Prvi razred. Neimenovana škola u Starom Gradu. Godina: 1999. Prvi čas vjeronauke. I kaže efendija: djevojčice ne treba da nose kratke suknje. Ja navlačim haljinu preko koljena, ali ne ide do gležnjeva.

Sljedeće sedmice insistiram pred polazak u školu da obučem pantalone. Ispisuju me sa vjeronauke. Plačem. Tata mi čita Dugu Dinka Šimunovića. Zaključimo da su Srnini roditelji glupi. I efendija je. Smijem se.

Drugi razred. Ista škola u Starom Gradu. Svježe okrečena u čast Milenijuma. Ispravak pismene. Bog se piše velikim slovom. Pitam zašto. Iz poštovanja, odgovara učiteljica. Naučila sam da nju ne pitam stvari tipa: A zašto treba da poštujem boga?

Pitaću tatu.

“Zašto ste u pismenoj pisali o bogu?”

Čokolada se ne smije obožavati, obožava se samo bog. Suknja ti je prekratka. Pokrij ramena. Ko ne posti neka izađe iz škole za vrijeme iftara – februar je, ali jebi ga.

Za mene je osnovna škola bila svakodnevno podsjećanje da sam po nečemu drugačija, malo naopaka, da baš ne pripadam mjestu u kojem sam se rodila. Položila sam osmi razred vanredno, jer je gimnazija drugačija, gradska škola, profesori obrazovaniji, djeca raznovrsnija.

Gimnazija. Elitna Sarajevska. Matematička. Prvi čas biologije, i pita nas profesorica: Ko ovdje vjeruje u teoriju evolucije, a ko misli da nas je stvorio bog?

Ona vjeruje u kombinaciju.

Nismo učili teoriju.

Sedam godina kasnije mi drugarica šalje link – dvojica sa kalašnjikovima upali u redakciju nekog francuskog časopica i ubili neke ljude unutra. Charlie Hebdo. Nikad čula. Pogledam karikature – ne kontam baš sve, neke su mi preoštre, neke su mi super, bodu gdje boli i znaju ubost.

Na twitteru već razvaljuje hashtag #JeSuisCharlie, karikaturisti svijeta objavljuju crteže podrške – varijacija na temu: olovka kao oružje protiv oružja.

Solidarnost 21. stoljeća: digitalna, globalna, momentalna.

Spusti se adrenalin, javi se desnica, i odjednom: više nismo svi Charlie.

Većina tekstova Ja nisam Charlie, spada u jednu od dvije kategorije.

Prva kategorija prigovora je bazirana na viđenju samog #JeSuisCharlie pokreta kao elitnog, zapadnjačkog i isključivog; marginalizira imigrante, pogotovo Muslimane da bi postigao homogenost mišljenja i sentimenta. Desnica ga koristi za širenje netolerancije i islamofobije. Rupert Murdoch na twitteru krivi sve Muslimane za čin ekstremista, Marine Le Pen poziva ne referendum za ponovno uvođenje smrtne kazne. U Belgiji policija pretresa imigrantska naselja u potrazi za teroristima. Abdelkader Benali piše članak za New York Times o marginalizaciji mladih Muslimana u Evropskim državama. Neshvaćanje i neprihvaćanje njihove religije, tvrdi Benali, uzrok je zašto se mnogi mladi okreću ekstremizmu. Ta mi se teza čini pogrešna. Ako je njega (a to nam on sam kaže) od ekstremizma sačuvala književnost – Rushdijevi Satanski stihovi – kako je onda Evropski sekularizam više kriv za ekstremizaciju mladih Muslimana nego socio-ekonomska politika koja marginalizira imigrante, ograničava pristup obrazovanju i samim tim radu, integraciji u društvo i intelektualnom razvoju? To što većina ne shvata lične vrijednosti neke mlade osobe može biti za tu osobu poražavajuće. Ali problem nastaje tek kad iz tog neshvatanja nastaje marginalizacija. Ako mlada osoba ne vidi izlaz iz takve situacije, ukoliko je škola ne ohrabri i ne osposobi da preispita vrijednosti i autoritete svoje zajednice, ukoliko joj ne otvori vrata alternativnih mogućnosti, onda se dobar dio krivice za pucnje u ulici Rue Nicolas Appert moraju pripisati obrazovanju. Dakle, problem nije u religiji, problem je u obrazovanju koje mladim ljudima ne nudi kvalitetne alternative.

Tu dolazimo do drugog prigovora – Charlie Hebdo je vrijeđao. Jer je objavljivao karikature Poslanika. Odgovor da su radili i karikature – Pape – neadekvatan je.

– Drugačije je to u drugim religijama, nije to isti nivo svetosti, objašnjavaju mi.

– Ali zar po toj istoj religiji život nije svet?

– Pa jeste, ne govorim ja da su ovi što su ih upucali u pravu… ali izazivali su.

– Pa kako?

– Pa rugali su se religiji, to je uvredljivo.

– Kao djevojčice u Pakistanu?

– Šta s njima?

– I njih su ubili, jer su išle u školu. Je li školovanje ruganje religiji?

– Pa ne možeš tako, nije to isto.

Naučila sam u drugom osnovne da ne pitam zašto.

Član 9 Evropske Konvencije o Ljudskim Pravima navodi da svi imaju pravo na slobodu vjeroispovijesti, koje može biti ograničeno u svrhu zaštite prava i sloboda drugih. Sa druge strane, Sloboda izražavnja (čl. 10) može biti ograničena u svrhu zaštite ugleda, ili prava drugih. Ali Konvencija o Ljudskim Pravima ne odnosi se na metafizičke entitete. Pojednostavljeno: Papa ima šanse da na sudu dobije odštetu za klevetu, Isus i Poslanik nemaju.

U Bosni i Hercegovini se ljudska prava u nastavnim planovima i programima skoro i ne pominju. U Federalnom nastavnom planu i programu nikako, u programu na hrvatskom jeziku samo kao (neostvarena) mogućnost izbornog predmeta, a pretežno kao vrijednosti koje će se promovirati kroz druge predmete, dok NPP Republike Srpske u 6. razredu predviđa predmet Demokratija i ljudska prava, jednom sedmično. Sva tri NPP-a nude opciju Vjeronauka.

Kako možemo očekivati da se mladi uključe u demokratske debate o važnim nijansama u uživanju u zaštiti svojih i poštovanju tuđih prava, nakon devet godina dogmatičnog obrazovanja koje od njih stvara isključive i intelektualno pasivne osobe?

Ostali tekstovi autorice Marine Veličković:

Kako se udati s nulom iz vjeronauke

FATIH – Tabletizacija Osmanskog carstva

Ko čita, ne skita!