Imaju li svi nastavnici problem s roditeljima koji su nezainteresovani za informacije i roditeljske sastanke, ali vrlo zainteresovani da djeci neistinama pravdaju izostanke?

U Gimnaziji Živinice jedan od glavnih razloga izostajanja s nastave su najavljeni kontrolni ili pismeni zadaci – kako je lakše pravdati časove nego ispraviti jedinicu, učenici većinom budu u kafiću ili kod kuće, a od ljekara lako dobiju opravdanje jer su roditelji saučesnici u pribavljanju lažnih opravdanja.

Nastavnici znaju da neki učenici namjerno izostaju – bolesni su samo jedan dan, i to onaj kada je test.

S druge strane, prema Pravilniku Tuzlanskog kantona, tokom školske godine roditelj/staratelj može lično opravdati izostanak svog djeteta za koji nije dostavljena ispričnica/ljekarsko uvjerenje u trajanju od najviše dva dana u toku nastavne godine. U Gimnaziji smo uveli nagrađivanje razreda s najmanjim brojem izostanaka plaćanim izletom na Vlašić na jednu noć, ali đaci i dalje izostaju s nastave.

Budući da su roditelji najvažniji saradnici škole i nastavnika, mislim da bi ih trebalo pripremati za saradnju, ali kada dijete krene još u vrtić. Kod njih bi trebalo razvijati obavezu i odgovornost za saradnju sa školom koju pohađa njihovo dijete bez obzira na to ima li ono poteškoće, je li uspjeh odličan ili loš... Uostalom, djeca provode više vremena s nastavnicama u školi nego s roditeljima, pa nastavnice često kažu da poznaju dijete bolje od njegovih roditelja. To bi trebao biti dovoljan razlog da roditelji nastoje održati korektan odnos s nastavnicama, zasnovan na povjerenju.

Povjerenje bi prije svega trebalo biti pokazano kod pravdanja izostanaka s nastave – šta god se dogodilo, nastavnik bi trebao znati istinu jer je on i doktor i psiholog i pedagog, ali i roditelj. 

Privatni razgovori između nastavnice i roditelja ili nastavnice i učenika trebali bi biti strogo tajni, iako to nije nimalo lako. Kao razrednica, više puta osjećala sam se tužno i zabrinuto jer roditelji iznose svoje privatne priče o tome kako imaju probleme u porodici, kako su bolesni, povrijeđeni i slično. Često sam bila u dilemi kako pomoći djetetu i usmjeriti ga na nastavni proces, ali sam se nakon više sličnih situacija zapitala je li nastavnica dužna slušati roditelje koji iznose svoje životne probleme da bi opravdali nedolično ponašanje svoje djece ili njihov loš uspjeh u školi.

Od nastavnica se očekuje da budu saosjećajne i obazrive; da potiču angažman i odgovornost učenika; da promiču toleranciju i društvenu koheziju; da provode kontinuiranu evaluaciju učenica i dobivaju povratne informacije; da se pobrinu da se učenici osjećaju cijenjeno i uključeno; da potiču saradničko učenje, ali i da imaju dobru saradnju s roditeljima, da postavljaju zajedničke ciljeve i planiraju i prate postignuća tih ciljeva. Je li to moguće u odnosu opterećenom nepovjerenjem i iskorištavanjem saosjećajnosti?

Prije nekoliko godina roditelji su mogli pravdati izostanak samo ako su imali ozbiljan razlog, a danas bez imalo ustručavanja traže da im djeca budu oslobođena nastave po sedam dana zbog skijanja ili egzotičnih putovanja.

I učenici koji redovno dolaze na časove smatraju da ovakvo ponašanje nije fer. U razgovoru o izostancima s nastave koje vodimo na času odjeljenske zajednice kažu da oni prihvataju sve ocjene, od jedan do pet, dok đaci koji izostaju s testa nakon nekog vremena odgovaraju usmeno, ali dobiju vrijeme tokom kojeg se mogu bolje pripremiti za odgovor.

Problem izostanaka možemo riješiti boljom saradnjom s roditeljima, ukazujući im na to da njihova djeca izostaju s nastave kad imaju testove, lektiru ili odgovaranje; tako što ćemo na časovima odjeljenskih zajednica puno razgovarati s učenicama; razgovarati s ljekarima koji djeci daju opravdanja i upozoriti ih da za izostanak s časa mora postojati ozbiljni razlog; u školi napraviti raspravu o ovoj temi, uz obavezno učestvovanje učenika, nastavnica i roditelja...

Mnoge stvari moguće je izbjeći kada je saradnja roditelja sa školom (nastavnicima i nastavnicama) uspješna, iskrena i prijateljska, a da bismo to postigli – roditelji bi trebali češće dolaziti u školu, ne čekati da ih nastavnice pozovu.