Kada god nekome u školskom sistemu – nastavnicama, pedagozima ili obrazovnim vlastima – uputim argumentiranu kritiku (a to ne radim ni izbliza često koliko to sistem zaslužuje), pokrenem odbrambeni mehanizam koji funkcionira kao švicarski sat. Kada pitam zašto mnogi nastavnici dobrano kasne s unosom ocjena u e-dnevnik dobijem odgovor da ne stižu jer imaju pregršt administrativnih obaveza. Kada pitam zašto se časovi odjeljenske zajednice ne tematiziraju, volej-odgovor mi saopšti da više od 30 minuta tog časa odlazi na pravdanje izostanaka i razgovor o učeničkoj disciplini i odnosima s nastavnicima. Kada me zanima zašto na školskim internet-stranicama nema obrazaca i informacija kojima je tamo mjesto, saopšte mi da je urađen redizajn sajta i da, vjerovatno, nisu svi podaci migrirani. Upitam li zašto djeca nisu vani na velikom odmoru po sunčanom danu, kao ona u susjednoj školi, povratna informacija glasi da, prema instrukciji Ministarstva, koncentracija PM čestica to ne dozvoljava i da škola ne želi riskirati inspekciju. Kada to isto Ministarstvo upitam kada će rješenje koje je propisalo biti materijalizirano, dobijem zahvalu što pratim njihov rad i informaciju da je on po rečenoj temi vrlo intenzivan. Kada se u forumu nastavnika požalim na neku praksu u školi koju kći pohađa, promptno izazovem šok i vjevericu praćenu iščuđavanjem, jer se to školama u kojima oni rade ne događa, oni tako sa svojim učenicima ne postupaju i nisam baš u pravu u svojim tvrdnjama. Kada upitam kad će školski ormarići za svu djecu, odgovor izostane.

Nikad, baš nikad nemam dojam da moje pitanje dopre do mozga upitanih, već završi u uhu koje samo čeka da zvuk utihne kako bi usta mogla saopštiti od reciklaže već pohaban izgovor. Pisani upit vjerovatno ne ide dalje od očiju koje rukama namignu da ispišu tri kurtoazne fraze. 

No, kako svako zašto ima svoje ali tako je svaka primjedba shvaćena kao napad na koji je obrazovni sistem prespreman. Evo primjera.

Na testiranju pred polazak u 1. razred osnovne škole, suprug, kći i ja sjeli smo u ured pedagogice. Kći na zasebnu stolicu, nas dvoje na fotelju koja je za dvoje odraslih pretijesna. Mi da damo podatke za statistički obrazac, kći da uradi testove kada napustimo prostoriju. Nakon što na pitanje je li kći jedino dijete u porodici dobije potvrdan odgovor, pedagogica joj se okreće i kaže: 

- A zašto ne tražiš od roditelja da ti podare brata ili sestru?

U istom trenutku suprug osjeća kako refleksno ispravljam leđa i vjerovatno sluteći reakciju stiska moju ruku, poručujući mi time da odustanem. Uzalud, naravno.

Prosipam bujicu riječi o tome kako je pitanje, pogotovo upućeno djetetu, neprimjereno, kako bi pedagozi morali biti senzibilizirani, kako se broj djece u nekoj porodici nikada, ali baš nikada, ne tiče nikoga izvan te porodice (s izuzetkom statističara) i kako, na koncu, nemam povjerenja u njen pedagoški rad ako je kadra postavljati takve upite. I sve to izgovorim pred djetetom – spužvom. 

Zauzvrat dobijam iskreno čuđenje na moju reakciju i izjavu da ona u svom pitanju ne vidi ništa sporno i da ja, bivajući drugačije struke (koju sam za statistički obrazac upravo saopštila), dopustiću, o pedagogiji ne mogu suditi.

 - Dobro je prošla – veli mi suprug kad napustimo ured pedagogice, znajući me do kosti.

Uvjerena sam da bi pedagozi koji eventualno pročitaju ovaj tekst iz topa rekli kako njima nikada ne bi palo na pamet da tako nešto pitaju dijete na testiranju. Baš nikad.

Pamtim i jednu epizodu pri dolasku u vrtić. Pomažući joj da skine zimsku jaknicu, nehotice sam kćer feršlusom uštinula.

- Izvini, molim te – ponovila sam dva-tri puta i poljubila je na uštinuto mjesto.

- Samo se vi roditelji djeci izvinjavajte i cmačite ih na svako jao – dobacila mi je vaspitačica dok je pomagala jednom dječaku da skine čizmice.

Na to sam joj kazala da ne znam kako će moje dijete naučiti izviniti se ako to ne vidi od roditelja, a ona meni da će mi sve biti jasno kad mala postane razmažena.

Ako među vama koji ovo čitate ima predškolskih odgajatelja, sigurna sam da vi ovakav razgovor s roditeljima ne biste vodili. Nipošto ne.

Priznati da među ljudima koji nam izvan porodice odgajaju i podučavaju djecu tako da izrastu u stabilne i samostalne ljude ima previše onih koji ne samo da to ne umiju, već i ne prihvataju da ne umiju, možda je teško, ali je neophodno. Kada kažem da su postupci nastavnika u školi moje kćeri naopaki i retrogradni, ne tvrdim da su svi takvi i da je svuda tako. Ali dok i u posljednjoj školi, u najmanjem i najudaljenijem odjeljenju, postoji ijedan primjer loše profesure i pedagoškog rada, mene ničiji izgovor ne zanima i ne dotiče. Ocjene treba unijeti u e-dnevnik po cijenu da neki administrativni posao ne bude urađen, odjeljenska ne služi za tužakanja. Mozak nije sapun da se korištenjem potroši kad stigne instrukcija iz Ministarstva. U školama podučavate djecu.

Ima tome i par godina kako je Nedim Krajišnik (guglajte ako niste čuli za ovog prepametnog čovjeka) jasno i javno rekao da je za reformu obrazovanja nužan preduslov glasno priznanje da obrazovni sistem ne valja i ne radi. Iliti narodskim jezikom: moraš pasti da bi mogao ustati.