Primjena inkluzije u obrazovanju bi se, zbog stalnog mijenjanja uputa za rad i dodjeljivanja besmislenih poslova nastavnicima i nastavnicama, mogla pretvoriti u mobing, kako to definira Priručnik za postupanje ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine u predmetima diskriminacije, koji tretira i pitanje mobinga.

Kada je inkluzija ušla u škole u Kantonu Sarajevo, 2005. godine, učitelji i nastavnice nisu znale gotovo ništa o Downovom sindromu, poremećajima iz autističnog spektra, disleksiji, diskalkuliji, disgrafiji, hiperaktivnim poremećajima, poremećajima govora i drugim vrstama poteškoća u razvoju. Tada ni škole nisu imale defektologinju, logopeda, psihologinju, asistente, nije postojao pravilnik o inkluzivnom obrazovanju, a nastavnici nisu primali naknadu za otežane uvjete rada. 

Druga faza počinje s donošenjem Pravilnika o inkluzivnom obrazovanju 2019. godine, formiranjem mobilnih stručnih timova na nivou kantona i angažiranjem asistenata za učenike s poteškoćama u razvoju. Tada su nastavnice počele dobijati i naknadu za otežane uvjete rada, i to 1% na plaću za čas, ali najviše 10%, pa se događalo da nastavnicama koje imaju 20 časova s djecom bude plaćeno samo njih deset. Naime, zbog te naknade se nastavnicama prigovara da nepotrebno traže da određeni učenik radi po individualnom prilagođenom programu (IPP), da traže izradu IPP-a da bi stekle pravo na naknadu za otežane uvjete rada, ali im se istovremeno prigovara da su zlonamjerne i kada pojedine đake realno ocjenjuju lošim ocjenama i sumnjiči ih se za diskriminaciju učenika s poteškoćama. A Pravilnikom o inkluzivnom obrazovanju rad s djecom s poteškoćama je trebao biti podignut na viši nivo, ali niti su ona napredovala, niti je nastavnicima olakšano. 

Sada smo dobili i asistente, ali njihova uloga je nejasna. U Pravilniku o inkluzivnom obrazovanju piše da asistenti u nastavi predstavljaju pomoć odgajatelju/nastavniku i stručnim saradnicima u cilju unapređenja njihovog rada, a u zvaničnom opisu njihovog posla navedenom u javnom konkursu za prijem asistenata u osnovne škole akcenat je isključivo na pomoći učenicima. Ostaje nejasno šta je njihov zadatak, jer nastavnik izrađuje IPP, nastavne materijale, dužan je u toku časa komunicirati s učenikom, provjerava i ocjenjuje učenike s poteškoćama u razvoju i piše izvještaje o evaluaciji IPP-a. Istovremeno, u Pravilniku o inkluzivnom obrazovanju se spominje mobilni stručni tim, stručni tim centra, stručni tim ustanove i stručni tim Ministarstva, ali je nejasno da li je mobilni stručni tim ujedno i stručni tim Ministarstva. Stručni tim ustanove se formira na prijedlog direktora škole na dvije godine, prolazi edukaciju u organizaciji Ministarstva, od kojeg dobija i akreditaciju. U Zakonu o osnovnom odgoju i obrazovanju KS, koji ima veću pravnu snagu od Pravilnika, stručni tim izrađuje IPP na prijedlog odgajatelja/nastavnika. U stvarnosti – nastavnik predlaže, izrađuje, realizira, vrši evaluaciju i piše izvještaje. 

Ove školske godine (2023/24) mobilni stručni tim je, pozivajući se na Pravilnik o inkluzivnom obrazovanju donesen 2019. godine, kreirao obrazac zahtjeva za izradu individualnog prilagođenog programa, iako su se nastavnici na početku godine usmeno izjašnjavali koji će đaci raditi po ovom programu. Jesu li svi mobilni timovi izradili ove obrasce, za sve škole? Osim toga, svaki zvanični obrazac ima svoju oznaku OŠ i broj, a objavljuje se i u Službenim novinama, ali ovaj to nema, pa djeluje da nastavnicima stručni saradnici i direktori mogu nametati bezbroj obrazaca, kao da već nemamo previše administrativnih poslova...

Inače, u Pravilniku piše da zahtjev za izradu IPP-a direktoru podnosi odgajatelj ili nastavnica, ali ne piše da se zahtjev za istog učenika podnosi svake godine. Pravilnik ne sadrži poseban obrazac zahtjeva za izradu IPP-a, nego samo obrazac za saglasnost roditelja/staratelja na individualni prilagođeni program (sadrži rubriku Obrazloženje prijedloga – ako je predškolska ustanova, odnosno škola, podnosilac prijedloga, prilaže dokaze o preduzetim mjerama individualizacije odgojno-obrazovnog rada). Međutim, mobilni stručni tim je kreirao svoj obrazac zahtjeva za podnošenje prijedloga za izradu individualnog prilagođenog programa, sa predviđenim prostorom za obrazloženje, u kojem nastavnice i nastavnici trebaju odgovoriti na pitanja:

• koji nivo podrške je potreban učeniku za rješavanje zadataka i usvajanje ciljeva?

• da li učenik ide na dopunsku nastavu iz Vašeg predmeta?

• na koji način ste individualizirali nastavne sadržaje učeniku?

• koji su minimalni zahtjevi iz Vašeg predmeta koje učenik treba usvojiti, a nije usvojio?

• opišite načine na koje ste motivisali učenika za njegovo učešće i postignuća u odgojno-obrazovnom procesu;

• da li ste prilagođavali nastavne sadržaje prema sposobnostima i mogućnostima učenika? Ukoliko jeste, navesti koliko ste gradiva prilagodili i na koji način? 

• da li ste prilagođavali nastavne zahtjeve prema sposobnostima i mogućnostima učenika?

• pored upute na nivou grupe, da li ste davali i individualnu uputu učeniku? Opišite na koji način;

• na koji način vršite provjeru znanja?

• da li ste prilikom provjere znanja učeniku davali usmeno ispitivanje/testove?

• napisati jake strane i interesovanja učenika, kao i potrebu za podrškom o dosadašnjim: obrazovnim postignućima, stilovima učenja, kanalima komunikacije.

Pošto mobilni stručni tim zahtijeva da se svake godine nastavnici izjasne hoće li učenik raditi po IPP-u, nastavnici za svakog učenika trebaju potpisati zahtjev i odgovoriti na sva ova pitanja, i to u septembru, iako su u augustu u škole primljeni asistenti za učenike s poteškoćama. Šta bi radili asistenti i mobilni stručni tim ako nastavnici ne predaju zahtjev za izradu IPP-a? Uostalom, na kraju svake školske godine nastavnici pišu izvještaje o evaluaciji IPP-a i sada, mjesec kasnije, od njih se ponovo traži obrazloženje!

A ni evaluacija nije jasno definirana. Nastavnica napiše da učenik nije mogao savladati IPP1, ali se na IPP2, kojim se nastavni sadržaji još više pojednostavljuju i učenik ostvaruje pravo na veću podršku stručnog tima, ne može preći bez saglasnosti roditelja, koji obično ne daju saglasnost jer je to put za prelazak učenika iz redovne škole u centar za djecu s poteškoćama, što oni uglavnom žele izbjeći. Pokušala sam realno ocjenjivati učenike koji prate nastavu po individualnom prilagođenom programu, ali sam spriječena – iz mobilnog tima nam je usmeno saopšteno da su njima supervizori, isto tako usmeno, rekli da učenik s poteškoćama ne može dobiti ocjenu nižu od pet. Nakon nekog vremena su rekli da ipak mogu!? Pritom mi u školama ne znamo ko su ti nevidljivi supervizori i da li su ikada vidjeli te učenike, za razliku od nastavnica koje svaki dan rade s učenicima i učenicama i imaju najveću odgovornost.

Nedavno sam imala priliku razgovarati s učenikom 8. razreda sa teškim govornim poremećajem u kombinaciji sa intelektualnim poteškoćama kojeg je majka, na moje veliko iznenađenje, odlučila upisati u centar. Iako je imao i podršku nastavnika i drugih učenika, sretan je što više neće pohađati redovnu školu, nego će obrazovanje nastaviti u centru. Na kraju prošle godine, za razliku od nastavnika i asistenata, članovi mobilnog stručnog tima tvrdili su da ovaj učenik ne treba raditi po IPP-u. 

Zbog ovog i sličnih iskustava mislim da bi neki eksterni stručni tim trebao odlučivati koji će se učenici ići u centre, a koji se obrazovati po individualnom prilagođenom programu, jer članovi mobilnog stručnog tima, asistenti i odgajatelji/nastavnici mogu biti subjektivni, i to svako iz različitog razloga. Nastavnici bi, zbog naknade za otežane uvjete rada koja od prošle godine može iznositi i do 300 KM mjesečno, mogli nastojati da imaju više učenika koji rade po IPP-u. Ali ovdje valja voditi računa da postoji razlika između razredne i predmetne nastave, jer učiteljica može dobiti maksimalnu naknadu i za rad sa samo s jednim učenikom koji radi po IPP-u, zbog čega se može desiti da i ne zatraži izradu individualnog prilagođenog programa za sve učenike i učenice kojima je on možda potreban. U tom slučaju učenici i učenice sa poteškoćama, koji nisu dobili adekvatnu podršku, u šesti razred dolaze bez vještina čitanja i pisanja jer nisu na vrijeme dobili potrebnu podršku. 

Asistentima u nastavi je u interesu da ima što više učenika s poteškoćama u razvoju, ali samo dok ne dobiju ugovor na neodređeno vrijeme – tada im je u interesu da učenik s poteškoćama nema individualni prilagođeni program za sve predmete. 

Članovima mobilnog stručnog tima je prije zasnivanja radnog odnosa na neodređeno moglo biti u interesu da ima što više đaka s poteškoćama u razvoju, a nakon toga da smanje broj djece koja rade po IPP-u jer će oni imati manje posla, a plaća je ista. 

Početak je školske godine; kao i druge nastavnice, raspamećena sam kurikularnom reformom i, u trenutku kada sam pročitala novi obrazac zahtjeva za izradu IPP-a – doživjela sam ono što psiholozi zovu burnout ili sindrom sagorijevanja na poslu. Izradila sam IPP za učenice i učenike za koje smatram da trebaju i naredne razrede pohađati po IPP-u i napisala mobilnom stručnom timu da, ako smatra da nisam predala relevantnu dokumentaciju, nijedan učenik neće iz predmeta koji predajem raditi po IPP-u. Preko noći sam od stresa dobila i temperaturu, sutradan mi je uključen antibiotik i otvoreno bolovanje. I šta sad? 

Slično mi se desilo za vrijeme online nastave – imala sam svaki dan četiri ili tri redovna i do sedam individualnih prilagođenih programa za učenike s poteškoćama u razvoju, a za svaki program sam morala izraditi nastavni materijal. Zbog preopterećenja završila sam na bolovanju sa upalom karpalnog i kubitalnog tunela, a to su stanja uzrokovana preopterećenjem tetiva usljed određenih repetitivnih radnji, kao što je rad na tipkovnici kompjutera. Kap u punoj čaši bila je poruka majke učenika s poteškoćama u razvoju da nastavni materijal prilagodim na način kao da se obraćam šestogodišnjaku!? Kako prilagoditi tekst iz udžbenika za 7. razred jednom šestogodišnjaku? Radi se o predmetu koji učenici počinju izučavati tek u 6. razredu, što znači da – da je moguće objasniti sadržaj vokabularom šestogodišnjaka, svi đaci bi taj predmet počeli izučavati već u prvom razredu. Ista majka je ranije tražila da za učenika izrađujem nastavni materijal koji uopće nije u domenu moje struke, i pritom se radi u posebnom programu koji ne poznajem niti ga posjedujem. Prigovarala mi je da sam plaćena za taj posao. Napisala sam zahtjev direktoru da učenik kojem predajem ne prati nastavu po IPP-u i da se odričem naknade za otežane uvjete rada (za jednog učenika je to tada bilo oko dvadeset konvertibilnih maraka više na plaću), no to nije bilo moguće jer učenik mora biti na času i mora imati zadatak. Na kraju sam samu sebe prijavila prosvjetnoj inspekciji, a njihov izvještaj je potvrdio da nisam uradila ništa protuzakonito. Uostalom, nikada ne bih učinila nešto na štetu učenicima, pogotovo ne učenicima s poteškoćama. Te godine sam imala 16 časova s učenicima s poteškoćama u razvoju, po 13 individualnih prilagođenih programa, a bilo mi je plaćeno samo deset – tako je odredio kolektivni ugovor. Zdravstvene tegobe su mi se nastavile, upućena sam u Centar za mentalno zdravlje jer sam imala tegobe na psihičkoj bazi. 

Sami učenici s poteškoćama uopće nisu problem, ali besmisleni administrativni zahtjevi koje možemo gledati kao mobing i koji vode ka burnoutu i demotivaciji raspamećuju nastavnike i nastavnice.

Dokle ćemo ovako?