Dok se još gradio prije 50 godina vrtić u koji sada ide moj sin, na gradilištu smo se igrali ta-ta. Nekad se razmjena vatre vodila između kauboja i indijanaca, nekada između njemaca i partizana. Prvu vinčesterku dobio sam za novu 1968. godinu, imala je kolut sa šest kapisli. Mašinke su uglavnom bile ručni rad i više sam cijenio američke, sa okvirom sa strane. Više puta sam poginuo na Ljubinom grobu, ali ranjenike nisam ostavio. Nemam nijednu crno-bijelu fotografiju na kojoj sam pod punom kaubojskom opremom. Imam jednu sa očevom ili djedovom lovačkom dvocijevkom, višom od mene. Živi sam dokaz rezultata psiholoških istraživanja po kojima nema tzv. korelacije (a kamoli uzročnosti) između igranja oružjem (igračkama) i kasnijeg militantnog ponašanja. Ne bi me trebalo uzbuđivati to što su djecu iz OK Koral vrtića za Dan Oružanih snaga vodili u kasarnu. Ali eto, ni dva mjeseca nakon toga ne prestajem o tome razmišljati. (Možda bih i ranije nešto o tome napisao, ali sam čekao na neke odgovore nadležnih. Do danas uzalud.)

U obje vojske u kojima sam služio nisam se iskazao borbenim entuzijazmom. Sve sam vojničke zakletve iz kukavičluka izgovorio. PAP sam znao rastaviti i sastaviti vezanih očiju dosta brzo, ali sam svejedno radije birao dužnosti stražara na poljoprivrednoj farmi, bolničara i ćate. Nagradna odsustva dobio sam za igranje šaha na armijskom prvenstvu. Iako sam kroz posljednji rat prošao dobro, ako iko ko nije liferant kroz rat prođe dobro. Niko moj najbliži nije stradao, iako svako malo u nekom pukne neka zaostala protivljudska mina. Možda su one igre razvile u meni empatiju, možda su to bili Junaci Pavlove ulice, možda to što šah nisam igrao kao Rokard Wiesersheimb, Ritte von Reichlin-Meldegg und Hochenthurm iz Krležine Bitke kod Bitrice Lesne, ali prošao je kroz mene dio užasa onih kojima je rat zgnječio sve. Moje skromno vojničko iskustvo ne vidi neke fajde od stajaće vojske, kasarni i ulaganja u oružje. Da pravim ili prodajem metke i rakete, možda bih na sve gledao drugačije. Ali čim počnem, padne mi na pamet Vešović: nijedan rat nikad nije nijednu majku nasmijao. Čudim se da u Srbiji još kupuju borbene avione, a u sva tri rata jedva ako je neki poletio, prije nego je na zemlji cijela avijacija uništena. Šta znam, možda je to neka muška stvar, taj rat, i to oružje, i ti činovi, i ta struja koja ide uz kičmu i čini tijelo uspravnim toliko da šapka nikad ne spada, nešto što ima veze s viškom hormona u mozgu. Ne želim uopštavati iz vlastitog iskustva, ali oficirima ništa ne vjerujem. Ne piše svakom iznad džepa Ljubiša Beara, da znaš ko ti uzima opstanak na savjest. Uznemiren sam, ne izražavam se jasno. Ne mislim da među oficirima nema i onih koji će prvi metak u ratu ispaliti sebi u čelo. Evo, opet! Nisam to htio reći. Ne mislim da uniforma čini nečovjeka. Okolnosti su presudne. Možda ne treba očekivati previše od ljudi. Ako će se s bombom pod jastukom manje bojati mraka, ko sam ja da ih obezoružavam. Samo iz nekog razloga, koji evo sebi pokušavam da objasnim, ne želim da moj sin spava tako. S bombom pod jastukom.

I mene su kao prvačića vodili u Karanu Maršal Tito, tamo gdje je sada Američka ambasada. Bratstvo jedinstvo, s puta ne skrenemo, jež sa dvadeset dva miliona bodlji...  I vidio sam svojim naježenim očima kako se to završilo. Imam pravo, za sebe, a vjerujem u ovom slučaju i za sina, razmatrati i druge opcije. Naprimjer, da se četvorogodišnja i petogodišnja djeca ne vode u kasarne. Da vrtići ne obilježavaju Dan oružanih snaga kao praznik. Ili, ako već to ne može, da onda barem odgovorna osoba kaže kakvi se to pedagoški ciljevi ostvaruju stavljanjem oružja pred djecu od četiri, pet, šest godina. 

Ali evo, nakon dva mjeseca ta odgovorna osoba i dalje šuti. Prvo je v.d. direktorica prebacila vezu na ministricu, ministrica opet na v.d. direktoricu, pa se onda ona nije javljala na telefon, pa je bila zauzeta, pa je poslala odgovor koji nikad nije stigao, pa je sekretarica bila na odmoru, a niko drugi nije znao odgovor poslati ponovo... Možda je pitanje bilo pogrešno. Možda je trebalo pitati ne kakvi se pedagoški, nego kakvi se politički ciljevi postižu ne birajući sredstva – četvorogodišnjake. 

A što je najtužnije, ili najsmješnije: da su djeci umjesto automatskih pušaka dali u ruke vibratore, do sada bismo već imali vanredne izbore.