- Mama, šta su izbori? – pitala me kćer usred izbornog ciklusa.

- To je način da izaberemo ljude koji će u naše ime donositi za nas važne odluke – odgovorila sam misleći (ne bez ponosa) da sam u manje od 20 riječi uspjela objasniti suštinu demokratije.

- Za tebe, tatu i mene? – užasnuto je nastavila, vjerovatno pomislivši kako će neko sa predizbornih plakata, nama nepoznat, nakon izbora odlučivati gdje ćemo i kada ići na ljetovanje. Za nju je to primjer važne odluke.

- Za nas kao društvo, za nas koji živimo u Bosni i Hercegovini – pojasnih ko smo mi.

- A kako ti ljudi znaju šta je nama važno? – nije posustala.

- Zna se šta je za svako društvo važno. Važno je da to društvo u svakom pogledu napreduje, da svi ljudi žive od svog rada, da djeca imaju kvalitetno obrazovanje... – pokušala sam svesti priču na njoj blizak teren.

- Ako je to važno svima, šta se onda tu bira? – zaključila je izravnom dječijom logikom u kojoj izbor predstavlja sopstvenu odluku između hoću i neću, a ne tuđu između hoću i hoću. 

- Nije baš tako jednostavno – iskoprcala sam se nevješto. Slično i vi radite kada birate predsjednika odjeljenske zajednice – povukla sam izbornu paralelu.

- Mi ne biramo, već glasamo – ispravila me. Razrednik izabere dva učenika i mi glasamo za jednog od njih, pojasnila mi je. I otvorila mi oči. Shvatila sam da je za mene glasanje način kojim biramo, za nju je glasanje odsustvo vlastitog, a potvrda tuđeg izbora. Za koji je, kad bolje razmislim, obrazovni sistem višekratno priprema.

Pred početak školske godine u kojoj đaci dobijaju drugi strani jezik, roditelji u školi moje ćerke su anketirani da, u dogovoru i razgovoru sa djetetom, izaberu između njemačkog, turskog, francuskog i italijanskog. Očekivano, ogromna većina nas glasala je za ovaj prvi jer želimo dvije jednostavne stvari: da su nam djeca živa i zdrava i da sreću kad odrastu nađu u Njemačkoj. Posljedično, časovi nisu mogli biti organizirani za nedovoljan broj djece koja su s roditeljima htjela izabrati neki od preostala tri jezika. 

Istovjetna situacija dogodila se pri izboru obavezno izbornih (nije oksimoron, nego izabrani predmet postaje obavezan) predmeta: Vjeronauk; Društvo, kultura, religija i Zdravi životni stilovi. Tokom glasanja dio roditelja obaviješten je da nema dovoljno interesa za jedan od ponuđenih predmeta, pa su zamoljeni da ponove izbor između dva preostala.

Kada je bila aktuelna škola skijanja, kao dio obaveznog nastavnog programa –  trećeg časa tjelesnog i zdravstvenog odgoja, djeca su mogla izabrati (opet naizgled oksimoron i izbor obaveznog) da je propuste, ali su onda morala na redovnu nastavu. Ok, ne možeš birati hoćeš li učiti ili ne, već da li ćeš te sedmice učiti skijanje ili, primjerice, biologiju. Koliko god pravedno izgledao, ovaj su izbor djeca, svojom izravnom logikom, ocijenila nepravednim. A hoće li u školu skijanja najmanje su, nažalost, birali oni.

Pri upisu u srednju školu učenici prijavljuju izbor između tri željene opcije, po sistemu preferencije. No, hoće li u konačnici upisati školu koja je njihov stvarni izbor ovisi o puno toga: kakav su prosjek donijeli iz osnovne škole, s kojim su uspjehom položili eksternu maturu, jesu li skupili bodove sa takmičenja, kakva im je socijalna karta, koliko je mjesta za novoupisane u školi, jesu li položili prijemni ispit (u školama koje ga organiziraju), imaju li im roditelji štelu...

To što đaci tokom školovanja imaju izbor nikako ne mora značiti da biraju. A kada izaberu, ne znači nužno da su imali izbora. I nije ovdje riječ o, naizgled, logičkoj glavolomci, već o nečemu mnogo ozbiljnijem. Riječ je o prividu izbora, zahvaljujući kojem će, kada im to zakon dopusti, povjerovati da odlučuju o, za njih, važnim stvarima. A znamo, je li tako, šta su i na ličnom i na kolektivnom planu važne stvari. U bilo kojem društvu. Ono će se razvijati, oni će živjeti od svoga rada, a njihova će djeca imati kvalitetno obrazovanje. Tako su birali. Stvarnost će ih, međutim, demantirati. Uvidjet će da se događaji odvijaju mimo njihove volje i da su drugi umjesto njih glasali. Kada se to dogodi, možda će pomisliti da bi važne stvari mogle biti i drugačije da su zaista mogli birati drugi strani jezik, izborni predmet ili srednju školu. Odnosno, da su naučili stvarno birati. Mjesto življenja, posao, prijatelje. Političkog predstavnika, životnog partnera... lista je neiscrpna.

Izravna dječija logika kaže da je izbor odluka između hoću i neću. I ako hoću, očekujem da se to što hoću i dogodi. Ostvari. Obistini. U suprotnom, kakav je to izbor u kojem suštinski ne možeš izabrati, u kojem bude kako većina glasa ili u kojem pristaješ na zamjensku opciju? 

Kako kakav? Svaki demokratski.