Ahoj, dobrodošli, wellcome, wilcomen, ukrcajmo se. . . To je baš taj dan! Grbavica u suncu. I škola u njoj u suncu. Ako to možda baš i nije slučaj sa vremenskim prilikama, nema veze. Ustvari, palo je i malo kišnih kapi. Međutim, početak ove naše priče je svakako dojmljiviji uz sunašce što se već dobro promolilo iza brda. U zraku vibrira hej hej dođe ovaj dan, dođe ovaj dan... Mnoštvo djece, zuje svi, graja (ne možemo reći uzavrela atmosfera, pa nismo na tekmi ili stranačkom mitingu, ali dobro je). Adrenalin u malim dozama, mrva treme kod nekih, nije svaki dan početak školice. Dobar osjećaj. Lijepo putovanje može da starta.
I u mojoj memoriji je lijep feeling vezan uz ta prva okupljanja raje u školskom dvorištu poslije nikad dovoljno dugog i moćnog raspusta.
Mlađa kćerka će danas u prvi razred. Ima leptiriće u stomaku, kaže. Starija će u peti. Već je iskusna učenica. Pamtim detalje od prije četiri godine kad je ona startala kao prvačić. Blaga nervozica, priredba pa i (zaslužena) opuštajuća kafica u Palmi sa prijateljima čiji će sin ići u isti razred. U međuvremenu smo dumali kakva će joj biti raja i da li će učiteljica biti stroga. I moja sestra je išla u ovu školu, a ja u konkurentsku udaljenu dvadesetak metara. Kad sam joj rekao da akvarijum stoji u holu na apsolutno istom mjestu kao u doba kad je ona pohodila ove učionice, odvalila se od smijeha. Svojim curama sam ispričao da sam primijetio akvarijum iz tetkinih đačkih dana, ali da su ribice u njemu novijih generacija.
Rodio sam se tu u blizini. Čak i momci sa kojima sam nekad (davno) basketao po Grbavici dovode danas svoju djecu tu, u učionice iz kojih pamte i ovakve i onakve momente. Sve ove decenije kružim po Grbavici ili vrlo blizu nje. Nema veze, lijepo je ovdje u kvartu (može i bolje, naravno). Svakakvih je devijacija u ponašanju dvonožaca i to svih uzrasta naše vrste. Međutim, to nije današnja tema!
Drago mi je što vidim da su školarci raspoloženi. Još nema psihoza, prejakih zadaća, razrednih podbadanja, teroriziranja slabijih, povučenijih, drugačijih. Sve to još uvijek nije na horizontu. Raspust je bio dovoljno dug da se požele simpatije, zaborave eventualni tlačitelji i intrige u raji. Prvi školski dan je skoro uvijek dobar. Pa i drugi, možda i čitava sedmica. A onda... šta bude.
Za našu stariju princezu žena i ja ne brinemo (baš puno). Ona je već isplakala – valjda tako mora biti – neke svoje bitke, neke je i dobila. Ima par baš finih prijatelja i prijateljica i to je to.
Mlađoj predstoji privikavanje i dokazivanje. Srećom, naš školski (ne)sistem nema dodirnih tačaka sa onim diljem Azije. Biće puno pitanja. i situacija. Moram priznati da i nisam neki u objašnjavanju. Dobro, tu se još nekako i snalazim, ali u reakcijama nisam pravi. Žena je ta. Jedan od njenih talenata je ophođenje sa djecom. Zato se ne bojim kriznih situacija. A i suze su normala – samo ne smiju biti samo gorke. Nema razloga. Još je rano za rane na duši, čak i ranice. Uzdamo se u učiteljice i učitelje. Zapravo želimo da vjerujemo da će malim dušama što svaki dan pokorno tegare zaista preteške ruksake učiniti da taj mikrosvijet bude zabavan (nekom samo podnošljiv, a za nekog lijep i koristan). Ima fore za vanjski svijet i sive tonove u njegovom spektru. Za neko preveliko učenje, bar ja mislim, nije vatra, formu uvijek možemo tempirati za sedmi, osmi razred J.
U našem razredu (sad su zapravo dva naša), onom u kome starija ima nekad divne, a nekad po nju dramatične i sekirli dane, roditelji su fini. Ne kritikuju učiteljicu (previše), ne prijete upotrebom sile (definitivno) i fino su društvo (to svakako). Dječaci se na odmorima povremeno pogombaju: mi drugari, vi nedrugari. Curice prakticiraju neke svoje intrigice pa suze krenu kod jedne utorkom, kod druge srijedom, četvrtkom ih plače nekolicina, a u petak je sve ok. Vikend je tu. Vjerovatno to sve nama izgleda dramatičnije nego njima. Ali tako je to odvajkada i uvijek će biti. Sve spada u normalu. Ono što mene kopka godinama je zašto je tako teško organizovati kakav izlet više. Za svu djecu je to doživljaj i tako je jednostavno odvesti ih negdje. Škola u prirodi, dok drugi praše po šumama i morima je već pravi SF. Ali možda se i to popravi, naše je da se nadamo i trudimo. Baš kao i naši školarci.
Naša mlađa cura se ujutro digla izuzetno raspoložena i opuštena. Napisala je ime na teke, rekla da ima posla do škole i da je ne ometam. Kasnije, kad smo išli na priredbu za prvačiće sa njenom najboljom drugaricom, ponašala se kao iskusna partijanerica. A kad smo poslije svega izašli iz škole, rekla je da je bilo divno i da joj se sve dopada. Tad smo i mi mogli ležerno prionuti na kaficu sa rajom iz kvarta dok su djeca za susjednim stolom trusila cedevite i ledene čajeve. Oni zadovoljni, mi zadovoljni, divan dan. Šta čovjek da poželi još za ponedjeljak, naglašavam ponedjeljak. I to još početak škole.
Ne vjerujem da će vas to posebno zanimati, ali Ogi, moj drug što je sjedio sa mnom u klupi u prvim razredima osnovne imao je uvijek fantastične okvire za teke. I to one teke sa finim debelim koricama, što je u to doba bilo pravi luksuz i raritet. O, kako sam mu zavidio na njima! Ali, puno je vremena prošlo od tada, nešto manje od četiri decenije. Zavist i sjećanje već polako blijede.
To be continued!
