeca u svim sarajevskim školama rade po istom planu i programu.
Odgovor neupućenom treba započeti s nekoliko uvodnih koraka:
– prvo, potrebno je opisati svrhu nastavnog plana i programa,
– drugo, potrebno je reći čemu služi eksterna matura i
– treće, potrebno je razjasniti u kakvom su odnosu Katolički školski centar i Ministarstvo obrazovanja Kantona Sarajevo.
Svrha nastavnog plana i programa
je da definiše sadržaj obrazovanja, na osnovu ciljeva koji su propisani zakonom. Nakon što zajednica odluči šta obrazovanjem želi postići, šta djeca nakon završenog školovanja treba da znaju, umiju i cijene, stručnjaci u nastavnom planu i programu odrede put kojim se do tog cilja treba doći. Put je određen nastavnim sadržajima, oblastima i temama koje će djeca upoznati i u vezi s njima sticati očekivana znanja i vještine i usvajati poželjne vrijednosti.
Jasno je da onaj ko donosi zakon i određuje ciljeve ima interesa osigurati i njihovo postizanje. Ukoliko zakone određuje nacionalizam, a takav je trenutno slučaj u Bosni i Hercegovini, onda će on nastojati da obrazovanje bude takvo da djeca tokom školovanja usvoje one vrijednosti koje su nacionalizmu poželjne, i ona znanja i vještine ko je će mu osigurati opstanak.
Odatle dolazi velika važnost tzv. nacionalne grupe predmeta. Interes nacionalizma da odgaja svoju djecu prema svojim potrebama (koje su uistinu samo potrebe nacionalne ekonomske elite) uslovio je pojavu tri različita nastavna plana i programa, koji se praktično ne razlikuju u predmetima poput matematike ili biologije, nego u predmetima koji se tiču tzv. nacionalnih vrijednosti, kakve su tradicija, religija, teritorija, a na više načina i jezik.
Međutim, Okvirni zakon o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini nigdje ne pominje nacionalne vrijednosti kao svoj cilj. Nigdje u Zakonu ne piše da je cilj obrazovanja odgojiti Bošnjaka/Srbina/Hrvata. To tako ne piše jer bi onda postala previše očigledna diskriminacija u odnosu na djecu koja iz raznih razloga taj cilj ne žele postići. Ili, da ne miješamo još uvijek želje djece u ciljeve obrazovanja, objelodanjivanjem nacionalističkih ciljeva u obrazovanju postalo bi jasno da se njima derogiraju univerzalne ljudske vrijednosti. Postavilo bi se pitanje: koju to istinu dijete može i treba čuti kao Srbin, a što ne može razumjeti i prihvatiti kao Hrvat? Istina i pravda tako više nisu opšte ljudske vrijednosti, nego vlasništvo ideologije na vlasti, koja ih vezuje za svoju perspektivu. Istina je ono što je naša istina, i pravda je ono što je pravedno za nas.
Eksterna matura
je ispit na kraju osnovnog školovanja, s ocjenjivačima izvan same škole. Svrha takvog ispita je da se ustanovi kvalitet znanja ispitanika (konkretno učenika završnog razreda devetogodišnje osnovne škole) ali i kvalitet rada nastavnika, a posredno i kvalitet škole u kojoj se nastavni proces odvijao. Rezultati mature, praćeni jedno duže vrijeme (više godina), mogu dati i važne podatke akterima u obrazovnoj politici, koji prema njima mogu korigovati nastavne planove i programe ili se odlučiti za radikalnije reforme.
Rezultati su izuzetno važni i zbog nastavka školovanja, jer su praktično presudni u upisnoj politici. Što bolje rezultate pokaže na maturi, dijete ima bolje šanse da upiše srednju školu koju želi, i obrnuto, lošiji rezultati smanjuju mu mogućnost izbora. Zato je eksterna matura i izrazito stresna situacija, za djecu i roditelje, ali i za nastavnike i školske uprave.
Način na koji se eksterna matura provodi u Sarajevskom kantonu udaljava je od njene svrhe; pitanja su takva da objektivna procjena kvaliteta nije moguća, a sam koncept bodovanja i ocjenjivanja nepravičan je prema djeci, koju po raznim osnovama preferira ili diskriminira. Sve je to posljedica loših nastavnih planova i programa, u kojima je obrazovne ciljeve sabotirao nacionalizam. Budući da su sve vrijeme išli na ruku partikularnim prije nego univerzalnim vrijednostima, oni nisu nikad jasno definisali šta se stvarno i zašto od djece očekuje, i kako se to konkretno i pravično može provjeriti.
U ovakvim uslovima eksterna matura ne može biti više nego improvizacija.
Katolička matura
Zahtjev katoličkih škola za vlastitom maturom sada se čini još više opravdanim. Katoličke škole ne žele improvizovati. To međutim ne znači da nastavnici i uprave drugih škola žele. Samo, oni nemaju pravni osnov da to traže. Dok katoličke škole, vjeruju njihovi osnivači, imaju. Ta se njihova vjera temelji na Ugovoru između Svete stolice i Bosne i Hercegovine, ko ji su u Sarajevu, na dvadesetdevetoga rujna 2006. potpisali Alessandro D’Errico (za SS) i Ivo Miro Jović (za BiH).
U tom ugovoru obrazovanje je pomenuto u tri stavka članka 14.:
1. Katolička crkva ima pravo osnivati obrazovne ustanove bilo kojega stupnja i njima upravljati prema vlastitim pravilima, poštujući zakonske odredbe Bosne i Hercegovine.
2. Bosna i Hercegovina će tim ustanovama u svemu jamčiti ista prava koja su zagarantirana državnim ustanovama, uključujući novčanu potporu i priznanje stečenih akademskih stupnjeva i sveučilišnih diploma.
3. Bosna i Hercegovina učenicima i studentima obrazovnih ustanova (usp. stavak 1. ovoga članka) jamči ista prava koja imaju učenici i studenti državnih obrazovnih ustanova odgovarajućega stupnja. Isto pravilo se primjenjuje također na nastavno i nenastavno osoblje tih ustanova.
Na ova tri članka Katolička crkva je u srpnju 2013. naslonila Uredbu o odgoju i obrazovanju u sustavu katoličkih škola za Europu. U uredbi se poziva na član 30. Okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u Bosni i Hercegovini (Službeni glasnik BiH, broj:18/03) koji glasi: Privatnu školu mogu osnovati domaće i strane fizičke i pravne osobe, u skladu s principima i standardima utvrđenim ovim zakonom i ostalim uslovima i kriterijima utvrđenim u propisima u oblasti obrazovanja.
Katolička škola za Europu je, dakle, privatna škola čiji se rad finansira iz budžeta kantona. Da li joj privatnost dopušta da ima plan i program drugačiji od kantonalnog?
Ne bi trebalo, jer sporazum sa Svetom stolicom nije pominjao članak 30., nego zakonske odredbe Bosne i Hercegovine, a one su u ovom slučaju sadržane u Okvirnom zakonu o osnovnom i srednjem obrazovanju. Tu, u općim odredbama, stoji ovo:
Organi vlasti nadležni za organiziranje obrazovnog sistema u Brčko Distriktu BiH, Republici Srpskoj, Federaciji BiH i kantonima, u skladu sa ustavom (u daljem tekstu: nadležne obrazovne vlasti), ustanove koje se prema važećim zakonima u Bosni i Hercegovini registriraju za pružanje usluga u oblasti predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja i obrazovanja odraslih (u daljem tekstu: škole), i druge stručne institucije u oblasti obrazovanja, obavezni su primjenjivati i poštivati principe i norme utvrđene ovim zakonom i osigurati obrazovanje pod jednakim uslovima za sve učenike.
Principi i standardi utvrđeni ovim zakonom i na osnovu ovog zakona ne mogu se smanjivati. (Podvukao N.V.)
Međutim, u katoličkom čitanju zakona ti se principi smanjuju. Član 7. Okvirnog zakona kaže:
Jezici konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine upotrebljavat će se u svim školama, u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Svi učenici će u školama izučavati pisma koja su u službenoj upotrebi u Bosni i Hercegovini. Član 7. Kantonalnog zakona (koji bi morao biti obavezujući za sve škole u Kantonu Sarajevo) kaže: Nastava u školi izvodi se na jezicima konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine, koji se imenuju jednim od tri naziva: bosanski, hrvatski ili srpski jezik.
Koriste se oba pisma Bosne i Hercegovine (latinica i ćirilica) a, u zavisnosti od potreba učenika/učenica, u upotrebi je i znakovno pismo. Do kraja treće godine osnovnog odgoja i obrazovanja učenici/učenice će naučiti oba pisma Bosne i Hercegovine.
Nastavu iz maternjeg jezika će na maternjem jeziku učenika/učenica izvodi ti nastavnik/nastavnica kvalificiran/a da predaje taj jezik.
Ne može se vršiti diskriminacija učenika/učenica pri prijemu, učešću u aktivnostima škole ili u bilo kojoj drugoj odluci vezanoj za tog učenika/učenicu na osnovu toga što u školi, u usmenom ili pismenom izražavanju, koristi bilo koji od zvaničnih jezika Bosne i Hercegovine.
Ne može se vršiti diskriminacija nastavnika/nastavnica ili nekog drugog zaposlenog pri izboru, uvjetima zaposlenja, napredovanju ili u bilo kojoj drugoj odluci vezano za tu osobu na osnovu toga što u školi, u usmenom ili pismenom izražavanju, koristi bilo koji od zvaničnih jezika Bosne i Hercegovine.
A članak 7. Uredbe o odgoju i obrazovanju u sustavu katoličkih škola za Europu:
Članak 7.
(1) Nastavu i druge oblike odgojno-obrazovnog rada, škole izvode na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu.
(2) Jezici konstitutivnih naroda Bosne i Hercegovine upotrebljavat će se u svim školama, sukladno Ustavu Bosne i Hercegovine.
(3) Svi učenici će u školama izučavati pisma koja su u službenoj uporabi u Bosni i Hercegovini.
(4) Jezik i kultura hrvatskog naroda i drugih konstitutivnih naroda, kao i svake značajnije manjine koja živi u Bosni i Hercegovini, poštovat će se i izučavati u školi u najvećoj mjeri u kojoj je to izvodivo. (Podv. N.V.)
Šta je ako ne smanjivanje svođenje tri jezika na jedan – hrvatski, i dva pisma na jedno – latinicu? Bilo bi dobro pročitati negdje obrazloženje – zašto su hrvatski jezik i latinično pismo podesniji od ćirilice, bosanskog i srpskog, za promicanje katoličkih i europskih vrijednosti. Kada je to i kako hrvatski jezik postao aparat katoličkog odgoja i obrazovanja? Zašto i kako i odakle odjednom u katoličkom sustavu škola za Europu jezik i kultura hrvatskog naroda dobijaju povlašteni status?
Kako se ugovor sa Svetom stolicom pretvorio u hrvatiziranje obrazovanja?
Odgovor je, putem hrvatskog jezika, koji se uporno i nenaučno predstavlja kao nekakva nacionalna i lingvistička samodatost (vidi o tome knjigu Snježane Kordić Jezik i nacionalizam), a ne kao jedan od standarda jednog policentričnog jezika kojim govori više različitih nacija. Ova lukavština prerasta i u zahtjev da nastavni kadar govori tako shvaćenim jezikom:
Prema članku 102., stavak 2., poznavanje hrvatskog jezika i latiničnog pisma je posebni uvjet za zasnivanje radnog odnosa u školi. Kantonalni zakon takvu vrstu diskriminacije ne odobrava:
Ne može se vršiti diskriminacija nastavnika/nastavnica ili nekog drugog zaposlenog pri izboru, uvjetima zaposlenja, napredovanju ili u bilo kojoj drugoj odluci vezano za tu osobu na osnovu toga što u školi, u usmenom ili pismenom izražavanju, koristi bilo koji od zvaničnih jezika Bosne i Hercegovine. (čl. 7.)
Jezik i nacionalizam
Jezik je u obrazovanju trojanski konj nacionalizma. Zloupotrebom prava na jezik kao zagarantovanog ljudskog prava, lokalni nacioni na mala vrata u obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini uvode sadržaje koji su često u suprotnosti s proklamovanim opštim obrazovnim ciljevima. Zahtjev roditelja bošnjačke djece za nastavom na bosanskom jeziku, u Vrbanjcima i Konjević Polju, nije bio zahtjev za kvalitetnijim obrazovanjem.
Roditelji nisu postavili suštinsko pitanje o tome da li i kako i za koga nastava na srpskom jeziku, na kojem oni ne žele nastavu za svoju djecu:
a) omoguća pristup znanju kao osnovi za razumijevanje sebe, drugoga i svijeta u kojem se živi;
b) osigurava optimalni razvoj za svaku osobu, uključujući i one s posebnim potrebama, u skladu s njihovim uzrastom, mogućnostima i mentalnim i fizičkim sposobnostima;
c) promoviše poštivanje ljudskih prava i osnovnih sloboda, i priprema svaku osobu za život u društvu koje poštuje principe demokratije i vladavine zakona;
d) razvija svijest o pripadnosti državi Bosni i Hercegovini, vlastitom kulturnom identitetu, jeziku i tradiciji, na način primjeren civilizacijskim tekovinama, upoznajući i uvažavajući druge i drugačije, poštujući različitosti i njegujući međusobno razumijevanje, toleranciju i solidarnost među svim ljudima, narodima i zajednicama u Bosni i Hercegovini i svijetu;
e) osigurava jednake mogućnosti za obrazovanje i mogućnost izbora na svim nivoima obrazovanja, bez obzira na spol, rasu, nacionalnu pripadnost, socijalno i kulturno porijeklo i status, porodični status, vjeroispovijest, psihofizičke i druge lične osobine;
f) postiže kvalitetno obrazovanje za građane;
g) postiže standarde znanja koji se mogu komparirati na međunarodnom, odnosno evropskom nivou,
koji osiguravaju uključivanje i nastavak školovanja u evropskom obrazovnom sistemu;
h) podstiče cjeloživotno učenje;
i) promoviše ekonomski razvoj;
j) uključuje u proces evropskih integracija.
Sve su ovo, naime, zakonom definisani ciljevi obrazovanja. Pri čemu treba obratiti pažnju na stav d); na čiji se vlastiti kulturni identitet, jezik i tradiciju misli? Umjesto da osporavaju pravo nacionalizmu da uzurpira obrazovanje i pretvori ga u svoj indoktrinacijski aparat, roditelji su za svoju djecu tražili samo da se promijeni jezik na kojem će se ta podvala nastaviti.
Šta, međutim, ako se s istim zahtjevom pred obrazovnim vlastima i OHR-om pojavi grupa roditelja koja će za svoju djecu tražiti nastavu bez nacionalističke indoktrinacije, i na sva tri jezika, shvaćena kao jedan policentrični (kakav su engleski, njemački, španski), u skladu s naukom koja se tom problematikom bavi? Na čija će se konstitutivna prava oni moći pozvati?
Ili njihova djeca već užurbano uče engleski, ne videći se uključena u europske procese kao roblje nacionalnih elita.
Đaci Katoličkog školskog centra polagaće ove godine dvije mature, prvo katoličku (tri predmeta) pa potom kantonalnu (pet predmeta). Razlog tome nije manje nacionalizma u obrazovanju, nego više.
Inače bi đaci tu prvu maturu spremali po kvalitetnim, a ne po hrvatskim udžbenicima.
(Tekst je prvobitno objavljen u štampanom Školegijumu broj 8. Potražite Školegijum na trafikama.)
Pročitali ste ovaj tekst i želite još? Prelistajte i druge iz Školegijuma br. 8:
...i mnoge druge.
