Iz dječije perspektive

Žohar u žitu 29

Sad bi me neki strijeljali

Žuži Žo

03.01.2015

Slobodno osuđujem jednu i jedinu Bosnu i Hercegovinu, moju domovinu! Oh Bosno, oh Hercegovino, volim te, a najviše volim tvoje dijelove na koje političari nisu kročili.

Pada snijeg!!!!!!!!!

&

Kad nisam bila ni skroz mala a ni ovako skoro velika, Novu godinu sam slavila sa dedom i nenom. Dedo i nena su tatini mama i tata. Sa njihove strane, u čitavoj porodici, čak i danas, ja sam jedina unuka. Sve ostalo su muškadija (nenin glas). Ima video, ja beba, drži me dedo i priča sa mnom. Iz džepa košulje vadi kutiju cigareta, daje mi, ja se igram. Nena dolazi i gunđa kako se ne trebam igrati s tim i uzima me od dede. Tepa mi. Za bukvalno pet sekundi, dedo me uzima od nene i vrti u krug. Za oko četiri sekunde, opet sam kod nene, a za sekundu kod dede. Nena frkće, odmahuje rukom i izlazi iz kadra.

Druga scena, ja opet beba. Ležim na dekici i dedo i nena sjede oko mene. Nena me, dok dede nema, zove mrvica. Dedo ne voli to mrvica, jer misli da je prekrhko i preslabo za mene.

Nena me škaklji i kaže: Ma mmmmrrv – pogleda u dedu, mmmpahuljica moja!

Nova godina! Slavim s dedom i nenom  u njihovom stanu. Iako nikad nisu kitili stan, kad bih ja došla, dedo bi sve sredio. Sjećam se samo dnevnog boravka. Veliki sto, pun grickalica koje su tu samo za mene, jer dedo i nena imaju proteze i ne mogu jesti ništa hrskavo. Soba je skoro narandžasta. Ne znam zašto. Valjda zato što sam se uvijek toliko toplo osjećala.

– Eh, šta ćemo sad raditi?

– Haj'mo igrati zaloga!

I tako, igramo zaloga. Dedi unuka zada da napravi deset sklekova i dedo ih napravi. Joj, šta sam im radila. Kad sad malo razmislim... Dedo je prije nekoliko godina dobio bruh. Eh, što li.

Sigurno ne zbog sklekova koje je radio svake godine!

Odselili su se na selo, dva sata dalje od grada. Ne znam je li glupo ili smiješno što su prije živjeli dva sprata ispod nas.

Više ne slavim Novu godinu s njima, ali kad im odem uvijek se za petnaestak minuta nanerviram, a onda mi bude žao. Nena ne da dedi da puši u dnevnoj, dedo srče kad pije, nena me stalno hrani, dedo bi i sad radio sklekove...

I onda mi se malo plače, pa ih izgrlim i izljubim, pa odem, pa opet dođem za nekoliko mjeseci, pa onda opet odem i tako ukrug. Evo i sad mi se malo plače. Odoh ih nazvati.

&

Muzičko. Profesorica zaključuje ocjene. Sjedim u prvoj klupi i kunjam. Eto. Otprilike je takvo stanje.

– Hej!

– Heeej.

– Šta radiš?

– Ništa. Ti?

– Ma evo. Čekam da...

E. ušuti. Valjda shvati da nam je razgovor započeo glupo. Sjeda do mene i gleda u dnevnik. Kaže kako je šteta što niko ne sluša profesoricu. Ja se složim s njim. I tako. Započnemo razgovor koji nije glup. Za pola minute ja više ne kunjam. Pričamo o tome kako je školstvo propalo i šta planiramo upisati nakon gimnazije. Oboje hoćemo otići iz Bosne. On, da hoće, može odmah u Njemačku. Jezik zna savršeno i ima tamo rodbinu, ali misli da je premlad. I ja to mislim, ali bih opet otišla. Sad bi me neki streljali.

Zvoni za kraj časa. E. me potapša po ramenu i ode da kupi čiken i doručkuje. Buljim u njega. Znam ga skoro dvije godine. Sve to vrijeme sam mislila da je glupan kojem je jedini cilj u životu izaći u turbofolk kafić, naći curu i biti glup.

Imam dva pitanja za sebe. Pod jedan. Jesi li toliko površna i puna sebe da stvarno sudiš po koricama? Hej. Ne voli da čita i gleda filmove koje ti voliš. On je glupan. Šuti. Ti si glupa. Pod dva. Nije pitanje. Evo izazov. Nađi još E-a. Ima ih. Samo ih nađi.

&

Polugodište je završilo u petak, 26.12.2014. godine u pola dva. U Sarajevskom kantonu završavaju u srijedu, na Staru godinu. Djeca iz internacionalnih koledža završila su nekoliko dana prije Božića. Sarajevski kanton u školu kreće 29.01.2015. godine, moj kanton i internacionalne škole 19.01.2015. Ali, moj kanton ima proljetni raspust.

Imam šesnaest godina, smatram se već dosta odraslom mladom osobom, ali ovo ništa ne kontam.

Slobodno osuđujem jednu i jedinu Bosnu i Hercegovinu, moju domovinu! Oh Bosno, oh Hercegovino, volim te, a najviše volim tvoje dijelove na koje političari nisu kročili. Oh Bosno, najviše volim tvoj možda jedan kvadrat rijeka koji nije zagađen. Oh Hercegovino, kad makar ne bi bila podijeljena. Oh domovino, zašto moram govoriti oh dok te spominjem?

Jedna država, Bosna i Hercegovina, tri ravnopravna naroda. Ostali? Ah. Pa ne mogu baš svi biti ravnopravni. RS na sjeveru. Žohari pričaju da je to druga zemlja. Distrikt Brčko? Ma gdje je to? A Federacija? To je kao ono što se svađaju na Federalnoj TV, oni političari, onaj centar svega?

Ali. Bosna i Hercegovina je ujedinjena, samostalna država koja naravno da ne može imati ni isti datum početka i kraja nastave!

Mislim da je vrijeme da stanem.

Odoh spavati. Laku noć.

Ludi ste za Žuži? E pa čitajte i dalje:

Jesi li ti posebna, Žuži?

Ćao, Elizo

Pedagozi su hamelj gimnazije

Najnovije

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Crno je iza roze naočala

Fontoplumo

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Za sada caruje dosada

Fontoplumo

Sudbina nadarene djece zarobljena politikom

Djeca s ničije zemlje

Anisa Mahmutović

Ususret najavljenom štrajku prosvjetnih radnika

Doprinos roditelja kvalitetu obrazovanja

Marko Ban

Obrazovanje očima i srcem jedne mame

Formativno, sumativno, uzaludno ili praćenje, vrednovanje i ocjenjivanje

Fontoplumo