Nekoliko dana pred kraj polugodišta podmladak ima dvije jedinice iz hemije. Razrednik me zove i poručuje da je kod kuće stisnemo. Podmladak je svjestan ishoda, ali nikakva alhemija jedinicu ne pretvara u dvojku. Kada je ispitam o svakoj lekciji zna dvije prosto proširene rečenice. Kada je nastavnica prozove, iz usta ne izađe ni slovo. 

Više je nego očito da uči samo osnovno i napamet, bez razumijevanja i uz višesatnu patnju. Zato ono što se danas zadržalo u kratkotrajnoj memoriji do sutra ispari brže od kapljice vode na vrelom šporetu. 

Podmladak ima ispodprosječan indeks verbalnog shvatanja. To spada u nespecifične poteškoće u učenju i na razumljiv jezik prevedeno znači da joj ne ide oblikovanje verbalnih pojmova, usvajanje i ponavljanje definicija i teksta, odnosno bubanje lekcija, kako se to kolokvijalno kaže. Pojašnjeno nam je da verbalno shvatanje veoma utiče na to kako dijete uči i koliko razumije naučeno. Istovremeno, na ostala tri indeksa WISC-IV testa pokazuje prosječne rezultate. Dobra je, između ostalog, u pamćenju brojeva i neverbalnom rasuđivanju. Nema poteškoća sa radnom memorijom, brzinom obrade slušnih informacija i mentalnom kontrolom. Nema deficit pažnje.

No, obrazovni sistem je binarno slijep. Ili je dijete za redovni nastavni plan i program ili je za onaj drugi, individualni prilagođeni program. Nema sredine, skale, dijapazona, djelimičnog odstupanja, prilagodbe. Nema razgovora o tome koje sve tehnike učenja postoje i šta da rade oni koji gradivo s teškoćom verbalizuju i koje ponavljanje ne nagrađuje znanjem. Nema stalnih ni povremenih edukacijskih rehabilitatora (što je noviji naziv za defektologe) u školama za nespecifične poteškoće u učenju jer ih nema ni za djecu obuhvaćenu redovnim nastavnim planom i programom, ali sa specifičnim poteškoćama, poput disleksije, disgrafije ili diskalkulije. Nema razlika u pristupu djeci koja imaju intelektualnu sposobnost i kapacitet za praćenje redovne nastave, ali u nekom segmentu ta sposobnost šepa. 

U redovnim nastavnim programima i planovima nema ničeg što asocira na atipiju. Samo puke i u praksi nepostojeće fraze o većoj individualizaciji i bavljenju kompletnim djetetom, kako, naprimjer, stoji u nastavnom planu i programu iz hemije za 8. razred osnovne škole. Piše i da napredovanje učenika treba kontinuirano pratiti i ocjenjivati, vodeći računa o individualnim mogućnostima, vještinama, sposobnostima i sklonostima.

Nakon što je kći dobila prvu jedinicu na testu iz hemije, dobila je i priliku da je ispravi usmenim odgovorom istih definicija koje na testu nije znala. Tako je zaradila drugu jedinicu. Onda smo kod kuće potrošili nekoliko sati na crtanje gradiva, logičko povezivanje i asociranje. Definiciju da je relativna masa atoma broj koji pokazuje koliko je puta masa atoma nekog elementa veća od mase atoma izotopa C12 nikako nije mogla savladati. Nismo znali kako to pojednostaviti. Onda smo se sjetili da ChatGPT upitamo šta je relativna masa atoma. Ponudio je odgovor sličan onom koji stoji  u udžbeniku. No, kada smo dva puta uzvratili sa: ne razumijem, pojasni!, upravo se to i dogodilo. Pojasnio je do kraja. Iskoristili smo dostupnu alatku. Ali to nije moguće za svaku definiciju, niti je poenta za alatima umjetne inteligencije posezati kad god razumijevanje izostane, kao ni da roditelji kontinuirano prerađuju s djecom gradivo kod kuće.

Djeca koja imaju (ne)specifične poteškoće u učenju vrlo često su označena kao lijena i nezainteresovana za školu. Kada stiskanje ne urodi plodom, okolina vremenom snizi očekivanja od takve djece, dok njima postaje sve teže da se identificiraju s vršnjacima, što je višestruko veći problem od savladavanja gradiva. Postepeno razviju anksioznost i izgube motivaciju za učenje, iako su za to itekako sposobna i nerijetko imaju natprosječne intelektualne sposobnosti.

Sa prekobrojnim nastavnim jedinicama u odnosu na fond časova, bez adekvatnih didaktičkih materijala i bez nastavničkih znanja kako realizirati takav pristup, individualizacija i bavljenje kompletnim djetetom u našem obrazovnom sistemu zvuči kao ljuti šamar i teška uvreda, barem za roditelje. Da stvar bude gora, bez ikakvih alata za bavljenje čak i djecom sa (ne)specifičnim poteškoćama u učenju, bez adekvatnih resursa, edukacije nastavnica, radikalnih promjena u organizaciji učenja i, na koncu, velikog novca, resorno ministarstvo planira potpunu inkluziju djece sa poteškoćama u razvoju. Ne znam za vas, ali meni zvuči kao deseti krug Danteovog Pakla.