Početak školske godine u Tuzlanskom kantonu obilježilo je usvajanje šest novih pravilnika: Pravilnik o saradnji roditelja učenika sa školom u cilju prepoznavanja/prevencije i/ili sprečavanja neprihvatljivog ponašanja učenika osnovnih škola, Pravilnik o saradnji roditelja učenika sa školom u cilju prepoznavanja/prevencije i/ili sprečavanja neprihvatljivog ponašanja učenika srednjih škola, Pravilnik o kućnom redu u osnovnoj školi, Pravilnik o kućnom redu u srednjoj školi, Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti učenika u osnovnoj školi i Pravilnik o disciplinskoj odgovornosti učenika u srednjoj školi. Svi su usvojeni u hitnoj proceduri! 

Prije nego što su usvojeni, najavljene su velike promjene, djelovalo je kao da će od ponedjeljka nastati pravna država, i nadali smo se tome, jer promjene su nam potrebne. Ali, ni nas koji ulazimo u učionicu ni roditelje niko nije pitao šta predlažemo i šta mi mislimo. U vrlo kratkom roku je formirana radna grupa zadužena za izradu pravilnika, netransparentno. Javnost, ili barem njen dio koji čini obrazovna zajednica, nije imala uvid u to ko čini radnu grupu, niti iz kojih struka dolaze članovi i članice, niti po kojim su kriterijima odabrani...

Prije pravilnika, ministar obrazovanja i nauke u Vladi Tuzlanskog kantona Ahmed Omerović je pompezno najavio izmjene Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju i Zakona o srednjem obrazovanju i odgoju, koji će definisati novčane kazne za roditelje učenika koji se neprihvatljivo ponašaju. Prijedlozi su upućeni u skupštinsku proceduru po hitnom postupku, a ministar je objasnio da se stvaraju pravne osnove za donošenje i drugih propisa kojima će se regulisati ponašanje učenika tokom školovanja, te ponašanje roditelja vezano za saradnju sa školom u cilju prepoznavanja/prevencije i/ili sprečavanja neprihvatljivog asocijalnog ponašanja učenika.

Izmjene predviđaju i odgovarajuće kaznene odredbe, kao i potrebu stvaranja osnova za osiguranje i provođenje odgovarajućeg tehničkog i fizičkog obezbjeđenja u školama. Također, predviđaju skoro donošenje drugog propisa koji će urediti kućni red u školi te obavezu roditelja da osiguraju da se dijete, tokom trajanja obaveznog obrazovanja u školi, pridržava principa i pravila koje će taj propis definirati. Ovim izmjenama definiraju se kazne od 500 do 1500 KM, kao sankcija za roditelje koji ne postupaju u skladu sa propisanim obavezama, istom je prilikom naglasio Omerović. Pojasnio je i da su dokumenti rezultat rada interresorne Radne grupe za analizu stanja i pripremu akata s ciljem prevencije maloljetničke delinkvencije i poboljšanja stanja sigurnosti u školama Tuzlanskog kantona. 

Poslanik u Skupštini Tuzlanskog kantona Dževad Hadžić je upozorio da su ove izmjene Zakona donijele mnogo nejasnoća i samim poslanicima, jer materijale nisu imali na vrijeme da bi ih mogli valjano proučiti i odrediti se prema njima.

U čekanju na usvajanje zakona donesena je Uredba o fizičkoj i tehničkoj zaštiti u školama. Naime, do uredbe su škole same, preko vijeća roditelja, angažovale zaštitarske agencije, a sada će to obezbjeđivati Ministarstvo – izdvojiće sredstva za plaćanje zaštitarskih agencija! Bilo bi ovo sjajno da izbor zaštitarske agencije BH Sigurnost koja je u vlasništvu jednog od poslanika u Skupštini TK, Smaje Mandžića, ne otvara sumnju u dobre namjere Ministarstva.

Dobre namjere i pitanje izbora izvođača radova otvoreno je i uvođenjem akreditacija za sve zaposlenike i učenike u školama – ko će fotografisati učenike i nastavnike, izraditi fotografije i akreditacije za sve njih? Možda opet neko od zastupnika ili zastupnica? 

No dobro, vidjećemo kako će to izgledati. 

Ali, to nije sve. Jedan od pravilnika je uveo i nadzor nad upotrebom mobitela u školi. Po tome, mobiteli nisu zabranjeni, ali će njihova upotreba biti pod nadzorom! Predložene su i kaznene mjere za korištenje mobitela van škole u svrhu dijeljenja neprihvatljivih sadržaja koji mogu izazvati štetne posljedice za pojedine osobe. Šef Odsjeka za informatizaciju i opće poslove u Ministarstvu obrazovanja i nauke TK Elmir Tukić je pojasnio da kaznene mjere podrazumijevaju disciplinski postupak. Postavlja se pitanje ko će analizirati i određivati karakter sadržaje koji djeca dijele i ko će i na osnovu čega reći da je nešto neprihvatljive i da šteti ugledu pojedinih osoba? (Uz to su u mnogim školama mobiteli poželjni na času zbog pristupa određenim platformama koje koristimo u nastavi.)

Pravilnici obavezuju roditelje da najmanje dva puta godišnje pohađaju edukativne radionice s ciljem prepoznavanja delikventnog ponašanja kod maloljetnika, ali ne piše da li će snositi posljedice i kakve ako ne dolaze na te radionice, ili koji su mehanizmi nastavnicima na raspolaganju da motivišu roditelje na tu aktivnost ako su njihova djeca među onom čije ponašanje je prepoznato kao kritično.

Ovaj odgojni postupak neće imati svrhu ukoliko roditelji ne budu spremni da se uključe u realizaciju. I, kako je već rečeno, inspekcija za obrazovanje imat će mogućnost da poduzme odgovarajuće mjere protiv roditelja koji iz neopravdanih razloga odbiju da učestvuju u odgojnom radu za učenika, pojasnila je pomoćnica ministra obrazovanja Alisa Memić.

Sve nabrojano otvara sumnju, ako ne u dobre namjere Ministarstva, onda svakako u njegove sposobnosti. Smanjenje nasilja među maloljetnicima i stvaranje sigurnog okruženja u školama jeste potrebno, ali nije svejedno ko i kako to osmišljava i izvodi. Da li je moguće da u procesu pripreme i izrade zakona i pravilnika nije bilo mjesta ili nije bilo potrebe da učestvuju oni koji su direktno u obrazovnom procesu, koji žive s djecom zbog koje se sve ovo navodno radi? Pa nastavnici su najbolje upućeni u potrebe škole, sigurno bolje od savjetnika po ministarstvima; nastavnice su te koje prve primijete i prepoznaju asocijalno ponašanje i prve reaguju, ali umjesto njih odlučivaće poslanici u Skupštini TK, od kojih neki nisu ušli u školu od kad su iz nje posljednji put kao đaci izašli.