Ne trebaju lijepe želje, već reforma vjeronauke

Prije neki dan, tačnije 18. februara, naletjeh na vijest da su učenici bijeljinske Gimnazije “Filip Višnjić“ organizovali javni čas o vjerskoj toleranciji. Jedan od predavača, đakon Slaviša Tubin, poručio je da je “važno djecu učiti da poštuju svoju vjeru i prihvataju različitosti“.

Naravno, niko pristojan ne može da se ne složi sa ovom konstatacijom, ali iza ovih riječi u Bosni i Hercegovini stoji surova realnost o kojoj nam govore mnoga istraživanja i nezainteresovanost i nespremnost da se bilo šta uradi na razvoju istinske tolerancije i prihvatanja različitosti. 

Vjeronauka, početak

Uvođenje konfesionalne vjeronauke u Bosni i Hercegovini počelo je nakon prvih višestranačkih izbora 1991/92. godine. Naime, već 1992. godine pravoslavna vjeronauka uvedena je u osnovne škole na teritoriji sadašnje Republike Srpske. Ministarstvo obrazovanja Bosne i Hercegovine 1994. godine uvodi vjeronauku u osnovne i srednje škole kao izborni predmet za koji je prethodno bila potrebna roditeljska saglasnost. Okvirnim zakonom o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH iz 2003. godine predviđeno je da će škole “unapređivati i štititi vjerske slobode, toleranciju i kulturu dijaloga“ i da će učenici pohađati časove vjeronauke samo ako su u skladu s njihovim ubjeđenjem ili ubjeđenjima njihovih roditelja. 

U planovima i programima vjeronauke za sve tri konfesije u Bosni i Hercegovini kao opšti ciljevi, pored strukturnog poučavanja u vjeri, podrazumijevaju se razvijanje i usvajanje univerzalnih ljudskih vrijednosti i poštovanje ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Šta kažu istraživanja i analize?

Koliko (ne) znamo o religijama?

Istraživanje Jusić i drugi (2009) provedeno među bugojanskim srednjoškolcima, 86 katolika i 282 muslimana, pokazalo je da svaki peti srednjoškolac islamske vjeroispovijesti smatra da hrišćani vjeruju u više bogova. S druge strane, mladi katoličke vjeroispovijesti, njih čak 86%, smatra da muslimani vjeruju u Muhameda kao jedinog poslanika. Ovakav rezultat jasno govori o slabom razumijevanju osnovnih postulata druge religije.

Istraživanje “Koliko se poznajemo“ (Cvitković et al., 2020) pokazalo je kod studenata nezavidan nivo nepoznavanja drugih religija, posebno kod narativnih pitanja gdje je bilo potrebno upisati podatke poput simbola judaizma. Takođe, uočljivo je i slabo poznavanje dijelova svetih knjiga, kao i nepoznavanje tri svjetske religije.

U istraživanju “Međureligijsko razumijevanje“ (Kepeš, 2011) pokazalo se, na osnovu broja pravilnih i nepravilnih asocijacija, da je poznavanje pravoslavne vjere na niskom nivou, kako kod učenika osnovne škole koji pohađaju katoličku tako i kod onih koji pohađaju islamsku vjeronauku. Znanje koje su učenici pokazali o svim religijama ili je iskustveno (zato što vide vjerska obilježja drugih religija u svojoj okolini) ili školsko (saznanje stečeno u školskom gradivu).

I Puhalo je u istraživanju iz 2021. godine dobio slične rezultate. Bosanskohercegovački studenti, ali i građani, u zavisnosti od toga iz koje etničke grupe dolaze, najviše znaju o svojoj religiji, odnosno Srbi najviše znaju o pravoslavlju, Bošnjaci o islamu, a Hrvati o katoličanstvu.

Sva ova istraživanja pokazuju da mladi u Bosni i Hercegovini veoma malo znaju o drugim religijama. Stoga se postavlja pitanje kako mogu da prihvate druge religije i da budu tolerantni prema njima ako su one za njih nepoznanica?

Religija kao problem

Istraživanja u Bosni i Hercegovini i regionu pokazuju povezanost između nacionalizma i religioznosti – nacionalisti su religiozniji (Puhalo, 2006; Sekulić i Šporer, 2006; Blagojević, 2006; Perica, 2006; Boneta i Banovac, 2007). Druga istraživanja pokazuju da su ljudi koji sebe opisuju kao veće vjernike manje spremni da žive sa drugim socijalnim i etničkim grupama (Puhalo, 2009 i Puhalo, 2021). Istraživanje Puhalo i drugi (2010) pokazalo je da su građani manje spremni na praštanje i pomirenje što su religiozniji. Istraživanje Dušanić (2007) pokazalo je da religiozni pojedinci pokazuju izraženu nacionalnu vezanost, dogmatizam, autoritarnost i etnocentrizam.

Analiza sadržaja udžbenika nacionalne grupe predmeta, uključujući vjeronauku, koju su 2017. proveli Fond otvoreno društvo BiH i proMENTE socijalna istraživanja (Soldo et al., 2017) pokazuje da se u udžbenicima govori o mnogim vrijednostima, ali tako da se te vrijednosti ne prikazuju kao univerzalne, već kao uvjerenja određene vjerske zajednice. Vrijednost koja se najviše promovira u udžbenicima vjeronauka je odgovornost, za svoje izbore i postupke, a potom solidarnost, jednakost i saradnja. U udžbenicima vjeronauka prisutni su i sadržaji koji poistovjećuju nacionalni i religijski identitet, kao i sadržaji u kojima se naglašava stradanje vlastite nacije u ratovima i sukobima, pri čemu se stradanja drugih samo usputno spominju ili ignorišu.

Naravno, postoje primjeri u svijetu – Južna Afrika – koji pokazuju da religija može odigrati pozitivnu ulogu u smirivanju tenzija, povećanju tolerancije i razumijevanja, ali se postavlja pitanje zašto to nije slučaj u Bosni i Hercegovini.

Konfesionalno ili nekonfesionalno religijsko obrazovanje?

Prema podacima UNESCO-a iz 2003. godine, od 142 zemlje u kojima je provedeno istraživanje, religijsko obrazovanje postoji kao obavezan predmet u 73 zemlje. Kodelja i Bassler prave razliku između konfesionalnog religijskog obrazovanja i nekonfesionalnog religijskog obrazovanja.

Religijsko obrazovanje ima za cilj da proizvede religijsku posvećenost jednoj određenoj vjeri, ili, drugim riječima, da ojača “učenikovu vjeru u određenu religijsku tradiciju“ (Hobson & Edwards, 1999). U zemljama sa ovakvim pristupom religijskom obrazovanju, crkve i ostale religijske zajednice imaju odgovornost za religijsko obrazovanje u javnim školama, pod manjim ili većim nadzorom i odgovornošću države. O različitim religijskim tradicijama, etičkim konfliktima itd., obično se raspravlja s tačke gledišta određene religije. Nastavnici moraju biti vjernici određene religije, tj. samo pravoslavac može predavati pravoslavnu vjeronauku, katolik katolički vjeronauk, a musliman islamsku vjeronauku. 

Nekonfesionalno religijsko obrazovanje ima za cilj da poučava o različitim religijskim vjerovanjima i praktikovanjima bez ugrožavanja vjerovanja ili želje za participacijom. Jedan od oblika nekonfesionalnog religijskog obrazovanja je “učenje o religijama“. Ovaj termin označava nekonfesionalno proučavanje vjerovanja, vrijednosti i praksi određene religije. Cilj je da se postigne znanje i razumijevanje o religiji kao sferi ljudske misli i djelovanja. U ovom nekonfesionalnom obrazovanju o religijama, namjera je da mladi ljudi nauče o načelima različitih vjera u svrhu razvijanja društvene tolerancije kojoj demokratije teže (Batelaan, 2003). 

U Bosni i Hercegovini religijsko obrazovanje postoji u sva tri oblika, ali je dominanto konfesionalno. 

U praksi to znači da u našim školama pravoslavna, katolička i islamska vjeronauka imaju za cilj da naprave “dobrog vjernika“, što se veoma često poklapa sa očekivanjima da se postane dobar Srbin, Hrvat ili Bošnjak, a manje čovjek. Nastavni planovi i programi tri dominantne konfesije naglašavaju vlastitu superiornost i “čistotu” u poređenju sa “drugima”, a paradoksalno – daju malo pažnje onima nad kojima su navodno superiorni. “Male” vjerske manjine posebno su ranjive i izložene različitim oblicima stereotipa jer nemaju poziciju u društvu sa koje mogu da zahtijevaju svoja prava i da se predstave drugima (Popov Momčinović, 2009). 

Pozivanje na toleranciju i prihvatanje različitosti je samo floskula, ako se ne promijeni plan i program vjeronauke

Duboko sam ubijeđen da je đakon Tubin imao najbolje namjere kada je bijeljinskim srednjoškolcima govorio o potrebi za vjerskom tolerancijom i prihvatanjem različitosti, ali nisam siguran da bi taj isti đakon, zajedno sa fratrima i hodžama u Bosni i Hercegovini, podržao promjenu plana i programa vjeronauke u osnovnim i srednjim školama. 

Naime, vjerske institucije ne interesuje neznanje vjernika o drugim religijama, a nisam siguran ni o svojoj religiji, njih interesuju vjernici koji će znati ko su, šta su i gdje pripadaju. Vjerske institucije ne interesuje povezanost nacionalizma i vjere, jer se one naslanjaju na svoj narod i etničku vlast.

Vjerske institucije u Bosni i Hercegovini nikada neće pristati da vjeronauka u školama postane nekonfesionalna, jer se plaše da će tako izgubiti “jaganjce“, a samim tim i moć nad njihovim dušama i mozgovima.

Zapitajmo se kako možemo poštovati druge i drugačije ako o drugima ništa ne znamo, ako ih se plašimo i ako mislimo da će svi oni jednog dana završiti u Paklu kao inovjerci. 

Zato nam ne trebaju isprazne parole na posebnim predavanjima za mlade ljude, nego istinska reforma vjeronauke.