Srđan Puhalo je rođen u Kalinoviku, fakultet je završio u Beogradu, doktorirao u Sarajevu, živi u Banjaluci, djeluje kao slobodnjak sa impresivnim CV-jem; na 13 stranica, bez proreda, fontom 10, nabrojana su mnogobrojna istraživanja, uglavnom javnog mnijenja, vezana ili za politiku ili za ekonomiju. Sa preko pet hiljada followera na Twitteru, jedan je od najaktivnijih i najprovokativnijih domaćih članova ove zajednice.

Za razgovor sa Srđanom Puhalom, tviterašem, blogerom i doktorom psihologije, povod je objavljivanje njegove knjige Kako opažamo druge etničke grupe i njihove članove na sajtu Školegijuma. U knjizi, njegovoj disertaciji, na zanimljiv se način bavi stavovima srednjoškolaca vezanim za nacionalizam i procjenu individualne fizičke ljepote. Ona nije privukla pažnju bosanskohercegovačke javnosti, iako je njena tema aktuelna, a rezultati prilično iznenađujući i, što je mnogo važnije, inspirativni. 

Školegijum: Za potrebe istraživanja, predstavljenog u knjizi, dva puta si posjetio učenike sarajevske, mostarske i banjalučke gimnazije, njih ukupno 342 (od toga 70 % djevojaka). Dao si im da popune neke ankete i da ocijene neke slike. U anketama si želio da saznaš kakve stereotipe imaju o svojim a kakve o drugim nacionalnim kolektivima. Također, zanimalo te imaju li neke ratne stresove, u kakvim porodicama žive... Kad si to utvrdio, ponudio si im slike devet djevojaka, da procijene njihovu ljepotu, prvi put u decembru 2010. a drugi put u aprilu 2011. godine. Drugi put istoj djeci pokazao si iste slike, ali su djevojke na slikama ovaj put imale imena, i to one dvije koje su prvi put ocijenili kao najljepše imale su sada imena dvije tuđe etničke grupe. Zanimalo te, ako sam dobro razumio, hoće li se hrvatskim srednjoškolcima, naprimjer, iste djevojke manje sviđati ako se nepoželjno zovu, recimo, srpskim imenima. Šta si ustanovio?

Puhalo: Istraživanje je pokazalo da gimnazijalcima ništa ne znači da li je neko Srbin, Hrvat ili Bošnjak kada procjenjuju njihovu ljepotu. Ti rezultati se donekle razlikuju od rezultata dobijenih u svijetu, ali istovremeno pokazuju da stereotipi i predrasude prema pojedinim narodima u BiH nisu toliko važne kada procjenjujemo ljepotu drugih.

Školegijum: Tvoja knjiga puna je tabela, a tabele prepune brojeva sa više decimala. Kad se te silne cifre prevedu u riječi, šta nam otkrivaju: u kojem od ova tri grada su anketirani srednjoškolci najveći nacionalisti?

Školegijum: Rezultati koje smo dobili na skalama koje su mjerile tri vrste nacionalizma su veoma interesantni. Svaki od tri grada je bio specifičan po nečemu. U Banjaluci je etnocentrizam (kao jedan od najvulgarnijih oblika nacionalizma) najizraženiji, u Mostaru nacionalizam kao pripadnost grupi, što se može objasniti njihovom percepcijom i osjećanjem da nemaju političku moć u državi u kojoj žive, a u Sarajevu kosmopolitizam. Slične rezultate smo dobili 2006. godine na studentskoj populaciji u istim gradovima u kojima se realizovalo i ovo istraživanje. Dobijeni rezultati na ove tri varijable pokazuju da su gimnazijalci iz Mostara sličniji svojim vršnjacima iz Banjaluke nego vršnjacima iz Sarajeva. Možemo se zapitati zbog čega je to tako? Izgleda da, opravdano ili neopravdano, osjećanje ugroženosti jedne etničke grupe i te kako utiče na njenu homogenizaciju i izražen etnocentrizam. 

Školegijum: Isti đaci su gledali iste slike, u razmaku od četiri mjeseca. Pretpostavio si da će u tom periodu zaboraviti kako su ranije ocijenili djevojke. Međutim, svi su, u sva tri grada, i prvi i drugi put izabrali iste najljepotice. Ono što u radu nisi objasnio, a meni se čini jako zanimljivo, jeste činjenica da su svi kod drugog ocjenjivanja davali veće ocjene. Odnosno, kod drugog gledanja sve su djevojke dobile proporcionalno veće ocjene. Zašto?

Puhalo: Ispitanici nisu znali da će biti i drugi krug istraživanja i vjerujem da su zaboravili kakve su ocjene davali prvi put. Ono što je interesantno da su kod drugog kruga djevojke ocjenjivali, u sva tri grada, kao još ljepše i ja za to nemam racionalno objašnjenje. Oni se nisu obazirali na imena i prezimena djevojaka sa fotografija, već su se izgleda usmjerili na njihovu ljepotu. Mladi ljudi, što je sasvim očekivano, u Bosni i Hercegovini imaju isti model ljepote.

Školegijum: Ima li proljeće veze s tim? Je li to racionalno objašnjenje? U smislu, priroda, cvijeće, behar, pa onda i u ljudima buja taj nagon za životom, i spremnost da se sve vidi boljim i ljepšim. Mogu li se Afroditine čarolije objasniti hormonima?

Puhalo: Psihologija nastoji da postane i ostane nauka, tj. da ima razrađene metode, što je moguće bolje instrumente i statistiku, ali moramo imati u vidu da ljudi nisu veš mašine za koje važe precizni i jasni zakoni mehanike. Mnogo je faktora koji utiču na čovjeka i on se ne može svesti samo na hormone, nesvjesno ponašanje, učenje, emocije, sredinu u kojoj živi ili gene. Naravno, psiholozi preferiraju određene teorije, ali objašnjavati čovjeka samo sa nekoliko faktora neminovno vodi ka njegovom osiromašenju i nerazumijevanju. 

Školegijum: A ja bih rekao i degradaciji psihologije kao nauke.

Puhalo: To se najbolje vidi u praksi, kada pomažete ljudima da riješe neki svoj problem, tada je teorija u drugom planu. U svijetu se danas u savremenoj psihologiji koristi magnetna rezonanca, CT, genetske analize i još mnogo toga o čemu mi danas na našim prostorima možemo samo da maštamo. Postoje i razne psihologije i u okviru tih psihologija različite teorije i one koketiraju sa raznim srodnim naukama, tako da mi je teško reći da li smo bliži sociologiji ili medicini, ali meni se čini da je za razumijevanje čovjeka i njegovog ponašanja neophodan multidisciplinarni pristup, jer jedino tako možemo obuhvatiti svu punoću ljudskog života.

Školegijum: Ponosan si na svoj tviteraški uspjeh. Baba Radojka je postala brend. Kako kao psiholog procjenjuješ prosvjetiteljski kapacitet društvenih mreža?

Puhalo: Za mene su društvene mreže isto što i sjekira. I sjekira sama po sebi nije ni dobra ni loša, od nas zavisi kako ćemo je koristiti. Internet je more informacija i mi moramo učiti mlade ljude kako da izdvoje ono što je tačno, korisno i dobro za njih, tj. moramo ih naučiti kako da prepoznaju šta je ono što je relevantna informacija, a šta obično smeće. S druge strane, društvene mreže vam daju mogućnost da se povežete sa mnogo ljudi, da razmjenjujete informacije i mišljenje o mnogo čemu. Više nismo ograničeni ni vremenom, ni prostorom, ni novcem da bismo došli do neke informacije, institucije ili osobe. I tu je obrazovni sistem veoma važan da pripremi djecu da mogu da prepoznaju istinitu, naučno utemeljenu i tačnu informaciju, da nauče da pretražuju baze podataka i da te informacije kritički preispituju. Ja društvene mreže koristim na ovaj način, ali i za aktivizam tj. da svoje ideje širim među ljudima, a da mi za to ne treba kompromis sa klasičnim medijima i novac. Nisam siguran da sam mnogo uspješan u tome ali znamo da ne jebe lijep, već uporan. 

Školegijum: Dobro, ko je / šta je onda meta tvoje upornosti? Čini se da uživaš i da te zabavlja da s doktorskom titulom ostaješ izvan akademskih struktura. Je li to tvoj izbor?

Puhalo: Ja bih volio da se uvalim u akademske strukture, ali je cijena koja se mora platiti za to za moj ukus previsoka. Trenutno sam u poziciji da radim ono što volim i pristojno živim od onoga što radim i da glumim intelektualca. Inače, intelektualac je osoba koja hrabro ukazuje na problem u društvu, koje stručnjaci kasnije moraju da rješavaju. Još uvijek uspijevam da otkupim svoju slobodu, a to znači da mogu misliti svojom glavom, kažem glasno ono što mislim i ponašam se u skladu s onim što govorim. Priznaćeš da je to danas luksuz. Neće mi biti krivo ako me moja djeca budu smatrala budalom koja je išla protiv sistema, ali nikako ne želim da me opažaju kao pizdu koja je dobrovoljno prihvatila da ga sistem pravi budalom. Biti antiprotivan danas nije nimalo teško, ali nije baš isplativo, dovoljno je da kažete ono što vidite i što vam smeta i odmah od vlasti dobijete etiketu neprijatelja sistema. Ja sebe ne opažam kao žrtvu, već kao borca. Naše društvo je toliko nepravedno prema najvećem broju ljudi da je postalo nepristojno ćutati. Trudim se da ono što govorim bude zanimljivo, duhovito i malo drugačije od uobičajenog, jer ne želim da ta poruka prodre samo do mozga već i do srca ljudi, pa na kraju krajeva i da ih pokrene na akciju. Tada sam postigao puni efekat. Još uvijek nisam nikoga pokrenuo na akciju, ali ne smijemo zaboraviti onu poslovicu iz prethodnog pasusa. I možda sve ovo što radim i pričam izgleda pomalo djetinjasto i budalasto, ali ovo je moj izbor!

Školegijum: Ako sam dobro razumio, biti intelektualac i član akademske zajednice nije moguće? Misliš li samo na domaću akademsku zajednicu?

Puhalo: Naravno da je moguće, ali realno kod nas to nije baš česta pojava. Intelektualac je svjestan da svojim radom i svojim stavovima siječe granu na kojoj sjedi, dok akademska zajednica u BiH svojom poslušnošću, nezainteresovanošću i kukavičlukom gnoji to stablo na kojem sjedi. U tome je razlika.

Školegijum: Kako je tvoja disertacija primljena u akademskoj zajednici i kako je tvoj angažman povezan s njom?

Puhalo: Nemam pojma kako je primljena, a nisam povezan sa akademskom zajednicom.

Školegijum: Pa gdje si branio doktorat?

Puhalo: U Sarajevu.

Školegijum: Zašto ne u Banjaluci?

Puhalo: He he, i to je teorija zavjere... Da sam pravi Srbin to bih uradio u RS. Šalu na stranu, zato što tada nije bilo u Banjaluci, a u Sarajevu bilo po starom programu i nije bilo skupo. U Beogradu i Zagrebu je bilo po Bolonji i preskupo, ne bi mi se vratila investicija ni u sljedećem životu.

Školegijum: Kako ti se vraća u ovom?

Puhalo: Nikako ali sam u manjem minusu. 

Školegijum: Pa što si uopšte ulazio u to? 

Puhalo: Zato što sam želio da se bavim naukom. 

Školegijum: Nauka nije odbrana doktorata, pogotovo ne pred akademskom zajednicom kakvu si maloprije opisao. Šta je za tebe nauka?

Puhalo: Stalno traganje za istinom uz pomoć naučnih metoda s ciljem da društvo u kojem živimo učinimo humanijim i boljim.

Školegijum: A metode su? Odnosno, šta naučnu metodu razlikuje od nenaučne? (Da sam lep ko što sam uporan, gdje bi mi bio kraj?)

Puhalo: Naučne metode se baziraju na određenim pravilima koja su racionalna, provjerljiva i koja su podložna stalnim provjerama. Naučno je sve ono što se može opovrgnuti, ako nešto ne možemo opovrgnuti onda to nije nauka već religija, magija i metafizika.

Školegijum: Kako bi se onda zaključci do kojih si došao u istraživanju mogli opovrgnuti? I u čemu je onda njihova vrijednost, ako nisu tačni? Šta bi baba Radojka rekla o tvom doktoratu?

Puhalo: Naravno da postoji velika mogućnost da na drugačijem uzorku, sa drugačijim etničkim obilježjima, u promijenjenom društvenom okruženju dobijemo i drugačije podatke, ali bih najviše volio da ova knjiga isprovocira neka slična istraživanja, sa istom ili sličnom metodologijom. Ovo je samo jedan dokument koji će opisivati Bosnu i Hercegovinu na početku 21. vijeka. Baba Radojka je 1946. kazala Doće vrijeme kada će biti lakše doktorirati, nego emigrirati.

BONUS VIDEO: