Prije svakog odlaska na zasluženi raspust, naročito onaj duži, ljetni, i u prosvjetnoj i u roditeljskoj zajednici, predmetom prijepora postanu očekivanja od odmora. Najčešće teme su treba li djeci davati zadaće preko raspusta; trebaju li dobiti (preporučeni) popis knjiga koje bi trebali pročitati; trebaju li voditi neki dnevnik, nešto o čemu će diskutirati kad se vrate na nastavu...

U obje zajednice po pravilu prevlada stav: ma, pustite djecu da odmaraju! 

Naravno, odmor je nužan svima onima u radijusu oko škole: djeci, nastavnicama, nastavnicima i roditeljima. No, promiče li nam ponekad širok obrazovni kapacitet odmora? 

Šta bi nas sve raspust mogao podučiti, a da bi se, još kako, moglo upakirati u obrazovne ciljeve i ishode? 

U nastavku slijedi nekoliko iskustava, znanja i vještina koja su djeca mogla steći na raspustu, te mogućih načina da se o njima razgovara u učionici pod Kako ste proveli ljetni raspust? kišobranom, a da se izbjegnu redovito neprimjerene situacije klasne nelagode kakva često preplavi učionicu ako se o raspustu razgovara samo kroz iskustva putovanja na daleke i egzotične destinacije, gdje se učitava da je svako iskustvo vrlo utrživo i brojivo roditeljskim novcem.

Sav potencijal dosade 

Naša djeca su digitalni urođenici. Oni ne poznaju svijet malih i sporadičnih stimulacija. Ne mislimo tu samo na društvene mreže i svakodnevnu ponudu od dvjestotinjak novih filmova na online platformama, već i općenito na poplavu usmjerenih aktivnosti. Od njihovog rođenja pred njima su neprekidni stimulansi, oni ne spavaju, tu su čim se probude, napadaju ih i dok jedu, uče, spremaju se za školu, hodaju. Informacije, vijesti, notifikacije, slike, videi, kursevi, mentalna aritmetika, izrada kućica za ptice, škola kukičanja, izlet na farmu alpaka, posjet srednjovjekovnim gradovima, rolanje po bob stazi, jeftina aviokarta za daleku destinaciju. Njihovo je slobodno vrijeme stimulacija, njihovi su rođendani stimulacija, njihovi su socijalni kontakti stimulacija. Pažljivo im planiramo sate nakon škole, vikende, raspuste. 

No, ma kako pažljivi bili, naročito kada imamo već ponešto stariju djecu, poneki dan u toku tog dugog toplog ljeta ostat će neisplaniran, prijatelji će se razbježati, internet će dosaditi ili će od njega bezglavo pobjeći jer samo oni nemaju sliku s mora i otvorit će se – za njih vrata pakla, a za obrazovni kapacitet odmora neprocjenjivo bogatstvo: stara dobra dosada!

Odjednom će se naći u krevetu, opruženi na kauču, ležat će, sjedit će, prohodat će do frižidera, nešto će gricnuti, prelazit će iz sobe u sobu. Ništa. Samo oni i nekako najednom ukroćen, usporen svijet. 

Kako uz dosadu, u eri kontinuiranih usmjerenih aktivnosti, obično ide i osjećaj krivnje, možda će to biti prvi trenuci za takvu vrstu introspekcije.

Bilo bi dobro zapamtiti te trenutke i za budući nauk, razgovarati s djecom o toj povezanosti dosade i krivice. 

Zašto se osjećam krivo dok ne radim ništa? Šta znači ne raditi ništa? O čemu razmišljam dok ništa ne radim? Jesu li ugodna ta razmišljanja? Koje su misli od kojih bježim? Zašto mislim da bih trebala biti negdje drugo i raditi nešto drugo? Šta mislim da propuštam? Zašto mi je s drugima bolje nego sa samom sobom? Postoji li neka aktivnost koja se izrodila iz dosade? Neka odluka? Neka greška koje sam se sjetila i zbog nje se pokajala? Neko odlično iskustvo koje bih voljela da ponovim?

Samoća i samostalno planiranje vremena 

Svakodnevno zapljuskivana usmjerenim aktivnostima, djeca sve sporije i kasnije razvijaju vještinu samostalnog planiranja vlastitog vremena, kako radnog tako i slobodnog. Nedostatak takvih vještina najbolje se pokaže upravo u danima raspusta, kada su dani duži, kasnije se odlazi na spavanje, a po pravilu, uz nastavne, prestaju i sve vannastavne aktivnosti. 

Prilika je to da djeca budu sama sa sobom, da treniraju vještine koje, kako rastu, očekujemo da steknu, premda im, dok odrastaju, dajemo malo prilika za to. 

Koliko ih zna: 

- naštimati alarm za buđenje;

- procijeniti vrijeme potrebno za određenu aktivnost;

- isplanirati i samostalno pripremiti doručak umjesto pojesti već servirano;

- kontrolisati vrijeme pred ekranom;

- dogovoriti se s prijateljima za izlazak ili drugu aktivnost;

- obaviti telefonski razgovor;

- pospremiti krevet;

- isplanirati tri naredne radnje u bliskoj budućnosti, poput nakon doručka ću čitati, pa se čuti sa drugarom, pa izaći na bicikl?

Pored praktičnih, tu su i pitanja o vlastitom osjećaju sebe, svoje samoće, vremena za sebe, pa se i o tome da razgovarati kroz prizmu odmora kao prostora veće introspekcije.

Šta sam otkrila da volim raditi sama, a dosad nisam znala? Kako se osjećaš kad ti neko kaže da cijeli dan nisi radila ništa, a ti si uradila toliko sitnih stvari i za sebe i za prostor u kojem živiš? Kako li se mame osjećaju kada im kažemo isto za kućanski rad? Šta sve sada znaš da možeš uraditi u sat vremena? Kako izgleda tvoj dogovor s drugarima za izlazak? Šaljete li poruke ili razgovarate? Zamisli da ih moraš nazvati, a ne znaš hoće li se javiti oni ili njihovi roditelji? Jesi li pratila koliko dugo u danu čitaš, gledaš TV, crtaš, jedeš, valjaš se po krevetu? Je li ti to dovoljno, premalo, previše?

Moje genijalne prijateljice i ja 

Kako rastu, omjer vremena uloženog u druženje s prijateljima sve više prevladava nad vremenom provedenim s porodicom. Prijateljski odnosi kao kapital postaju nešto samo njihovo, nešto gdje sami postavljaju pravila, otkrivaju granice, uče i grade na ravnopravnim osnovama. Odnosi su to gdje dinamike nisu vertikalne hijerarhije kao sa roditeljima, odnosi koji će rasti kako budu rasla i sama djeca kao pojedinci. 

Ako im tokom redovnih školskih obaveza i rutina ti odnosi trpe, oni redovito, pak, procvjetaju tokom slobodnih dana raspusta. Ne postoje više tolika vremenska ograničenja, izlazi se i iz zona komfora, dolazi do prvih nesporazuma, nepodudaranja planova i želja ili do novih otkrića do kojih će doći s nekim, a da taj neko nije roditelj. 

Uz to, ljeto nudi i priliku sticanja novih poznanstava koja će, možda, pružiti potencijal za ozbiljna prijateljstva. Ponovljena druženja sa prošloljetnim drugarima na kampu na moru ili kod tetke na selu prilika su da pratimo koliko smo se mijenjali mi, a koliko drugi... 

Ljeto je, čini se, preplavljeno prilikama da radimo na novim odnosima i kroz njih upoznajemo druge i (re)otkrivamo sebe. Za djecu, koja još uvijek ne poznaju dovoljno vlastite svjetove, potrebe, želje i granice, prilika je to da mnogo nauče i o tome govore i u učionici. 

Šta je najuzbudljivije što sam radila s prijateljima? Šta sam ovog ljeta prvi put probala u društvu prijatelja? Šta je najdosadnije što smo radili zajedno? Kako sam se čula s prijateljima koji su bili daleko? Kako su izgledale naše poruke ili pozivi? Koje sam trenutke na odmoru htjela zapamtiti da ih podijelim s prijateljima? Po čemu se moja nova drugarica razlikuje od moje najbolje drugarice? Zašto su mi obje važne? Kakva mislim da ću biti idućeg ljeta? A moji prijatelji? Šta mislim da ćemo narednog ljeta raditi više, a šta će nam, vjerovatno, biti bezveze? Po čemu smo drugačiji nego prošlog ljeta? Ima li nešto da sam ja prerasla, a prijatelje još zanima, i obrnuto?

Pusti gradovi 

Arhitektura pustog grada jak je potencijal za turizam kod svoje kuće. U vrijeme kada su stanovnici gradova na odmorima, ulice su puste, a ako se radi o većim i(li) turističkijim mjestima, u njihovu se užu gradsku jezgru slijevaju bezbrižni, svježi i odmorni turisti i svjetski putnici. 

Opustjele ulice prilika su da se gradu priđe izvan svakodnevne rutine, da se više hoda, manje vozi, da se otkriju nove sporedne staze i ceste, a sloboda dnevnog rasporeda omogućava nam da i vlastito mjesto sagledamo i u onim periodima dana kada obično ne možemo: rano ujutro ili kasno navečer. 

Djecu bismo mogli pustiti u takva reotkrivanja grada same, ako su stariji, ili sa prijateljima, ali prići takvim gostovanjima u vlastitim gradovima i kao porodica. Kasnije, dio njihovog raspustnog kapitala mogla bi biti i neka nova saznanja o mjestima u kojima živimo i odnosima prema njima, ovisno o našim trenutnim stanjima i okolnostima. 

Jesi li otkrila neka nova mjesta u svom gradu na kojima dosad nisi bila? Kako izgleda tvoja ulica dok je raspust? Šta je isto, a šta drugačije? Jesi li obišla neke turističke atrakcije u svom gradu? Koga si tamo srela? Jesi li posmatrala izraze ljudi koji ta mjesta posjećuju prvi put? Jesi li istražila gdje turisti najradije odlaze u tvom gradu? Poklapa li se to sa tvojim omiljenim mjestima? Kako je izgledala škola i školsko dvorište za vrijeme raspusta? 

Neturističke fotografije s putovanja 

Današnjoj su djeci putovanja dostupnija nego ijednoj generaciji prije njih. Njihovi roditelji, mahom pripadnici generacija oštećenih odrastanjima u devedesetim, ratu, poraću ili divljoj tradiciji, nadoknađuju izgubljeno vrijeme, te pod devizom work hard, enjoy harder imaju stalnu potrebu da odu dalje, da vide više, da kupe nova iskustva, da se nagrade za težak rad, da posjete, obiđu, vide, dožive, osjete, popnu se, osvoje. I da, putem, sve to zabilježe i podijele. 

U genijalnoj završnici sjajne serijske uspješnice Alana Balla Dva metra pod zemljom jedan junak, posmatrajući junakinju koja okom fotoaparata pokušava da uhvati izraz nečijeg lica tokom porodične proslave, kaže: Ne možeš uloviti taj trenutak – već je prošao. 

Ljepota dobre spontane fotografije često jeste u svemu onome iza nje: ko je fotografisao, gdje smo bili, kojoj smo se šali prethodno nasmijali, koliko smo puta pokušali uloviti savršeni trenutak...

Djeca bi sa svojih putovanja, do obližnjeg izletišta ili egzotične destinacije, mogla na čas donijeti pokoju najdražu fotografiju i pričati o svemu što na njoj – nije. 

Škola na distanci 

Skloni smo u polušali, ili da razbijemo kakvu tišinu, djecu svako malo tokom trajanja školskog raspusta pitati da li su poželjela školu i čekaju li, jedva, povratak u školu.

Djeca obično po nekom automatizmu odgovaraju da su poželjela drugare, ali ne i školu, poneko kaže da mu fali i škola jer je sad već pomalo dosadno, odrasli kažu, da, tako je isto bilo i meni, i tu stanemo.

Škola koju gledamo sa distance kao nešto od čega smo si uzeli zasluženi odmor uvijek je nešto tamo, objekat kome se moramo vratiti, ali nikako ne i kontinuirani dio našeg života. Dapače, vrlo je preporučljivo ako je tokom školskog raspusta baš nikako ne spomenemo. Baš kao da odmaramo od nekog toksičnog odnosa, pa nas retraumatizira i sama mogućnost ponovnog vezivanja za ljude i prepuštanja povjerenju u njih. 

Namjera ovog ionako odveć opširnog teksta nije dati recepte kako da se smanji ta distanca koja u doba odmora raste između djeteta i škole, one humanističke škole koju ne gledamo kao mjesto puke valorizacije znanja ili kao put do tržišta rada, ali jeste da se upitamo i šta škola radi dok djeca odmaraju, a ne samo šta rade djeca dok odmara škola!