Psihologinja i psihoterapeutkinja Nermina Vehabović Rudež na svojim profilima na društvenim mrežama objavila je da se, radeći psihoterapiju, srela s dječakom koji je kažnjen jer je u školu donio unisex dezodorans. 

ŠKOLEGIJUM: Šta ste htjeli poručiti ovom objavom? Jesmo li pregrubi prema djeci ili...?

Nermina Vehabović Rudež: Željela sam poručiti da smo se svi malo izgubili. Riječ je o jednom 14-godišnjaku koji je inače označen kao neko ko pravi nered i roditelji su često upozoravani i pozivani u školu zbog njegovog ponašanja. Ali, kako je krenuo na psihoterapiju, a i roditelji su uključeni, majka kaže da ih nisu zvali iz škole, osim kada je donio taj unisex dezodorans. Kada razgovaram s klijentima važno mi je da znam šta se krije iza neke odluke i da li su je i kako razumjeli, pa dodatno propitujem, ali majka kaže da je to bilo samo zbog tog dezodoransa. Neću reći da dječak nije imao želju da time stvarno unese malo nemira u razred. Pretpostavljam da jeste jer su to godine kada su zabranjene teme, kao naprimjer seks, izazovne i zanimljive, ali pitanje je da li se ova tema unisex dezodoransa mogla iskoristiti u obrazovne svrhe. Kao profesionalka smatram da se sva neadekvatna ponašanja mogu iskoristiti da se iz njih nešto nauči i mislila sam da je u slučaju tog dezodoransa bilo bolje možda jedan čas posvetiti seksualnom obrazovanju i tome šta znači unisex, jer nijedna tabu tema nije dobra, i sve što je zabranjeno djeci postaje zanimljivije. Mislim da se u tom slučaju trebalo razgovarati. Generalno mislim da se u školi ne koristi opcija da se govori o životnim situacijama i o onome što se dešava u međusobnim odnosima, naprimjer konfliktima između učenika ili učenika i nastavnika. Nijedan čas neće biti izgubljen ako se posvetimo određenom problemu. Time bismo dobili mnogo bolji efekat nego kaznama koje, uz to što ih izreknemo, izreknemo bez objašnjenja. Nerazumijevanje kazne nije dobro, takve kazne nikom ne koriste. A to imamo u ovom primjeru, jer roditelji samo vjeruju da je to zbog dezodoransa, a ne znamo šta je iza toga jer niko nije pričao s njima, školska uprava nije objasnila, nego su samo obavijestili roditelje da su ga kaznili.

ŠKOLEGIJUM: Možda je ključna rečenica to da su se i roditelji i školske vlasti pogubile, da se pod raznim pritiscima gubi linija između potrebnog i pretjeranog. Kako naći ravnotežu, postoji li ona uopšte? Naime, roditelje niko ne podučava kako biti roditelj, kako prepoznati rizična ponašanja, a u školi je mnogo djece, mnogo administrativnih obaveza.

Nermina Vehabović Rudež: Stalno se bavim pitanje ravnoteže i mislim da nam treba vraćanje na osnovne postavke, kao naprimjer šta je čija odgovornost i obaveza. Lično se osjećam jako loše i kao čovjek i kao profesionalka kada vidim koliko djeca ne dobivaju razumijevanje (niko ih ne razumije), koliko roditelj ponese vrijednosti i iskustva iz vlastitog odgoja i samo ih nalijepi na svoje dijete, bez razmišljanja kakvo je ono ili kakav je kontekst u kojem živimo... Može i treba se raditi s roditeljima. U kontaktu s roditeljima stičem utisak, koliko god ima dostupnih psiholoških tema na društvenim mrežama i koliko god svi mogu naći informacije, da su sve više zbunjeni u procjeni šta je dobro za njihovo dijete. Vidim da se djeci daje sloboda, i to je divno, ali samo do prvog prekršaja, koji se obično desi u adolescentskoj dobi. Onda idu sankcije bez objašnjenja, očekuje se da dijete razumije zašto je kažnjeno. Djecu bi od rođenja trebalo odgajati uz više strukture, i kako se približavaju adolescenciji struktura treba da bude što fleksibilnija. U školi imamo inkluziju, uvodimo grupni rad i razne projekte, podučavamo na nove načine, i onda dajemo kontrolni i jedinice ili kazne. Mislim da se radi o osjećaju nemoći nastavnika i da u tim situacijama pristupamo represivnim mjerama koje nemaju smisla. Naime, djeci dajemo moderne tokove, socijalizaciju, promjenu svijesti, kritičko mišljenje, a onda kazna i represija kao prije 300 godina. Za djecu je važno educirati je kroz razgovor s roditeljima, nastavnicima, a mislim da se na tome i u školi mora raditi stalno, a ne samo na onom šta predaju. Sigurna sam da su naši prosvjetni radnici u tome jako dobri, ali na načine predavanja, metodologije, postavljanje komunikacije na zdravije osnove... na to stalno treba podsjećati. I sama se stalno podsjećam šta je moj i cilj moje profesije. Ako to ne radimo izgubimo se, utonemo u svakodnevnicu i počnemo se ponašati kao nemoćne osobe. Važno je da shvatimo da često djecu sankcionišemo za neko nedolično ponašanje koje im mi sami pokazujemo svojim primjerom, a djeca su pametna i razumiju nelogičnosti u ponašanju odraslih ljudi, i to koriste.

ŠKOLEGIJUM: Kako pomoći roditeljima? Niko ih ne uči kako da budu roditelji, institucije sistema nisu podrška, pogotovo u izazovnim situacijama.

Nermina Vehabović Rudež: Primjećujem da je ta podrška zaista svedena na minimum. Škola kao ustanova u kojoj se nekada mogla dobiti podrška to više nije. Ranije smo govorili da su nastavnici drugi roditelji u smislu odgovornosti i posvećenosti, ponašanja s ljubavlju. E sad, kako pomoći roditeljima? To je stalni rad na sebi jer roditelj mora biti uvjeren da je on kao osoba dobar, mora imati povjerenje u sebe da zna koje poteškoće ima, ali da stoji čvrsto na zemlji. To je veliki zadatak i nekome djeluje da je nemoguće, da to ne želi, da želi samo da pomogne djeci... Ali kako pomoći djeci ako niste sigurni u sebe? Morate biti sigurni da, i ako pogriješite, tu ste, i probate ponovo. Ne postoji stručnjak koji nikada neće pogriješiti, niti roditelj koji neće pogriješiti, ali mogu posmatrati i pitati za pomoć, a to samo kada su sa sobom u dobrim odnosima, kada razumiju da imaju problem. Ne treba djetetu nametnuti autoritet, nego dobar odnos. To je odgojni postupak, autoritativni postupak u kojem roditelj ima dovoljnu količinu okvira i pravila, ali i topline. To je struktura, ali često se roditelji izgube, osjećaju se loše i onda su agresivni ili kritikuju djecu, a kasnije budu jako dobri i popuštaju i tu se djeca izgube. Ovo je na dnevnom nivou, ali sada zamislite takav odnos koji traje godinama. Najbolje bi bilo kada bi sve to znali i primijenili u ranim godinama, ali mi djecu počinjemo odgajati kad se pojave problemi, a to je u adolescenciji. Tada je teško bilo šta uraditi jer djeca traže podršku u vršnjacima koji ne moraju biti adekvatni, ali postaju vodilja, a roditelj postaje neprihvatljiv. Često čujem od djece da su im roditelji bezveze, dosadni, da se samo deru... To govore 14-godišnjaci, 15-godišnjaci... I da je problem samo u tome, ne bi bio problem, ali djeca se – kada ne mogu naći adekvatne načine da poboljšaju odnose s roditeljima, nastavnicima, vršnjacima – samopovređuju, konzumiraju nedozvoljene supstance, imaju simptome anksioznosti, depresije. Ako imaju nekog odraslog da ih uputi kod psihologa, to se može uspješno razriješiti. Dakle, roditelji moraju naučiti i naći snage da vjeruju u sebe, da sami sa sobom žive u miru, onda je sve lakše.

ŠKOLEGIJUM: A kako pomoći školama i nastavnicima koji su odgovorni za stotine djece i rade pod pritiskom roditelja, vlasti, često nemaju psihologe, pedagoge...?

Nermina Vehabović Rudež: Opet bih rekla da se treba vratiti sebi i promisliti ko sam i šta sam, šta radim i zašto, da li to volim. Škole moraju vratiti dostojanstvo, paziti kako se ponašaju, pokazati da im je stalo do djece, ne bježati od roditelja, saslušati roditelje, posebno one koji misle da nešto nije dobro i razgovarati o tome, a ne sklanjati se od roditelja ili im povlađivati u strahu da će ih tužiti za ko zna šta. Roditelji koriste takav stav i prave ogromne pritiske, posebno oni koji su na nekim pozicijama ili se osjećaju moćno. I onda se škola modifikuje prema njihovim željama. To nije dobro za dijete. Ovdje ne mislim na primjere gdje se krše prava djece, nego na nepotrebne ustupke roditeljima. Škola se izgubila i kao odgojna institucija, djeca samo skupljaju ocjene i prosjek. Kad ih pitate kako su, odgovaraju: Imam prosjek 4,3, i to je postalo suština. A ne idu ona u školu samo da skupljaju ocjene. Sve to znači da školi treba vratiti dostojanstvo jer je to druga veća zajednica u kojoj djeca borave i u kojoj stupaju u interakcije, uče kako se ponaša, a ne samo skupljaju ocjene i idu kući. Ovo znači da prvo nastavnici moraju početi sebe da cijene. Nema veze kakve su okolnosti u kojima rade – grozne su, ali oni moraju sami sebe držati važnim i biti svjesni da ih ništa ne može ugroziti ako dobro rade svoj posao. Ali onda i van škole moramo uvažavati jedni druge, a ne pljuvati po autoritetima. Nastavnici to jesu, jer su oni osobe koje nam prenose znanje. Ali, ima nešto drugo što primjećujem: kada djeca dolaze psihologu na prijedlog škole, školi je važno da napišem dijagnozu. A ja ne želim pisati nalaze s dijagnozama za potrebe škole i ne postavljam ih, nego nastojim pomoći djetetu da prevaziđe teškoće koje ima i u nalazu pišem osnovnu poteškoću i preporuke školama. To je obično da djetetu treba prilika da, recimo, odgovara pismeno umjesto usmeno jer ima anksioznost, i ja vjerujem da je to moguće uraditi, da je moguće napraviti taj ustupak. To nije prilagođavanje, nije poseban program ili promjena školskog sistema, nego individualno prilagođavanje da dijete ne bi dobivalo slabe ocjene i dodatno gubilo samopouzdanje. Škola mora biti otvorena za takve male korekcije, za prijedloge koji dolaze od psihologa, trenera, pa i roditelja... To bi bilo međusobno uvažavanje i ono mora postojati i između nastavnika i roditelja i između nastavnika i djece. Neko to zove kulturom, neko bontonom, a ja međuljudskim odnosima. Ako nastavnik zaboravi ko je i šta mu je zadaća, ne može ga niko poštovati. Ako roditelj ne uvažava nastavnike, neće ih uvažavati ni dijete. I šta onda nastavnik ili nastavnica može raditi u razredu i kako se može osjećati? Nastavnicima se može pomoći i redovnim educiranjem, supervizijama i slično, a sve radi smanjenja stresa i povećanja osjećaja kompetentnosti. Vjerujem da je ključ uspjeha u odgajanju i obrazovanju djece međusobno uvažavanje, povjerenje i saradnja između roditelja i nastavnika jer će se to reflektovati na djecu.

ŠKOLEGIJUM: Koliko traje psihoterapija s djecom? Postoji li neka nezavisna procjena napretka, ko i na osnovu čega odlučuje da je dijete prevazišlo teškoće? 

Nermina Vehabović Rudež: Škole na osnovu procjene nastavnika ili direktora da nešto u ponašanju ili postignućima djeteta nije u redu preporučuju odlazak psihologu na tretman ili procjenu. Roditelji to prihvataju ili ne, ali to ne znači da ih šalju na psihoterapiju. S druge strane, liječenje je lična i dobrovoljna stvar i niko vas ne može prisiliti na to ukoliko niste opasni za sebe i druge, pa da vas uz pomoć policije prisilno hospitalizuju. Kad se radi o djeci, roditelji odlučuju da li će dijete dovesti psihologu. Oni to ne moraju, ali bismo mogli razgovarati o tome da li su prava djece na liječenje i zdravstvenu brigu ugrožena ako roditelj ne želi da ih odvede kod psihologa. Psihoterapijski rad sa djecom nikada ne prestaje – dijete može ići na psihoterapiju do punoljetstva, ali da bi terapija bila efikasna treba uključivati roditelje, jer bez promjene okolnosti u kojima dijete živi ili promjene ponašanja roditelja i nastavnika nema velikog uspjeha. U tretmanu sa roditeljima zajednički ocjenjujemo da li terapiju završavamo ili nastavljamo, ali opet podvlačim da bez promjene ponašanja odraslih nema velike i trajnije promjene kod djece. Ono što sigurno znam jeste da sve poteškoće kod djece nastaju iz odnosa odraslih prema njima. Mislim da stalno treba ponavljati da nema pomaka nabolje ukoliko se nešto sistemski u školama ne promijeni. Obrazovanje mora preuzeti odgovornost za ponašanje prema djeci. Nakon 24 godine rada s djecom ja kažem da to sada nije slučaj, ili je jako malo škola koje na tome sistemski rade. Inače, moj status je isti kao status ljekara – radim u centru za mentalno zdravlje pri domu zdravlja, educirana sam, između ostalog, za rad sa djecom i mladima, usavršavala sam se godinama i nadzor nad mojim radom ima javna ustanova, ukoliko bi se neko žalio, a statistike o našem radu vodi zavod za javno zdravstvo. U svom radu koristim svoja znanja i iskustva i svakom djetetu i klijentu pristupam odgovorno, radim sve što mislim da treba da bi se napravio okvir prihvatanja i povjerenja, što je osnova za uspjeh. 

ŠKOLEGIJUM: Je li potrebno mijenjati zakone ili procedure da vaš rad bude pojednostavljen, uspješniji?

Nermina Vehabović Rudež: Ne treba nam neki poseban zakon, najvažnija je saradnja koja se može i zakonom propisati, ali ako ljudi u sistemu nisu za to zainteresirani ili ne vole to što rade, onda će i saradnja samo formalno postojati. Mi imamo protokole o saradnji na nivou centara za mentalno zdravlje koji ne podrazumijevaju samo rad sa djecom, nego i edukacije ili konsultacije sa školama, ali škole to rijetko koriste, uglavnom se čeka naša inicijativa i ponuda, za šta nemamo uvijek vremena jer je mnogo klijenata, kako odraslih, tako i djece i mladih. Bilo bi dobro da škole imaju psihologa, da ta osoba bude dio školskog tima i da ona vrši procjenu da li djetetu treba psihološki tretman ili psihoterapija. Sada to radi nastavnik ili direktor na osnovu vlastite procjene, a tako se dijete može stigmatizirati kao neko kome treba popravka. Često se uloga pedagoga i psihologa vidi kao uloga nekoga ko popravlja ljude, a to nije tačno. Psiholozi i pedagozi su osobe koje pomažu da se prevazilaze poteškoće, rade na jačanju kompetencija djece, njihovog samopouzdanja i slično. Bilo bi jako važno da mlade kolege po završenom školovanju dobiju priliku da rade i da se dodatno educiraju, jer školsko znanje i diploma nisu dovoljni kako bi se uhvatili u koštac sa problemima koje nosi rad u školama ili centrima za mentalno zdravlje, pa se lako može desiti da ih dominantnije kolege progutaju. 

ŠKOLEGIJUM: Sve se češće spominje pedofilija u školama: djeca prijavljuju, nastavnici su zbunjeni jer se radi o njihovim kolegama i pojedini sumnjaju u iskrenost djece, a javnost je uznemirena – kako se ponašati, ukoliko postoje pravila ili preporuke? 

Nermina Vehabović Rudež: U svakom slučaju nasilja treba biti izuzetno oprezan i pažljiv. U svakom od nas postoji otpor da prihvatimo da je neko koga poznajemo nasilnik, smatramo da je to nemoguće, da se nije desilo. S druge strane, ne smijemo isključiti ni mogućnost lažne prijave – djeca mogu izmisliti događaj da bi se osvetila nekom nastavniku, mogu biti zaista zlostavljana, ali prijaviti neku drugu osobu, a ne počinitelja nasilja... Ali, ne smijemo ih nepovjerenjem sprečavati da kažu šta se desilo jer, pazite, ja sada imam odrasle pacijentice koje imaju anksioznost i one tek sada poimaju da su kao male bile seksualno zlostavljane. Zato onaj ko uzima izjavu od djeteta mora biti posebno educiran. Izjava djeteta uvijek se uzima u prisustvu obučenih psihologa i socijalnih radnika, kako bi se izbjeglo dodatno traumatiziranje. Dakle, ne smijemo ništa isključiti, ali kako god govorimo o obaveznom prijavljivanju, moramo govoriti o odgovornosti za lažne prijave, jer posljedice neprijavljivanja i lažnog prijavljivanja mogu biti nesagledive. Mi dolazimo u situaciju da nastavnik ne smije staviti ruku na rame djetetu, da ga ne smije krajnje očinski zagrliti kada djetetu treba utjeha u kriznoj situaciji. I ovdje smo se malo izgubili... Imala sam slučaj mame koja je tražila psihiloški nalaz za svoju kćer koja je treći razred osnovne škole jer je drugarica povukla za kosu – to je pretjerivanje i pokazuje da postoji konfuzija oko toga šta je vršnjačko nasilje, šta je agresivno ponašanje, i moramo prije svega učiti i naučiti šta je nasilje, šta je konflikt. Inače, kod slučajeva nasilja jedini pravi red poteza je policija, centar za socijalni rad, tužilaštvo, onda krizna psihološka intervencija, pa psihoterapija. Uz to je posebna zadaća na medijima – u ovakvim slučajevima moraju izvještavati odgovornije i profesionalnije i podsjećati na odgovornost za prijavljivanja ako nešto znaju, ali i odgovornost za lažne prijave i neprofesionalno izvještavanje.