Ništa mi besmislenije u poslu nastavnika B/H/S jezika i književnosti nije od poticanja djece da pišu literarne radove koji svake godine obasipaju oglasnu tablu u zbornici. Heroji, brigade, država, historija, pisanje pisama... izviruju iz nemaštovito postavljenih tema. U početku sam, kao i svaki vojnik, pronalazio đake koji bi pisali tekstove, prepravljao, pokušavao pogoditi šta bi žiri htio čuti, očekivao da rad pobijedi i tako potvrdi kvalitet mog rada. Ne moram ni reći da nikad nijedan rad koji su poslali moji đaci nije pobijedio. Nekoliko puta mi se desilo da govorim djeci naslov, a ni sam ne znam objasniti šta bi trebao biti sadržaj tog rada. Brzo sam odustao tako da više đacima uopće ne prenosim vijesti o konkursima i temama.

Prije desetak dana istekao je rok konkursa za učeničke literarne radove koji je Muzej Alija Izetbegović raspisao, a Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade KS odobrilo i proslijedilo svim školama. Djeca rođena 98. i mlađa trebaju da se prisjećaju heroja, mrtvog predsjednika Predsjedništva BiH, zlatnih ljiljana, Armije BiH, Dana nezavisnosti... Različiti naslovi, a ista tema zapravo – nasilu poroditi emociju vremena u kojem nisu živjeli i slaviti političara kojeg se ne sjećaju. A i da se sjećaju – koja je svrha literarnih radova u kojima đaci ispisuju hvalospjeve političarima?!

Ovo, ipak, nije tekst o glupavim konkursima besmislenih institucija (Školegijum je o njima ranije pisao), već o školi i nastavnicima koji od đaka traže radove na date teme. Ako je Ministarstvo odobrilo objavu konkursa u školi, ne znači da nastavnici B/H/S jezika i književnosti trebaju obavještavati djecu. Minimum koji nastavnici trebaju uraditi jeste prešućivanje konkursa. Poželjno bi bilo i pismeno reagovati, upozoriti institucije da ovakvi konkursi nemaju smisla, ali možda previše očekujemo od sarajevskog nastavnika. Kad Muzej objavi rezultate konkursa, vidjet ćemo koliko nas je učestvovalo u ideologizaciji đaka.

A da možda malo promijenimo praksu pisanja literarnih radova? Nastavnici traže od svih institucija koji raspisuju konkurs da plate dodatne časove đacima kako bi ovladali pisanjem, npr. članovi komisija koji biraju najbolje literarne radove dođu u školu i rade s djecom na njihovim tekstovima, pokažu kako se piše. Naravno, ne o junačkoj borbi, jedinom i najboljem predsjedniku već o temama koje djeca razumiju, žive, maštaju... Da provedu jednu sedmicu u školi i sa zainteresiranima rade dodatne časove pisanja te ih tako nauče da nije važno da rad bude najbolji već da svako, uz vježbu i prepravljanja, može napisati dobar rad.