Pedagoški zavod Tuzlanskog kantona i ove godine provodi vrednovanje škola, ali to nekako prolazi ispod radara javnosti. No, ove godine primjedbe se u svim školama odnose na popunjavanje planova i programa u razrednim knjigama i druge pedagoške dokumentacije – ocjenjivači traže da je ona napisana rukom, a ne štampana, i to u svakom dnevniku posebno, pa i u dnevnicima sekcija i slobodnih aktivnosti, iako su to dokumenti koji nisu trajnog karaktera, nego se bacaju nakon pet godina.

Kako je vrednovanje redovan postupak, ove godine smo svi bili sigurni da smo spremni za sve novine koje Pedagoški zavod može iznijeti pred nas. Pripreme i šminkanje dokumentacije u školama se radilo ubrzanim tempom, s namjerom da sve bude na vrijeme završeno i sortirano kako pravila nalažu. Međutim, pokazalo se da pravila nisu ista svake godine i za svaku školu, a analizirajući zapisnike šta je to dobro, a šta ne u pojedinim školama – pametan čovjek bi se zapitao u kojem vijeku živi i šta su prioriteti u učenju djece. 

U eri kada u našem okruženju imamo škole koje već odavno koriste e-dnevnike, nas vraćaju na ručno pisanje i popunjavanje rubrika planiranja nastavnog gradiva i nastavnog kalendara. Ko je ikada držao u ruci dnevnik/razrednu knjigu znaće o čemu govorim – knjige koje su kreirane i osmišljene prije puno godina, u vrijeme kada su internet i e-komunikacija bili naučna fantastika, još uvijek su u upotrebi, a ručno popunjavanje godišnjih planova u svakoj od njih, pa još za svaki razred posebno, jedna je od uputa na kojoj insistiraju zaposlenici Pedagoškog zavoda. Namjeno ne kažem savjetnici, jer su do sada samo rijetki doživjeli da ih ova grupa državnih službenika posavjetuje oko nečega.

Prošle godine u isto vrijeme dali su uputu da godišnji plan rada za svaki predmet bude otkucan na odgovarajućem formularu, da za sve predmete bude jednoobrazan i zalijepljen pojedinačno na stanice dnevnika predviđene za to. Ove godine to pravilo ne važi, nego plajvaz u ruke, pa napiši: 105 nastavnih časova za izbornu nastavu i 90 za redovnu, i to za svako odjeljenje pojedinačno. 

U svijetu učiteljice komuniciraju putem tableta i laptopa i među sobom i sa đacima, a mi moramo koristiti plavu i crvenu olovku i pisati tamo gdje je za tu boju predviđeno mjesto. Dnevnici rada sekcija, dopunske i dodatne nastave treba da budu ispunjeni raznim sadržajima. Svaki čas mora biti pomno objašnjen, sa jasnom artikulacijom časa i predviđenim ishodima i ciljevima. Ako nam slučajno neko od učenika izostane sa sekcije, roditelj je dužan to pravdati ljekarskim opravdanjem, iako su to slobodne aktivnosti učenika. 

Prepadaju nas i nenajavljenim obilaskom nastave. Kao da se mi više ičeg bojimo, pa i njih. Oni su zaboravili, ako su ikada znali, šta znači gledati u oči 25 djece, održati pozitivnu radnu atmosferu, odgovarati na sva moguća i nemoguća pitanja i pokušati od mladih ljudi napraviti dobre, poštene i kreativne ličnosti. 

Ubiće nas formalnosti! Pa najbolje pripreme za čas su bile one kada profesor osmisli zadatak i zapiše ga na fišeku vozeći se autobusom do škole. A razredna knjiga je dokument koji se čuva pet godina i nakon toga je bezvrijedan komad požutjelog papira, a nas tjeraju da radimo ono protiv čega se borimo kao struka – da prepisujemo napisano. Dovoljno smo poniženi materijalnim statusom koji imamo, i sad nam još upućuju inicijative i zaključke šta trebamo i kako trebamo.

Osim toga, niko se ne osvrće na činjenicu da nemaju sve škole iste uslove. Zgrade pojedinih škola su dobro oronule, one na rubnim dijelovima kantona krpe krovove koji prokišnjavaju i muku muče u zimskom periodu sa grijanjem učionica, dok ima onih koji su bliže vatri i bolje su se ogrijali, pa su zgrade dovedene gotovo do evropskih standarda, još im samo fali evropski menadžment i nastavni kadar.

Administracija zaboravlja da je dobar učitelj, nastavnica, profesor ona osoba koja dobro poznaje svoje učenike i kojoj ne treba razredna knjiga da ih oslovi imenima, ona osoba koja svoj nastavni plan i sadržaj ima u glavi i spremna je da ga mijenja zavisno od situacije i atmosfere na času. 

I tako, dok se mi bavimo zapisnicima o vrednovanju škola i popravljamo greške u vođenju dokumentacije, maturanti još uvijek ne znaju da li polažu eksternu maturu ili ne. Inicijativa u Skupštini Tuzlanskog kantona je izglasana, ali ne znam šta tačno u njoj piše. Roditelji su podijeljeni – jednima je drago što je djeci olakšano, a drugi su zabrinuti jer je eksterna matura jedan od uslova za upis na fakultete van BiH. Ali za Pedagoški zavod je važno da mi pišemo olovkom, jer što nije zapisano, nije se ni desilo.

Taman smo se ponadali da smo doskočili ovima iz Pedagoškog zavoda i da neće naći zamjerke, ali debelo smo se prevarili, iako nama više nije bitan broj bodova za stvari koje u suštini nisu dio obrazovnog sistema.