Kada bi škola ili pojedini nastavnici učenicima islamske vjeroispovijesti zabranili posjećivanje crkvi i sinagoga ili učenicima katoličke vjeroispovijesti posjetu džamijama, bili bi optuženi za ksenofobiju, pa bi bilo logično da i roditelji učenika snose odgovornost za podsticanje ksenofobije zabranama djeci da ulaze u vjerske objekte drugih konfesija. 

Posjeta vjerskim i kulturnim objektima u Sarajevu učenika petog razreda Desete osnovne škole Ilidža prilikom koje pojedini učenici, zbog nesaglasnosti roditelja, nisu posjetili objekte svih konfesija, pokazala je da na odgoj djece mnogo veći utjecaj imaju roditelji nego nastavnici. Zar roditelji braneći svojoj djeci ulazak u sinagogu nisu prekršili član 135. Porodičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine, prema kojem roditelji imaju dužnost i pravo odgajati dijete u duhu mira, dostojanstva, tolerancije, slobode, ravnopravnosti i solidarnosti, a u skladu sa uzrastom i zrelosti djeteta unapređivati njegovo pravo i odgovornost na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti. Dakle, roditelji imaju dužnost i pravo da svoju djecu odgajaju u duhu mira. 

Uz to, Ministarstvo za odgoj i obrazovanje je 2019. godine donijelo Pravilnik o vođenju evidencije o neprihvatljivim oblicima ponašanja i među navedenim oblicima neprihvatljivog ponašanja je iznošenje ksenofobnih stavova, a šta je drugo roditeljska zabrana posjete vjerskih objekata drugih konfesija nego ksenofobija.

Nažalost, nije ovo slučaj samo u Desetoj osnovnoj školi. S ovim problemom u radu s učenicima srećem se otkako sam 2002. godine počela raditi, a vjerujem da se isto događa i u drugim školama. Doživjela sam čak i prijetnju roditelja ako njegovo dijete odvedem u posjetu crkvi. 

Veliki broj djece iz muslimanskih porodica vjeruje da će postati kršćani ako uđu u crkvu, a to vjerovanje su im prenijeli roditelji. Jednom sam na čas donijela ilustriranu Bibliju, a učenici su izrazili zabrinutost za moju vjeru –oni vjeruju da musliman postaje kršćanin ako pročita Bibliju, te je bio potreban duži razgovor kako bih ih ubijedila da poslušaju šta to piše u Bibliji i, srećom, pobijedila je dječija radoznalost. 

U nastavnom planu i programu za historiju za osmogodišnju osnovnu školu bile su zasebne lekcije o kršćanstvu i islamu, ali, nažalost, stalnim revizijama nastavnih planova i programa religija je sve manje imala prostora u nastavnim programima i udžbenicima, iako je bez poznavanja historije religija nemoguće razumjeti bilo koji segment historije čovječanstva. Kroz razgovore o monoteističkim religijama imala sam priliku preko učenika steći i određenu predstavu o nivou opće kulture šireg društvenog kruga, ali i doživjeti neočekivane situacije koje se dugo pamte. Jedna od takvih dogodila se prije petnaestak godina na času u odjeljenju u kojem je bilo učenika hrvatske, bošnjačke i srpske nacionalnosti: učili smo o kršćanstvu, kada sam pitala zna li neko molitvu Oče naš i javio se samo jedan učenik. Nisam još bila svima zapamtila imena i bila sam sigurna da je učenik koji se javio hrvatske ili srpske nacionalnosti, ali učenici su se počeli smijati, pa saznah da je učenik bošnjačke nacionalnosti! Na čuđenje svih učenika znao je Oče naš od riječi do riječi. Objasnio je da je to naučio na časovima pravoslavne vjeronauke koju je dobrovoljno pohađao iz radoznalosti dok je bio učenik jedne osnovne škole u Srebrenici. Bilo mi je zadovoljstvo raditi u tom multinacionalnom odjeljenju – učenici su se međusobno poštovali i nisu se plašili drugačijeg od sebe u vjerskom i nacionalnom smislu. 

Prvi slučaj isključivosti prema drugim religijama me iznenadio, nisam mogla razumjeti roditelja koji svojoj djeci brani ulazak u crkvu, ali nakon razgovora sa učenicima postalo mi je jasno – uzrok je neznanje. Veliki broj roditelja ne zna ni šta je ksenofobija niti da imaju zakonsku obavezu da dijete odgajaju u duhu mira i tolerancije, a najveći paradoks je što su, kao pripadnici islama, vlastitoj djeci usadili vjerovanja i uveli zabrane koje nisu u duhu te religije. 

Iz udžbenika islamske vjeronauke učenici mogu mnogo naučiti o drugim religijama, a samim tim što su takvi sadržaji u udžbeniku islamske vjeronauke - roditeljima bi trebalo biti jasno da neće djeca postati kršćani ako uđu u crkvu ili Jevreji ako uđu u sinagogu. U udžbeniku islamske vjeronauke za 7. razred osnovne škole, na stranici 24. piše: Božji dar čovječanstvu su razlike u rasi, naciji, boji kože, pripadnosti drugačijoj religiji ili uvjerenju, kulturi i običajima, a na stranici 97: Različitost jezika, rasa, naroda, vjera i ideologija ne treba biti razlogom razdvajanju, mržnji i sukobima među ljudima. Dakle, nemaju roditelji u islamu, u onome što djeca uče iz udžbenika islamske vjeronauke, a ni u zakonima, nikakvo uporište da svojoj djeci zabrane posjetu vjerskih objekata religijskih skupina kojima ne pripadaju. 

U skladu sa Pravilnikom o organizaciji i realizaciji izleta, studijskih posjeta, ekskurzija, kampovanja/logorovanja, društveno korisnog rada, škole u prirodi i drugih oblika odgojno-obrazovnog rada u osnovnoj i srednjoj školi, škole na području Kantona Sarajevo za realizaciju svih oblika odgojno-obrazovnog rada, izuzev za školu u prirodi i školu plivanja, trebaju saglasnost roditelja učenika. No, slučaj sa učenicima petog razreda Desete osnovne škole Ilidža pokazao je da i posjete vjerskim objektima treba definirati kao obavezni oblik odgojno-obrazovnog rada, odnosno promijeniti Pravilnik tako da za sve sadržaje koji služe postizanju ciljeva odgoja i obrazovanja ne treba saglasnost roditelja, inače će iz škola stalno izlaziti učenici sa ksenofobnim stavovima.