"Ukoliko djeca iz opravdanih razloga nisu pohađala Obavezni program u godini pred polazak u školu i njihovi roditelji ne dostave Uvjerenje o pohađanju Obaveznog programa, škola je, cijeneći opravdanost razloga, obavezna u prvi razred upisati i takvu djecu, školske obveznike, uz obavezno izdavanje upozorenja roditeljima da je pohađanje Obaveznog programa zakonska obaveza", piše u dopisu školama s početka februara ove godine, kao odgovor na praktičan problem: kako uskratiti djeci pravo na osnovnoškolsko obrazovanje jer roditelji nisu djecu upisali u završnu godinu vrtića. 

Osoba koja je citiranu rečenicu potpisala, a možda i napisala, trenutno obnaša funkciju kantonalne ministrice obrazovanja. Institucija kojoj je ona na čelu danas i juče (14. i 15. 6. 2023.) provela je eksternu maturu. Citirana rečenica je dokaz da za najviši položaj u obrazovnoj vlasti nije nužno da osoba bude obrazovana, u smislu da poznaje i ispravno koristi maternji jezik. 

... Obavezni (1)... Obaveznog (2).... obavezna (3)... obveznike (4)... obavezno (5)... Obaveznog (6)... obaveza (7)... Sedam puta (!) pravna nejač iz ministarstva obrazovanja pominje obavezu u rečenici čiji je smisao da obaveze nema, tj. da je obaveza neobavezna, takoreći bezvezna, pojašnjavajući tako Zakon i sam prepun sličnih nepismenoća, budući da dolazi iz istog centra nemoći. I to administrativno mrcvarenje školstva nije od juče, aktuelna ministrica samo je posljednja u kratkoj povorci nekompetentnih džojstika posađenih u fotelju kao u saksiju. 

Eksterna matura najpreciznije odražava taj saksijski optimizam da se stvari u obrazovanju mogu sređivati dopisima, zakonima, propisima, prosjecima, ispitima, brojevima, postocima... 

Ona (matura) ima isključivo dramaturški efekat, ona je igrokaz koji vlast jednom godišnje priređuje za javnost kao dokaz vlastite navodne uspješnosti, sve u paketu sa maturalnim karnevalima. To što se od četrnaestogodišnje djece na kraju njihovog devetogodišnjeg školovanja kao iz zelenih limunova cijede kojekakve definicije i tjera ih se da zaokruže jedno od tri-četiri slova, da ispune kojekakva polja ili crtice kao da su pred opštinskim šalterom, jedva da ima neke veze sa smislom i svrhom obrazovanja. Ništa ona (matura) ne pokazuje i ne služi ničemu, osim možda ekonomskoj i političkoj eliti kao ključni argument u razdvajanju još jedne generacije đaka na patricije i plebs. Bez klasne perspektive i bez otvaranja teme o ideologiji koja upravlja obrazovanjem teško da se išta može riješiti, pa prema tome ni spriječiti. 

Ova vlast, koja sebi tepa da je nekakva trojka, ali je realno što se obrazovanja tiče kečina, jer se ni po čemu ne razlikuje od prethodne, ne zna šta će sa školom. Sa nekretninama zna, sa kolektivnom traumom zna, sa privatizacijom zna, sa građevinskim lobijem zna, sa namjenskom industrijom zna, sa izvozom struje zna, sa raspodjelom poslaničkih, ministarskih i ambasadorskih guzovača zna, sa trolejbusima i tramvajskom prugom zna... Ali sa školom, šta sa školom kao odgojnom, a ne samo obrazovnom ustanovom da radi? 

Ako je matura korak bliže znanju kao oruđu bogaćenja pljačkom, onda je sasvim razumljivo zašto ispit zrelosti ne podrazumijeva uvid u vrijednosti koje su đaci usvojili. Šta zaista da radi vlast sa obrazovanjem? Da dijeli maturantima bakšiš po sto maraka i da se moli Bogu da za te pare kupuju odijela, a ne pištolje?

Šta će, međutim, kad joj Bog molitvu ne primi?