Školegijumov konkurs za literarni rad na temu Šta je tebi vještačka inteligencija (AI), otvoren 25. decembra 2023. i namijenjen učenicama i učenicima srednjih škola, došao je u vrijeme kada je umjetna inteligencija, zahvaljujući ponajprije servisu ChatGPT, već ušla u svakodnevicu, mijenjajući učeničke navike, učionicu, obrazovanje, medije, strategije manipulacije... – ukratko rečeno, cijeli svijet.

Iako je vrlo pogrešno svesti AI na ChatGPT, s obzirom na to da je on veliki jezični model koji radi s ograničenim skupom podataka, razumljivo je zašto veliki broj ljudi – specijalno, srednjoškolaca – AI doživljava isključivo kroz ChatGPT. Jednostavno, u medijima je stvorena takva slika i najveća odgovornost za to je upravo na njima i na onima koji kroz njih (ne) komuniciraju o naučnim temama. U svakom slučaju, AI u obliku kakvog danas imamo predstavlja jednu od većih prekretnica u digitalnom svijetu u posljednja tri desetljeća, usporedivu s omasovljavanjem upotrebe interneta krajem 1990-ih, pojavom pametnih telefona oko 2007, pojavom i ekspanzijom društvenih mreža te sve masovnijom upotrebom cloud servisa. Na toj novoj prekretnici, koja se preklapa s mnogim drugim prekretnicama u njihovim životima, trebaju se (s)naći i učenice i učenici srednjih škola u Bosni i Hercegovini.

Ukupno 64 njih, 39 učenica i 25 učenika iz Banjaluke, Bihaća, Bugojna, Busovače, Brčkog, Cazina, Čelića, Doboj-Istoka, Donjeg Vakufa, Goražda, Gornjeg Vakufa – Uskoplja, Gradačca, Ilijaša, Kaknja, Mostara, Novog Travnika, Olova, Pala, Sanskog Mostara, Sarajeva, Tuzle, Usore, Viteza i Zenice, objavilo je tokom januara svoje verzije odgovora na konkursno pitanje Šta je tebi AI? s pratećim potpitanjima. Neka od tih potpitanja glasila su: Je li AI već ušla u tvoju školu? Raduješ li se tome ili te to plaši? Kako zamišljaš učionicu za 20, 30, 50... godina? Čime će ljudi ispuniti glavu kad im se mozak smanji na veličinu čipa? (Dobro, ovo je pitanje postavila vještačka glupost :-)) Kako tvoje nastavnice vide umjetnu inteligenciju – kao dio obrazovnog procesa, pomoćni alat ili samo jednu od dodatnih smetnji i mogućnosti za varanje? Šta ti misliš o tome? Kome i zašto više vjeruješ – sebi i onome što znaš ili onome što ti kaže ChatGPT?

Učenice i učenici su ponudili različita viđenja, perspektive, očekivanja, iskustva iz učionice, strahove o budućnosti. Pred žirijem, koji su činili – da ih poredamo po abecedi – diplomirani matematičar-informatičar Damir Dizdarević, magistar komparativne književnosti Almir Kljuno i doktor matematičkih nauka Franjo Šarčević, nije bio jednostavan zadatak odvojiti bolje od boljih. Ono po čemu su radovi ocjenjivani jest njihova literarna vrijednost, koherentnost teksta, razumijevanje značenja vještačke inteligencije i s njom povezanih koncepata, te razumijevanje trenutnog i mogućeg budućeg značaja vještačke inteligencije za obrazovanje i društvo u cjelini.

Daleko od toga da su svi radovi na približno istom nivou. Naprotiv, značajan broj radova je na samom početku ispao iz konkurencije po svakom kriteriju, budući da u sebi nije imao ništa jedinstveno niti je uopće odgovarao na pitanja konkursa. Mnogi radovi bili su bez kompozicije, bez uvoda i zaključka, pisani linearno, hronično neuređenim sljedovima rečenica, nerijetko – žao nam je što moramo biti ovako direktni – alarmantno nepismeni. Dosta radova je bez ikakvog propitivanja operiralo stereotipnim viđenjima umjetne inteligencije, a da nisu ni pokušali proniknuti u suštinu problema, što je, dakako, na prvom mjestu krivica obrazovnog sistema.

Mnogo manji problem od prethodnog jest što je tek vrlo mali broj autora prepoznao da AI zapravo ima mnogo širu upotrebu od ChatGPT-a (a koja možda nije tako očita) te da među nama postoji već relativno dugo. Važno je istaknuti još jednu stvar koja je dominirala u radovima, a odnosi se na sliku upotrebe AI sada i u budućnosti. Naime, u velikom broju radova u tom pogledu prevladavaju uglavnom negativni, distopijski, ponegdje i horor scenariji, kakve ponekad možemo sresti u filmovima. Ispoljavan je strah da će ljudi masovno ostajati bez posla i da će nivo ljudske inteligencije značajno opasti. Tek mali broj autora je AI prepoznao kao komplement ljudske inteligencije i nešto što svoju pravu snagu može imati tek ako ga se koristi inteligentno. S druge strane, nekoliko autora je u svojim radovima dalo dosta detaljna tehnička tumačenja AI i primjene AI, bez (ili sa malo) vlastitog mišljenja, što bi moglo poslužiti kao seminarski rad, ali je ipak promašeno s aspekta teme konkursa.

No, dovoljan broj radova, koji daju razloge za optimizam da među mladim ljudima ne manjka talenta, uistinu je kreativan, maštovit, književno zanimljiv, sa oduševljavajućom svježinom ideja i promišljanja. U drugi krug ušlo je 11 radova, a čak devet njih napisale su učenice. U finale izbora ušlo je pet radova (bravo za učenice!). U svakom krugu izbora radovi su nanovo čitani, traženi su novi slojevi značenja unutar njih, malo bolje ili malo lošije strane na osnovu kojih bi se jedan rad mogao razlikovati od drugog, da bi žiri u konačnici donio odluku o tri najbolja rada. U svakoj od faza selekcije radova bilo je radova koji zadovoljavaju sve postavljene kriterije: odgovaraju na temu, u dovoljnoj mjeri razumiju značenje i značaj vještačke inteligencije, imaju jasnu kompoziciju i strukturu, autentični su u stilu, analitični u pristupu, poštuju vlastitu logiku i imaju izvjesnu književnu vrijednost. To nas zaista raduje.

Sva tri člana žirija u finalnom krugu imala su zadatak da, uz ocjenu i pismeno obrazloženje svojih odluka, nezavisno jedan od drugog rangiraju radove od prvog do petog mjesta. Pobjednički rad Robotova rabota protiv uma čovjeka Nadže Sirćo nagrađen je sa 1000 KM. Drugoplasirani rad U našim rukama Amine Bahtanović nagrađen je sa 600 KM, a trećeplasirani rad Zapleši, egzistencijalno Valentine Josipović nagrađen je sa 300 KM.

Nagrađeni radovi, po mišljenju žirija, od svih radova s ovog konkursa na najbolji način opisali su lični doživljaj vještačke inteligencije, njenu upotrebu danas, prednosti i mane, kao i neka očekivanja u budućnosti. Zajednička nit koja povezuje te tekstove je upravo kritički odnos prema obrazovnom sistemu, koji učenice smatraju pasivnim i zastarjelim, ali ujedno i vjera da taj sistem ima snagu da se promijeni nabolje, pa čak i da mu u tome pomogne umjetna inteligencija, sada često percipirana kao prijetnja.

Dva člana žirija na prvo mjesto su postavila tekst Nadže Sirćo, koji vrlo uspješno propituje temu konkursa, stavljajući ga precizno u praktičan kontekst obrazovanja. Za jednog od njih, taj tekst, pored ostaloga, predstavlja autentično viđenje i svjedočanstvo iskustva iz učionice. Odaje iskrenost autorice, bez nepotrebnih namaštavanja. Zdrava je pozicija s koje autorica nastupa, nema prepotentnosti u pisanju niti puno mistificiranja umjetne inteligencije. Autorica je svjesna da ljudi stoje iza AI i da samim tim oni mogu njome upravljati, tj. koristiti je, s kritičkom distancom, kao koristan alat. Za drugog, taj tekst karakteriziraju zrelost, razumijevanje problema i literarna vještina, dovitljivost. Struktura teksta je i dinamična i skladna, od uvoda (u kojem vješto skicira problem), preko glavnine teksta (u kojoj daje konkretne primjere i analizu problema na primjeru škole), sve do samog zaključka, u kojem predviđa ishode i daje prijedloge za budućnost. I preostali član žirija imao je pohvale o tom radu, rangirajući ga na drugo mjestu, ali je prednost dao radu Amine Bahtanović zbog šireg gledanja na AI i dobre poruke koju nosi.

Rad Amine Bahtanović kroz formu dnevnika na vrlo ugodan način uvodi korištenje vještačke inteligencije u svakodnevni život (alarm, elektronski dnevnik, generisanje zadaće) i time baš pokazuje ono što većini drugih radova, pa čak i radovima iz najužeg izbora, nedostaje – pogled izvan ChatGPT-a. Poruka koju je i sama autorica istakla – Treba biti inteligentan i inteligentno koristiti umjetnu inteligenciju – zapravo je suština onoga što će biti radna mjesta budućnosti. Najviše će se tražiti stručnjaci koji će znati na pravi način iskoristiti AI da bi poboljšali produktivnost u raznim industrijama. Autorica to vjerovatno nije sagledala, ali je pogodila suštinu.

Rad Valentine Josipović u prosjeku je bio treći izbor članova žirija i zasluženo je osvojio treću nagradu. Kako ističe jedan član žirija, autorica na početku skicira problem i kritiku upućenu obrazovnim sistemima, ministarstvima, a potom (možda i nepotrebno) uvodi AI u obliku robota, koji se iz prvog lica obraća: profesorima, direktorima, ministrima... Srećom, postupkom koji i nije tako vješt (titranje glasa robota, baterije...), autorica ponovno preuzima riječ i iskazuje ljutnju prema obrazovanju, koje je suhoparno, i generaciji starijih, koji zanovijetaju i kritiziraju mlade, žele ih promijeniti i smjestiti u svoje kalupe. Kao što je naslovljen, ovo je rad razigran, pomalo nepredvidljiv, ljut, sarkastičan, gorak i prijek, ali ipak zna i drži svoj pravac, svoj smisao, koji čuva od samoga početka: a to je kritika sistema i poziv na dijalog, na ples. Međutim, postojale su neke strane tog rada koje su na kraju prevagnule u korist radova Nadže Sirćo i Amine Bahtanović.

S obzirom na brzi razvoj umjetne inteligencije i različitih modela povezanih s njom, učenicima i svima nama bit će zanimljivo za nekoliko godina pročitati ove radove. A u svjetlu brzih promjena, možda bi bilo zgodno da se kroz nekoliko godina opet objavi konkurs Šta je tebi AI? Odgovori bi zasigurno bili drukčiji i vjerovatno malo jasniji. Pitanja je mnogo, mnogi odgovori su nepredvidivi, pa nam ostaje čekati blisku budućnost i vidjeti dokle će nas vještačka inteligencija odvesti – odnosno, dokle ćemo mi odvesti nju.