Pandemija možda vlada planetom, ali u ovoj našoj klaustrofobičnoj sredini vlada osjećaj da radijus onog ionako malog kruga normalnih ljudi ubrzano teži ka nuli. Unutar tranzicijskog bezumlja zemalja u kojima živimo, probuđenih nacionalizama i vječito budne korupcije, tradicionalnog primitivizma i političke bahatosti, ohrabrujuće je bilo naći se među istomišljenicima okupljenim oko okruglog stola Reforma u karantinu, koji je u organizaciji Foruma beogradskih gimnazija održan 9. 12. 2021. u Beogradu. Put Beograda krenula sam ispunjena medijsko-propagandnim slutnjama da tamo više ne stanuje normalan svijet, ali sam se na kraju osjećala sretnom što sam prihvatila poziv. 

Okrugli sto okupio je relevantne sudionike iz naše regije koji su kritički posmatrali reformske procese u obrazovanju. Učesnici su bili: Boris Jokić iz Instituta za društvena istraživanja Zagreb, Namir Ibrahimović, direktor OŠ Safvet-beg Bašagić u Sarajevu, Ivan Ivić i Aleksandar Baucal sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, Dejan Ilić, urednik u izdavačkoj kući Fabrika knjiga, te Aleksandar Markov i Ana Dimitrijević iz Foruma beogradskih gimnazija.

Dominantna tema razgovora bila je reforma u obrazovanju sa specifičnim nacionalnim diskursom, ali su se u podtekstu otvorile i druge aktuelne teme koje su prevazilazile predviđeni vremenski okvir za ovaj događaj. Svaki od obrazovnih sistema, naslijeđenih iz bivše Jugoslavije, dijeli slične nedostatke, ali i određene prednosti. Okupljeni su se složili da reforma ne znači potpuni raskid s dobrim praksama iz nekadašnjeg sistema, pri čemu je izuzetno važno razbijati ustaljene obrazovne mitove.

Može li postojati drugi predmetni sistem? Mora li čas trajati 45 minuta? Trajanje odmora, raspusta, nastavne godine, jesu li to nepromjenjive kategorije? Šta je sa sedmičnim rasporedom časova? Je li on obavezujući i zašto? Moraju li svi učenici slušati sve predmete? Ako dopustimo sebi promišljanje o pobrojanom, već ćemo se pokrenuti s mrtve tačke na putu ka kvalitetnijem obrazovanju za naše učenike, rekao je Ibrahimović. 

Analiza trenutnog stanja podrazumijeva važna pitanja. Dejan Ilić je sjajno dijagnosticirao čemu nas uči aktuelna škola. 

Mislimo li da niko nema koristi od neuspelih reformi, grešimo. Ima onaj ko upravlja sistemom, jer zapravo on nas dresira. Autoritet izađe sa nekim podatkom i mi to prihvatamo zdravo za gotovo. Sedimo mirno i slušamo bez pogovora, tome nas je škola naučila, rekao je Ilić. 

Razgovarali smo i o tome gdje smo u ovom trenutku, u kojem smjeru se krećemo, a kuda bismo željeli ići i kuda idemo. Razumljivo, Slovenija daleko prednjači u reformskom procesu u odnosu na ostatak država bivše Jugoslavije. Hrvatski pristup ponudio je angažman mladih i politički neopterećenih ljudi, a onda su političari počeli mrštiti vjeđe na ponuđene prijedloge, da bi na kraju kao kompromisno rješenje otjerali nosioce procesa i instalirali političke epigone zainteresovane za bildanje nacionalizma, a kao viziju moderne nadgradnje ovom arhaičnom pristupu ponudili besplatne tablete za svoje đake, kao kad djetetu kupiš čokoladu da bi ga natjerao da popije kašičicu ribljeg ulja. Jokić je ipak analizirao koje je pozitivne promjene donijela reforma.

Odgoj i obrazovanje postali su primarna društvena tema. Po prvi put smo vidjeli da su ljudi izašli na proteste za bolje obrazovanje. Bez obzira na ishod te reforme, vjerujem da u samim školama i na fakultetima postoji snaga za adekvatnu promjenu, samo joj treba pristupiti na drugačiji način, ocijenio je. 

Srbija također posljednjih godina demonstrira uzaludne pokušaje reformisanja. Mi još uvijek tapkamo u mjestu, kao rezervni igrači uvedeni u devedesetoj minuti, ne da preokrenemo situaciju na terenu, nego da čuvamo trenutni rezultat. Entiteti, kantoni, ministarstva tvore labirint nadležnosti iz kojeg ni antički Tezej ne bi mogao domisliti izlaz. Nekoliko entuzijasta pokušava napraviti određene pomake. 

Dočekala sam penziju čekajući reformu, reče jedna profesorica na okruglom stolu i podsjeti me na nevjerovatnu priču o socijalističkom direktoru šećerane u osnivanju koji je umirovljen s te pozicije, a da šećerna repa nije kristalizovana u papirnim vrećicama. 

Zajednička ocjena svih učesnika je da reformu moraju voditi demokratski izabrani ljudi, ljudi iz baze, zajedno sa akademskom zajednicom, da se ona mora kretati u smjeru uvođenja kritičkog i kreativnog učenja, da u fokusu trebaju biti sposobnosti svakog učenika, a ne nastavni sadržaji, da se paralelno moraju realizirati edukacije nastavnika, da ocjenjivanje i vrednovanje ne smije biti svrha nastavnog procesa, i tako dalje, i tako dalje. 

Nažalost, PISA testiranje pozicionira nas nisko. Srećom, prvaci smo u nepismenosti. Da smo sretni kao što smo nesretni, upregnuli bismo sve snage da to promijenimo i da omogućimo našoj djeci obrazovni sistem kakav zaslužuju. Da smo pametni koliko smo indolentni, gdje bi nam samo bio kraj! Naše vlasti su pronašle rješenje za loše kotiranje na PISA ljestvici – više nećemo učestvovati u međunarodnom testiranju i vjerovaćemo da smo najbistriji narod na svijetu. 

Evo prilike za jedan misaoni eksperiment: zamislimo neku normalnu reformu; šta to znači u našoj realnosti? 

Osnovni preduslov bio bi da se dnevna politika u potpunosti isključi iz procesa reforme, osim donošenja odluke da se ona pokrene. Ali, hoćemo li ikad imati političare koji će biti svjesni važnosti obrazovanja i rada na reformi? Jesu li oni spremni da se upuste u to znajući da u svom mandatu neće dočekati kraj reforme, osim ako nisu Halid Genjac? Ko će se slikati na kraju procesa i preuzeti zasluge pred nove izbore?

Drugi preduslov je da se osigura nezavisnost od jakih lobija, prije svega udžbeničkog i informatičkog. Naravno da će se oni uključiti, ali na samom kraju reforme, s tim da im se ne može dopustiti da svojim kapitalom utiču na tok reforme, što je kod nas ustaljena praksa. 

Potom nastavnike koji rade na novim kurikulumima treba izmjestiti iz nastave (ne nedovoljan, dvocifren broj nastavnika, kao u Kantonu Sarajevo), pružiti im vrijeme da se posvete poslu, finansije da ih se motiviše, dodatne edukacije za podizanje nivoa profesionalnih referenci. 

Mi sada, u nedostatku boljeg, stalno vrtimo mantru da je pojedinac važan i da svi možemo uvesti promjene u svojoj učionici, na svom času. Činjenica je da je tih pojedinaca vrlo malo i, dok sistem ne omogući, da ne kažem natjera svakog nastavnika da ostvari minimum kvalitetnog obrazovnog rada, džaba nam svi pojedinci. Odmah da se razumijemo, ovo kako sad radimo nije kvalitetan rad! Do tada će se štancati odlikaši bez znanja i vještina samo da bi prešli u sljedeći nivo obrazovanja, nastavnici će nastaviti put u propast slijedeći liniju manjeg otpora, udovoljavajući roditeljskim zahtjevima za još petica i, ako može, još samo jednu peticu...

Kako sad stvari stoje, ministarstvo obrazovanja nije baš zainteresovano za reforme. To nije ekskluzivno naša boljka, nego ponovo dio zajedničkog presjeka zemalja zapadnog Balkana. Napomenimo da je na okrugli sto u Beogradu bio pozvan i aktuelni ministar u Vladi Republike Srbije, ali imao je pametnijeg posla. Razmišljao je da dođe ukoliko radi tržni centar Ušće, volio bi vidjeti Beograd na vodi...

Kolege iz Hrvatske kao anegdotu prepričavaju događaj sa konferencije na kojoj su trebali biti predstavljeni rezultati istraživanja o uticaju pandemije na obrazovanje. Naime, pozvani su visoki državni zvaničnici – svi odreda mislili su da su tu da govore, da ih se snimi, da se uslikaju... Bili su šokirani kada im je rečeno da su pozvani da SLUŠAJU! Nakon pojašnjenja sjetili su se da imaju unaprijed preuzete obaveze baš tog dana: obljetnica godišnjice i slične protokolarno-gastronomske manifestacije. 

I mi konja za trku imamo. Nadležnu ministricu pozvali smo na radni sastanak povodom evaluacije programa, a ona došla u novom kompletu misleći da će se promovirati pred medijima. Nemalo se iznenadila kad joj je ponuđena stolica i slušalice da se uključi u videosastanak, dok je slikanje bilo zabranjeno. 

Neko je pitao učesnike beogradskog okruglog stola kako natjerati političare da shvate da je reforma važna. Bio je ovo skup kreativnih ljudi koji ponešto znaju o obrazovanju i kako ga unaprijediti, ali na postavljeno pitanje nisu imali odgovor. Meni ovo liči na jedan od klasičnih grčkih nerješivih problema. Ili, ipak, na sva tri. Iracionalno je kad se nekompetentni ljudi uključe u procese koje ne poznaju – kvadratura kruga. Uprkos tome uspijevaju imati glasače – trisekcija ugla. Na tom putu glave su im formatirane i ne žele izaći iz kutije – duplikacija kocke. 

Najvažnija poruka susreta relevantnih marginalaca u Beogradu je vratiti vjeru u društvu da je posao ljudi u školama i na fakultetima vitalan za njegov opstanak. To bi trebala biti startna pozicija svih promjena. Možda tada i političari shvate da resor obrazovanja nije otužni rezidual za potkusurivanje između koalicionih partnera, a obrazovni sistemi dobiju modernu i dinamičnu formu.