Raspust je i pratimo emisiju na Discovery kanalu. Tema je energija, globalna glad, za njom i izvori koji presušuju... Između ostalog, pričaju o građevinama po izgledu sličnim golemim dimnjacima, građenim u centralnoj Aziji u pradavnoj prošlosti. U unutrašnjosti tih dimnjaka temperatura je bila sedam stepeni niža od vanjskog okruženja zahvaljujući sistemu gradnje kojim je za hlađenje korišten isključivo protok zraka. Sada naučnici pokušavaju sagledati da li je principe iz takvih građevina moguće primijeniti u savremenoj arhitekturi i mašinstvu, pa rashladiti unutrašnje prostore bez ikakve upotrebe dodatne energije i usput smanjiti doprinos zagrijavanju našeg već pregrijanog planeta. Suprug i ja ne trepćemo i svako malo neko od nas kaže: wow: godine su prije nove ere, znanje nije klasificirano, moderna tehnologija, mjerni instrumenti i alati ne postoje, a ljudi su napravili frižidere bez struje. Kći ne dijeli naše oduševljenje i najradije bi gledala neku trendovsku tinejdžersku seriju, ali televizor je jedan. Iako je u školi učila o energiji i njenim izvorima, nema ni najmanju predstavu kako zapravo struja stiže do naših utičnica. Za većinu pripadnika njene generacije elektricitet je ništa više od uvijek dostupne hrane za ispražnjeni mobitel.
Zatvori slavinu dok pereš zube, ponavljali smo kao papagaji slušajući slapove iza zatvorenih kupatilskih vrata. Voda je bogatstvo, pogotovo pitka i nema je dovoljno, objašnjavali smo joj. Voda nije svima lako dostupna kao tebi, djeca u Africi je danima, sedmicama ne vide, gađala sam je okrutnom istinom, a ona me blijedo gledala jer, naravno, nije mogla da zamisli ni život bez slavine ni slavinu bez vode. Niti joj je bilo jasno kakve veze njena ušteda vode ima sa žednom djecom Afrike. A ruku na srce, ni gdje je ta Afrika.
Zbog poređenja s Afrikom, poznanica mi je prebacila da bespotrebno usađujem djetetu osjećaj krivice jer ono za takvu situaciju nije ni krivo, ni odgovorno.
I još nešto, dodala je: tvoje će dijete zavrnuti slavinu, ali stotinu drugih neće. Ko biva – džaba krečim.
A prosta računica kaže da iz do kraja odvrnute slavine na umivaoniku za minut istekne 12 do 15 litara vode i, zavrnemo li slavinu dok peremo zube preporučenih 3 do 4 minute – pri optimalnom pritisku od 4 do 4,5 bara u gradskoj instalaciji, uštedjećemo do 60 litara vode. Ovaj podatak sam nalazila u mnogo kredibilnih internet-izvora, a u ovom slučaju se evo pozivam na ovaj izvor. Osim toga – i lično sam izmjerila u dva domaćinstva: u jednom je iz česme na umivaoniku isteklo 14,7, a u drugom 15,1 litar u minuti. Četveročlana porodica u kojoj svi peru zube dva puta dnevno za mjesec može da uštedi do 14 m3 vode. Skrati li svakodnevno tuširanje sa 10 na pet minuta, svaki član te porodice mjesečno će sačuvati oko 3.750 litara vode jer iz tuša ide manje vode nego iz slavine. Možda ne ako je tuš-glava velika, ali kod standardnih veličina je tako – što je manji promjer izlazne cijevi, to će manje vode u jedinici vremena isteći.
Lako je provjeriti: pustimo 10 sekundi vodu da u lavor teče iz tuš baterije, odnosno slavine, a onda pustimo tuš, pa izmjerimo – iz tuša će za isto vrijeme isteći manje vode nego iz tuš baterije, ali više nego iz umivaoničke slavine. Moje mjerenje pokazuje da je iz tuš-baterije za minut isteklo 21,2 litara vode, a iz glave tuša osam litara. Evo i računske provjere: gornja vrijednost od 25 litara x 10 minuta tuširanja x 30 dana = 7.500 litara, a 25 litara x 5 minuta tuširanja x 30 dana = 3.750 litara potrošnje i isto toliko uštede u odnosu na 10 minuta tuširanja.
Ako idemo dalje – vodokotlić s regulacijom ispiranja i racionalno korištenje perilica spasiće mjesečno dodatne hektolitre i značajno smanjiti račun za vodu, omogućivši da novac potrošimo pametnije. Osim udžbeničkog podatka da je od 70% vode na Zemlji samo 2,5% do 3% pitke, djeca o ovome ne uče.
Ako bi djeca o ovome učila iz fizike, fluida ili iz lekcije o pritisku, mogla bi da rade nešto kao na ovom nastavnom listiću iz Australije.
A kako dokazati izrečene tvrdnje o potrošnji? Pa izmjeriti! Ili povjerovati nekom od kredibilnih izvora, kao što je naprimjer Harvard.
Slično je i sa strujom. Gašenjem svjetla pri izlasku iz prostorije ili televizora kada ga ne gledaju, djeca u prosjeku godišnje mogu uštedjeti za novi par patika. I opet, sumnjiva računica? Kalkulacija na bazi samo jedne sijalice od 100 W i jednog TV-prijemnika koji troši 100 W (rang je od 60 do 150 W, ovisno o dijagonali ekrana) i ako su u pogonu osam sati dnevno, a sigurno su i više, i ako su u pogonu dva sata dnevno i uz prosječnu cijenu kWh od 0,2 KM u Elektroprivredi BiH – razlika je 88 KM.
Prema podacima Ujedinjenih naroda, svakodnevni pristup čistoj, pitkoj vodi nema tri milijarde stanovnika planete, koju zovu i vodena. To je isto kao da u odjeljenju od 25 učenika njih devet ne vidi vodu svaki dan. Tamo gdje nema vode, ne caruje samo žeđ, već i nehigijena, a s njom i zarazne bolesti. Prema istom izvoru, usljed korištenja zaražene vode i bolesti povezanih s nestašicom pitke, dnevno umre 800 djece. Čitava jedna škola. Dnevno. No, to se dešava na dalekom kraju planete, nekom drugom. Djeca u privilegovanom dijelu svijeta u koji, po dostupnosti vode i električne energije, spada i Bosna i Hercegovina, za to nisu niti kriva niti odgovorna.
Za nonšalantni, podrazumijevajući odnos prema ograničenim resursima bez kojih, kakve li ironije, djeca ne mogu zamisliti život, odgovornost snose i roditelji i obrazovni sistem. Iako ne mogu zamisliti da struje u domaćinstvima nije bilo prije 150 godina, i da je za 150 možda opet neće biti, djecu za to nije briga. Uz to, teško je odrediti šta bi za njihovu i budućnost svijeta bilo pogubnije: odsustvo imaginacije ili empatije. Udruženim poduhvatom uspješno eutanaziranih.
Pa zašto bi, na koncu, o tome učila? Hm, možda da osvijeste globalni problem i svoju privilegiju? Nauče saosjećati? Štedjeti? No, škole ovo ne uče. Uče ih da je BiH bogata hidropotencijalom i da jedina na Balkanu proizvodi višak struje. Ima se, može se, lekcija je koju će najbolje zapamtiti.
Nažalost, nemam znanja ni vještine da ponudim gdje, u okviru kojeg predmeta u školi bi ovo moglo da se uči i kako, te koje bi rezultate dalo, ali kao roditeljka vidim da se djeca bahate s resursima i vidim da u školi ne govore o njihovom racionalnom korištenju. Nadala sam se da priča o ovoj temi može potaknuti one koji znaju i čiji je to posao.
