Sjećate li se crtića o Sport Biliju i njegovog super-saka? Bili je putovao svijetom promovirajući drugarstvo i sport i u tu je svrhu sa sobom nosio gomilu rekvizita. U super-saku, džepnoj torbici kakvu nije moguće ni vidjeti, a kamoli kupiti, nosio je lopte, rekete, čunjeve, patike, koje ni po kojem zakonu fizike realno nisu mogle stati u torbicu, a tek kad bi iz super-saka izvadio automobil ili motocikl – djeca su kolačila oči do ispadanja. Uz to, Bili je super-sak podizao kao da je riječ o papirnoj maramici, a ne torbici u koju je mogla stati i tona tereta. Za današnje školske torbe i ruksake Sport Bilijev super-sak je tek maleni neseser. Iako u njima nema ni bazena ni trampolina, voljela bih vidjeti Bilija kako ih podiže.

Oni kojima je to struka davno su izmjerili, testirali i objavili: školska torba ni u jednom uzrastu ne smije preći 10% težine djeteta. Zašto? Zato što uzrokuje ili značajno doprinosi deformitetima koštano-mišićnog sistema djece. Zašto je to važno spriječiti? Zato što je svaki doprinos skoliozama, lordozama, kifozama i ostalim -ozama tipičnim za djetinjstvo pretplata na diskushernije, diskopatije, išijalgije i ostale -ije u zreloj dobi. No, vratimo se matematici. Ruksak ili torba djeteta od 40 kg maksimalno može težiti 4 kg. Pri tome imajte u vidu da je obavezni sadržaj torbe ili ruksaka u jednom odjeljenju približno isti, a da težina djece u tom istom odjeljenju može varirati i do 15 kg. Izvagajte ruksak djeteta od petog do devetog razreda svakog dana u jednoj radnoj sedmici, računajući i opremu za tjelesni, likovno i tehničko, a onda izvagajte i dijete. Dnevne težine ruksaka podijelite sa težinom djeteta i pomnožite sa sto. U četiri od pet vaganja dobićete rezultat (mnogo) veći od 10%, u to se možete kladiti. Izvagajte sada tri sveske A4 formata (velike) i tri A5 formata (male). Razlika, a? Drastična. Pogledajte zatim imaju li ruksak ili torba čelična ojačanja i ergonomske jastučiće za leđa koje su vam tako dobronamjerno preporučili kada ste ih kupovali. Metalne ili plastične zatvarače? Dodatke za boce i kišobrane (jer dijete treba piti, a ne upijati vodu)? Niste o tome razmišljali? Nisam ni ja dok nam se nije uselila trostruka -oza. Meni je bilo važno da joj se ruksak sviđa i da ga mogu oprati u mašini bez posljedica. Pogledajte, na koncu, kako se s takvom torbom ili ruksakom dijete kreće do škole (osim ako ga vozite ili mu nosite torbu, što je opet problem i tema za sebe). Ima i torbi na točkiće s ručkama na izvlačenje koje djeca vuku kao umanjene kopije putnika po aerodromima. Tek to je za priču.

No, u besjedi o težini đačkih torbi i ruksaka poenta je skrivena i često izmiče. Upitajte svoje potomke-đake koje od knjiga što ih nose tokom sedmice na časovima zaista i koriste? I zašto za neke predmete moraju imati velike, nikako male sveske? Svježe je sjećanje na period kada smo toga postali svjesni u našoj kući.

- Šta sada učite iz biologije?, pitala sam je u šestom razredu.

- Golosjemenjače i skrivosmjemenjače, odgovara ona.

- Skrivenosjemenjače, ispravljam je glupavo, kao da hoće ili treba usvojiti ispravan naziv. 

- Kako piše u knjizi?, nastavljam.

- Nemam pojma, učimo iz prezentacija, prepišemo u svesku i to je to, objašnjava mladunče.

- Zašto onda nosiš knjigu u školu?, pitam još glupavije. 

- Zato što treba, odgovara, i naravno – ne uočava apsurd.

- Donesi mi svesku i knjigu iz matematike, kaže joj otac u sedmom razredu.

- Šta će ti knjiga?, dovikuje iz svoje sobe.

- Kako šta će mi? Kako misliš da provježbamo zadatke?

- Mi ne koristimo knjigu, nikada, trsi se generacija X.

- Zašto je onda stavljaš u ruksak?, pitamo uglas.

- Kako zašto?, protupita i gleda nas onim jeste-li-vi-pri-sebi pogledom.

I onda se sjetim udžbenika za tehničko, likovno i Našeg jezika, koji su na kraju školske godine nedirnuti, s još jakim mirisom termokola, korica naelektrisanih od nekorištenja kako u školi tako i kod kuće. 

U današnjim super-sakovima đaci nerijetko nose četvrtinu svoje težine stvari, od kojih dobar dio na nastavi ne koriste! Pazite – ne koriste! I kad već nemaju elektronske udžbenike (ne, ne, .pdf, .ppt ili .doc fajlovi s gradivom nisu elektronski udžbenici) i kad ih ne ostavljaju u školi (jer znamo, satiru se kod kuće ponavljajući lekcije) i kad svake godine zaboravimo da stanjimo udžbenike tako da iz njih odvadimo ono za život neupotrebljivo i brzo promjenjivo, zašto barem u školi ne koriste ove koje imaju? I kad se već pripremi časa pristupa s pažnjom i studiozno – je li teško najaviti đacima da ponesu udžbenik ili ga ostave kod kuće? A kad smo već toliko svjesni manjkavosti, zastarjelosti i neusklađenosti sadržaja udžbenika sa nastavnim planom i programom, među predmetima jednog razreda i jednako tako sa životom, zašto i dalje tražimo da ih donose na nastavu, a ne vade iz torbi i ruksaka? 

Nije baš tako, reći ćete, pretjerujem. Eno, udžbenik iz engleskog sav je popunjen vježbama, a nastavnica B/H/S-a traži da nose Čitanku, udžbenik za B/H/S i Naš jezik jer tokom časa sve tri knjige mogu zatrebati.

- Od danas u ruksak ide ili Čitanka ili udžbenik ili Naš jezik, saopštavam joj bez prostora za prigovor. 

- Ili ćete raditi književnost ili pravopis/gramatiku. Ne može biti da ti trebaju sva tri udžbenika odjednom, tvrdim nemajući pojma kako su organizirani časovi maternjeg i šta metodika nalaže.

- A šta ako ipak trebaju i nastavnica me opomene?, pita radoznalo, nimalo zabrinuto, jer ne može biti manje zainteresirana za bilo koji od njih nego što već jeste.

- Kaži joj da se obrati meni, zaključujem glasom vrhovnog tumača.

- I, šta ćeš joj reći?, pita potomstvo.

- Pitaću je sjeća li se Vande iz crtanog o Sport Biliju.