Senat Univerziteta u Sarajevu je još krajem 2016. godine iznio preporuku o prilagođavanju rasporeda, ispita i drugih nastavnih aktivnosti religijskim praksama studenata. Filozofski fakultet je prihvatio preporuke – profesori omogućavaju studentima izostajanje s nastave u vrijeme molitve i nastoje prilagoditi ispitne termine religijskim zahtjevima, dok studenti nastoje, kad god je moguće, molitvu obaviti za vrijeme pauze. Ipak, na nedavno održanoj skupštini studenata i studentica Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu jedna od tačaka dnevnog reda, uz studentski aktivizam i manjak sapuna u WC-u, bila je i prostorija za molitvu, koja se ne spominje prvi put.

Naime, studenti islamske vjeroispovijesti već neko vrijeme žele da im Filozofski fakultet obezbijedi prostoriju za molitvu unutar zgrade fakulteta. Prema njihovim riječima, najbliža prostorija za molitvu nalazi se u SCC-u, zbog čega nemaju dovoljno vremena da obave religijske prakse na pauzi i pravovremeno se vrate na nastavu, što ometa nastavni proces i izaziva negodovanje nekih profesora.

Studenti koji podržavaju ideju navode još nekoliko argumenata koji se uglavnom zasnivaju na naglašavanju suosjećanja i poštovanju ljudskih prava i slobode religijskog izražavanja. O manjkavosti zakonske osnove ovakvih izgovora ranije su pisali drugi mediji.

Smatram da svako ima pravo da praktikuje svoju religiju na drugim fakultetima. Zašto smo mi drugačiji i zašto moramo biti? Već smo posebni u kantonu zbog određenih nedostataka i gužvi svake godine pred upis studenata, zbog čega izađemo na portalima. Moramo li još negativnih stvari imati pripisanih na naše ime?!, riječi su jednog od studenata.

Drugi navodi da na Filozofskom fakultetu postoji velik broj studenata islamske vjeroispovijesti koji redovito praktikuju molitvu, te je to (prostorija za molitvu) nužna potreba. Korištenje mesdžida u SCC-u iziskuje više vremena nego što traje jedna pauza između predavanja, te onda to predstavlja problem određenim profesorima, vjerovatno zbog stalnih kašnjenja. Mislim da bi bilo najlakše da se uvedu pauze za studente koji prakticiraju molitvu i da se vodi evidencija, u smislu spiska, ali da se studenti ponašaju odgovorno prema tome (da ne iskorištavaju to da bi otišli na kafu i sl.). U svakom slučaju, prostorija za molitvu na ostalim fakultetima je uobičajena praksa, pa i na filozofskim.

Mislim da smo u 21. vijeku prevazišli biranje jednog smjera svog bivstvovanja i žrtvovanja jednog zbog nečeg drugog, tako da je sasvim normalno studentima i zaposlenicima koji prakticiraju vjeru dozvoliti da imaju svoj mali prostor za to na Fakultetu. Prostorija za molitvu će olakšati studentima i studenticama i zaposlenicima jer neće morati zanemarivati jednu obavezu zbog druge, tj. neće morati da biraju hoće li obaviti vjersku ili akademsku dužnost, navodi studentica koja podržava obezbjeđivanje ovakve prostorije.

Skupština je, ipak, bila podijeljena. Dok su oni koji podržavaju zahtjev klimali glavama, drugi su doveli u pitanje religijsku ravnopravnost, a treći se pitali zašto uopšte raspravljamo o prostoriji za molitvu kad Katedri za arheologiju manjka oprema za praktičnu nastavu, a Odsjek za psihologiju još uvijek nema pravi psihološki laboratorij.

Odgovori su brzo i lako ponuđeni: budžet za arheološku opremu i psihološki laboratorij nemamo, pa nema ni smisla baviti se tim, ali pobrinut ćemo se da prostorija za molitvu bude dostupna svim studenticama i studentima, bez obzira na religijsko opredjeljenje. Niko (drugi fakulteti UNSA) nema striktno prostoriju za molitvu, već Stomatologija, Kriminalistika, Medicina, itd., imaju svoje mesdžide, što znači da tu na neki način postoji određivanje ko može ko ne (koristiti prostoriju), jer je bazirano samo na islamskim vjerskim obavezama. Naša prostorija bi bila možda i prva univerzalna, za sve religije, ne samo za islam, ideja je jednog od studenata.

Iako su neki svjetski univerziteti, naprimjer Univerzitet York u Torontu, o kojem je Školegijum ranije izvještavao, obezbijedili svojim studentima siguran, miran prostor za obavljanje vjerskih aktivnosti, takvo nešto teško je ostvarivo na Filozofskom fakultetu, koji trenutno jedva da ima dovoljno prostornih i finansijskih sredstava za održavanje nastave. Također, skoro je nemoguće zamisliti da bi ženska osoba koja praktikuje jogu, kao oblik religijskog obreda, mogla to činiti u isto vrijeme kad muškarci klanjaju, a još teže zamisliti izvođenje nekoliko različitih bogosluženja istovremeno, na šta bi studenti nekad vjerovatno bili primorani zbog rasporeda nastave.

Ipak, važno je zapamtiti da pitanje prostorije za molitvu u Bosni i Hercegovini skoro uvijek nadilazi pitanje prostorije za molitvu i brzo postaje refleksija dublje ukorijenjenih socio-političkih problema kakav je pritajena desekularizacija države nazvana borbom za ljudska prava i jednakosti.

Propagiranje i poštovanje tradicionalnih odgojno-obrazovnih metoda i širenje dogme koja predstavlja dodirnu tačku među ljudima što očajnički nastoje održati društveno-etnički identitet postalo je uobičajena praksa u BiH. Umjesto poštovanja sekularnih vrijednosti, za koje se moderni društveni napredak zalaže i na kojima se zasniva, radije se okrećemo poznatom i udobnom, sve dok ne ostane niko da se usprotivi tom procesu kleronacionalizacije, koja u visokoškolskom obrazovanju i nauci onemogućuje pravljenje distinkcije između znanja i vjerovanja. Drugim riječima, onemogućava povlačenje linije između onoga što nauka ispituje, nadopunjuje, demantuje i otkriva, i onoga što dogma želi zadržati neotkrivenim, neraspravljenim i nepromijenjenim, s ciljem zadržavanja apsolutne moći i kontrole nad emocijama, intelektom i ponašanjem svog stanovništva. 

U procesu desekularizacije i klerikalizacije religija će, prije ili kasnije, ciljano distorzirati informacije koje se prenose mlađim naraštajima, pri tome zadržavajući apsolutnu moć i dodatno je utvrđujući naučnim nalazima koji joj idu u prilog, što je fenomen već odavno prisutan u osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju. 

Iako niko od studenata koji se zalažu za prostoriju za molitvu nije eksplicitno širio svoja ideološka uvjerenja, niti tjerao ikoga da im se prikloni, navođenje odsustva prostorije kao jednog od problema Filozofskog fakulteta pokrenulo je raspravu iz 2016. godine, koja je još tad podijelila akademsku zajednicu, sakrivajući se iza pokušaja uspostave sistema zasnovanog na jednakosti i slobodi. Nihil novi sub sole. 

Na pitanje šta misle o stavu da prostoriji za molitvu (bez obzira na religiju) nije mjesto unutar zgrade Filozofskog fakulteta i da se lične religijske prakse obavljaju izvan akademskog konteksta, jedan od studenata je rekao da svaka nauka koju izučavamo na našem fakultetu, htjeli mi to ili ne, ima veze sa religijama. U svakoj nauci se mora izučavati nešto što je proisteklo iz religije. Ako smo takvog mišljenja (da ne treba biti prostora za molitvu u zgradi fakulteta), hajmo onda izbaciti sve književne predmete, jer svaki ima i religijsku književnost koja se izučava. Ako je tako, idemo izbaciti svaki historijski predmet koji se bavi razvijanjem religije u određenom historijskom periodu.

Ovakav odgovor može uputiti na zaključak da kod nekih već postoji određen stepen nerazumijevanja odvojenosti religije kao ličnog vjerovanja i prakse i religije kao društvene pojave podložne znanstvenom ispitivanju, što je skoro pa obistinjena katastrofalna posljedica klerikalizacije obrazovnog sistema.

Ono što studentice i studenti skoro sistematski propuštaju uočiti i razumjeti jest da borba koju rasplamsavaju na Filozofskom fakultetu nije korak prema društvenom napretku, jednakosti i slobodi, nego potkopavanje pokušaja obrazovne institucije da posljednjim silama spriječi uspon institucionalne nejednakosti.

Čini se da u 21. vijeku, kad svi imamo pravo integrisati različite identitete i ispoljavati ih neometano u različitim kontekstima, i dalje postoje oni koji će ličnu dogmu staviti ispred ἐπιστήμη (episēme, grč. razumijevanje, znanje, znanost), i ostaviti znanje i akademske prakse po strani kao nebitne institucionalne faktore, koji ne samo da više nemaju svoj glas, nego ih se implicitno optužuje za ugnjetavanje religijske slobode. To povlači pitanje da li će, ako zaista pristanemo na uvažavanje religijskih praksi i prihvatanje religije kao društvenog metaautoriteta, sutrašnji članovi akademske zajednice, zbog religijskih praksi i propisa, potpuno izbjegavati izvršavanje akademskih obaveza, opravdavajući to ultimativnom spriječenošću protiv koje se ne može.