Teško poslu koji nas čeka ili koliko smo učili, faks nećemo vidjeti ni u kupaonici duhoviti su natpisi na majicama svršenih srednjoškolaca koji su maturalac proslavili bučnim smijehom, dok im već sutradan više ništa nije bilo smiješno. Jedina asocijacija na školu je tlaka, robija i, hvala nebesima, ne moramo više.

Završena je još jedna školska godina. Pred srednjoškolskim maturantima su četiri bezbrižna mjeseca ukoliko planiraju studirati. Onima koji će iz škole pravo na tržište rada, bezbrižni mjeseci su upravo završili. Osnovci vjeruju da su svoje odrobijali. Posmatram ih i nekakva mi se jeza uvlači pod kožu.

- Hoćeš li sada studirati ili tražiti posao u struci? – pita novinar u dnevničkom prilogu maturanticu ekonomske škole.

- Ni u ludilu – odgovara. Idem završiti kurs za kozmetičarku.

- Kakvi su ti planovi dalje? – pitanje je za maturanta gimnazije.

- Ne znam. Bitno je da u ovo (pokazuje iza leđa na školsku zgradu) više nikada ne moram ući – odgovara kroz smijeh.

Prevelik broj svršenih osnovaca će školovanje nastaviti tamo gdje to namjerava i njihova ekipa ili gdje im prosjek ocjena dozvoli. Nakon toga će, uz dosta sreće i štele, pronaći posao za koji se nisu školovali, po njihovom mišljenju ni dovoljno dobar, ni dovoljno plaćen. Studiraće, da ne bi odmah tražili posao, po želji majki i očeva ili trendu koji bude aktuelan, a dio njih će ostati u roditeljskom gnijezdu i nakon diplome, nezaposleni žicajući za kavu u kvartu. Manjina će upisati školu ili fakultet za koji zbilja imaju afinitet. Vrlo mali dio te manjine školovanje će nastaviti izvan granica države, a o njihovim iznimnim uspjesima kroz koju godinu pisaće novine i portali.

Umjesto da ih pripremi za ostatak života, da im otvori vidike i motivira da osvijeste čime bi se u životu voljeli, a mogli baviti, obrazovni sistem od učenika pravi poluupotrebljive automate koje na tržište rada izbacuje bez uputstva za upotrebu. Opijeni instant-kulturom, nenaučeni na rješavanje problema, lišeni navike propitivanja, nevoljni da uče i nakon školovanja, na intervjuima za posao će najprije upitati: kolika je plata?

Umjesto da ih na svim časovima odjeljenske zajednice posjećuju ljudi različitih zanimanja i o njima pričaju, ti se časovi koriste za pravdanje izostanaka i ukor nediscipliniranih. Umjesto da, primjerice, ubace medijsku pismenost i robotiku, a domaćinstvo vrate u nastavne planove, i dalje ih tlače istom količinom i vrstom gradiva kao i prije 50 godina, kada dobar broj današnjih zanimanja nije ni postojao. Umjesto da svaka škola ponudi najmanje deset sekcija, vannastavne aktivnosti su reducirane do maksimuma i svedene na entuzijazam nastavnika, a entuzijazam se, znamo, troši kao sapun. Umjesto da konkurentnim stipendijama, besplatnim smještajem i osiguranom praksom privlači učenike i studente za deficitarna zanimanja, obrazovni sistem stvara viškove, podgrijavajući jaz između potrebnog i poželjnog, dočim je ovo potonje najčešće obučeno u ruho dobro plaćenog. A tek animozitet prema zanatima i radu rukama – to je priča za sebe. Ona nas je dovela do izumiranja zanimanja bez kojih nijedno društvo, kakva god vremena bila, ne može. Probajte bez velike muke naći školovanog tesara ili molera, shvatićete poentu. Koliko god projekt-menadžera i software developera tržište potražuje, gotovo isto toliko nedostaje i onih koji će ih pekući burgere nahraniti. Škola njeguje prosječnost, a djecu ne uči da prepoznaju vlastite potencijale i sklonosti, bilo da je riječ o obradi metala, hirurgiji ili uzgoju cvijeća. Kao ni da u tome pronađu radost rada i sreću bavljenja onim za šta imaš sklonosti. Roditelji za to vrijeme nedovoljno uspješnima prijete karijerom skupljača smeća (probajte zamisliti sedmicu bez komunalaca). Na kraju dobijemo poljoprivredne tehničare koji rade kao trgovci i turizmologe koji zarađuju kuhanjem, kao i, prema evidencijama biroa za zapošljavanje, previše diplomiranih politologa i pravnika, a armirača i krojača skoro nimalo. Dobijemo i armiju ljudi na antidepresivima u produktivnim godinama, s osjećajem da su debelo promašili tragajući za dobro plaćenim poslom s minimumom napora, ekonomsku tehničarku što juri na kurs kozmetike i gimnazijalca koji nema ni najmanju predstavu kamo dalje.

- Koje su ti opcije upisa u srednju školu? – pitam kćerkinu prijateljicu koja je netom završila osnovnu.

- Nemam blage – odgovara iskreno. Frendice će u gimnaziju, a meni se tamo ne ide.

- A gdje bi ti? – pitam je.

- Najradije nigdje. 

- Voljela bi da možeš sve staviti neko vrijeme na hold? 

- Jaooo da, jedan bi mi hold baš godio.

- Ja sam već u hold modu, godinama – hvali se širokog osmijeha moja kći, kao da je izbor srednje škole u ovom životu ne očekuje.

Meni, kao ni maturantima nakon maturalca, ništa nije ni smiješno ni duhovito. Oni nimalo nisu krivi što su pod imperativom dobre zarade, pritiska roditeljskih neostvarenih ambicija i sistema koji ih ne gleda i ne vrednuje kao jedinke, već kao brojeve. Tako je već generacijama i ništa ne bi bilo sporno da nema kvake. Život, naime, ne možeš staviti na hold.