Ponedjeljak, 4. oktobar 2021. 

Ne volim ponedjeljak. Ne volim ni nedjelju, zbog ponedjeljka. Idemo ispočetka, ringišpil se počinje okretati. Znam da je tako i kod đaka. Pokazuju to njihovi sneni pogledi, razmišljanje o prethodnom vikendu, koliko su još mogli drijemati u krevetu i šta ih čeka u narednim danima. Zbog godina provedenih u praksi, u obrazovanju i odgoju uopšte, i sama nas, nas – prosvjetne radnice, poput djece, često doživljavam kao kopce koji vrebaju na njih kao na piliće: samo je pitanje koga ćemo danas ščepati kandžama. Nije škola teren za borbu za život i preživljavanje, nego pitanje ko će se danas izvući od prozivke. Generalno, vrlo malo đaka redovno uči ili ima razvijene radne navike, ali ta većina ima perfektno razvijene sposobnosti negodovanja zbog loših ocjena. Niko više ne traži krivca u djeci, roditeljima, krivi su samo nastavnici. Danas ovaj krivac, odnosno ja, mora dati šansu da se poprave slabije. Predajem dva nastavna predmeta, tehničku kulturu i informatiku. Dakle, rad u grupama nije mi stran i upravo zbog toga prvi i zadnji časovi obično su rezervisani za njih. 

Nema odsutnih. Hvala Bogu, svi su živi i zdravi, što je posebno važno u ovom, ko zna kojem po redu, valu pandemije. Radim sa šestacima, tek se upoznajemo. Otvarajući razrednu knjigu osjećam se poput zubarke koja uzima kliješta da vadi zube, u razredu muk. Pokušavajući da podignem atmosferu na zabavniji nivo od zamišljanja i sebe i njih u stomatološkoj ordinaciji, gotovo u strahu pitam: Da se slučajno nekome nije omaklo da je naučio gradivo, da se popravljaju ocjene?, i smijem se očima jer moj osmijeh ne mogu ni da vide zbog maske. Iznenadi me pet ruku u zraku. Wauuu, što bi rekli! Ustanem, raširim zavjese, sagnem se, uputim pogled prema školskom dvorištu, pa nebu, i kažem: Nisu najavljivali kišu za danas, a skije nisam ponijela! Dobro je, smiju se, polako se bude. 

Pljušte pitanja, pljušte i odgovori, malo natezanja, malo tuc-muc, ali smo animirali i one kojima nije ni palo na pamet da se uopšte jave. Nije mi važno jesu li naučili gradivo tehničke kulture ili informatike, bitno je da poprave ocjene, oba času su ionako jedan iza drugog. 

Prvi čas je, prema rasporedu, čas tehničke kulture i prvi kojeg sam izvela reče: 

- Učio sam pitanja iz kontrolnog rada iz tehničkog. 

- Dobro, evo pitanje iz kontrolnog rada. 

Poče vrpoljenje. Ja dvije riječi, on jednu, ja dovršim rečenicu odgovora, on ne zna je li došao ili pošao. 

- Dobro, idemo sljedeće pitanje. Sad učenik već izvodi piruete, a da toga nije ni svjestan. 

- Pa dobro, javio si se da ispraviš lošu ocjenu iz kontrolnog. Je li strah, nesigurnost, šta je u pitanju? Da odeš još malo ponoviti?

- Nisam mislio na to, nego ono, mislim, ja učio informatiku! 

I djeca se počeše smijati. Realno, ništa bolje nije bilo ni sa informatikom, ali smo zajedničkim bodrenjem uspjeli popraviti ocjene. Uljepšali smo jedni drugima jutro, a ja malo zažmirih na jedno oko, nije mi pala kruna s glave. 

Tek su me učenici osmog razreda dotukli konvertovanjem (pretvaranjem) brojeva iz jednog u drugi brojevni sistem, tako da mi i sada u glavi zvoni od odgovora.

- Koliko je četiri podijeljeno sa dva? 

- Osam! Ne znam kako sam ga pogledala, ali kao iz topa je rekao:

- Šest!

Iz mog topa izletjelo je pitanje:

- Jesam li ja ovo u skrivenoj kameri, gdje treba da mašem?

Atmosferu je spasio jedan vragolan, koji je dobacio: 

- Eeeee, u moje vrijeme ko nije znao ćirilicu i latinicu, tablicu množenja i dijeljenja smatrao se nepismenim.... Je li tako, nastavnice? 

Kako me samo imitirao, pa svaka mu čast, popravio mi je dan... I ostalima...

A još uvijek je ponedjeljak i spremam se kod teško bolesnog oca. Sin koji ostaje u stanu sutra mora na posao, iako je, u dogovoru s poslodavcem, u izolaciji od četvrtka naveče. Nema, hvala Bogu, simptoma, ali je kompletna porodica njegove djevojke, nažalost, pozitivna. I da, naravno, bili su u kontaktu. Drže se, što je najvažnije. Jutro, dan i noć počinju i završavaju anamnezom bliskih osoba koje su zaražene. Ko nije imao bolest u kući ne zna šta znači fizički doći na posao, a da ti glava, puna briga i neizvjesnosti, ostane kod kuće. Moja porodica je to iskusila na vrlo bolan način. Nekoliko puta.

Sutra je praznik, 5. oktobar, Svjetski dan učitelja, moj, pa skoro 28 godina kako radim u školi. Skačem od ushićenja – radni je, ali nenastavni.... Ops... ne da diskushernija, malo sam pretjerala, odoh da ječim. Elvira, sjedi, dva.

Utorak, 5. oktobar 2021.

Sretan nam praznik, Svjetski dan učitelja! 

Izvinjavam se ako nemam nekadašnje ushićenje zbog ovog dana, proteklo vrijeme devalviranja vrijednosti našeg poziva dalo je danak. Moja jedina radost je učionica sa đacima, naša četiri zida, zadane ili birane teme, šale, negodovanja... Odrasli kvare sve. S djecom si načisto, i onom malo nestašnijom, ako znaš izvući pozitivno iz njih. Njihove čestitke danas su mi bile najdraže.

Zbog moralne odgovornosti i sina u preventivnoj izolaciji, danas sam se u stanu družila samo s mačkom, u nadi da ovaj virus neće doživjeti neki novi performans na životinje. Doduše, ova naša slatka pomija ne reaguje ni na zemljotres, nevrijeme, grmljavinu, a stan je poprilično visoko, tako da sumnjam da će joj, osim naše bezrezervne ljubavi, išta preći. Stekla je imunitet na sve, osim kad bira hranu. 

Direktor je procijenio da sam u pravu, da ne izazivamo probleme do testiranja, pa sam ostala kod kuće. A jutros... jutros smo obavili testiranje i pozitivna vijest je (radujemo se i na nešto negativno) što je sin negativan, a porodica njegove djevojke s kojom smo stalno u kontaktu dobro se drži, hvala Bogu. Sin je i dalje odgovoran – odavno ne vjeruje ni testovima i, iako smo oboje revakcinisani (u Srbiji, naravno, što pitate?), drži me na distanci. Tako mi nedostaju naši pozdravi, zagrljaji... Svjestan je mojih godina, popratnih bolesti, rizika, a opsesivno smo pažljivi još od marta 2020. godine. Već duže vrijeme pozdravljamo se sa: pazi se, gdje je maska, imaš li alkohola u boci, gdje su dezinfekcione maramice... i čuvaj se. Iz svega ćemo izaći, ako izađemo, sa opsesivno-kompulzivnim poremećajima.

Ovaj dan većina kolektiva obilježava svečanim sjednicama nastavničkog vijeća, izletima, ručkovima, a ministarstva obrazovanja i nauke dodjelom priznanja za životno djelo. Gledam nasmijana lica svojih kolega i kolegica i čestitam im od srca, ali je žalosno da moraju dočekati pozne godine da u njima neko prepozna vrijednost. Nisam primijetila našu predloženu učiteljicu – izgleda nije zaslužila... Žalosno. Do tamo neke godine to je bilo nagrađivanje zaslužnih prosvjetnih radnika, onih koji su, bez obzira na godine staža, postizali rezultate, objavljivali stručnu literaturu, članke, bili autori ili koautori udžbenika, članovi različitih komisija, osvajali nagrade na takmičenjima, onih koji su davali svoj maksimum. Sada čekaš ili brojiš dane ili mjesece do penzije da dobiješ priznanje i ručni sat. Ako doživim, tražiću tlakomjer, mjerač šećera u krvi, inhalator, štake... nešto praktičnije, a zaslužiću valjda.

Uz obaveze za školu, preostalo vrijeme od kućnih poslova iskoristila sam za serijal Love on the Spectrum. Toplo ju preporučujem, a izvinjavam se svima koji su je odgledali. Radi se o snalaženju osoba sa autizmom ili osoba sa Aspergerovim sindromom, često u kombinaciji sa ADHD-om, i njihovom snalaženju u svakodnevnom životu, pa i ljubavi kojoj svi težimo. Često se u praksi susrećemo s djecom koja imaju autizam, a da mnogih detalja o njima nismo ni svjesni. Imamo ih u školama, u komšiluku, porodici... Kako se ponašamo prema njima? Kako svoju djecu učimo da se ponašaju prema njima? Kažemo li često za druge da puno toga u život ili školu donose iz kuće? A da počnemo s metenjem vlastitog praga?! Za početak, ko može, a nije, neka pogleda, puno toga moguće je naučiti, a najviše se diviti roditeljima djece s autizmom. To su moji heroji!

Srijeda, 6. oktobar 2021.

Srijeda je. I u mojoj još uvijek snenoj glavi i prema rasporedu je srijeda. Nikako mi ne ide ono dan poslije dana, a juče je bio nenastavni. Jedva se budim, alarmi zvone na sve strane. Kiša neumorno pljušti. Uzalud adekvatna odjeća, obuća, kišobran za pet glava, kada kiša ofanzivno napada, a gotovo svaki vozač iskoristio je priliku da u punoj brzini prođe kroz pune bare i ostavi mi svoje dobro jutro od glave do pete. Polovično mokra, ušla sam u autobus, a ostatak sam dovršila od stanice do škole. 

Jedna sam od onih kojima je dan nakon praznika (koji je pao usred sedmice) ponedjeljak. Ulazim u zbornicu mokra ko miš i dragom kolegi, gotovo bratu kojeg inače nemam, uz srdačan osmijeh, kažem:

- Jutroooo, otkud ti ponedjeljkom?

- Dobro jutro. Inače, srijeda je...

- Odoh uključiti kuhalo za jedan popravni 3 u 1. 

Ostavljam ga da se smije, jer mu to kod mene nije nikakva novost. 

Srijedom inače, kao školska administratorica, Pedagoškom zavodu dostavljam COVID podatke. Onda se podaci eventualno dopunjavaju četvrtkom, a sumiraju petkom. Dalje se šalju Zavodu za javno zdravstvo ili kome već. Srijedom sam dosadna sa traženjem podataka u Viber grupama. Neke stalno moraš napominjati, zaboravljaju. Grupa rezervisana za nastavno osoblje uvijek će mi biti teško svarljiva jer već treću srijedu, otkrivam tek danas, šaljem netačne podatke o broju vakcinisanih i revakcinisanih nastavnika. Online sistem od nas traži te podatke samo za one koji su u direktnom kontaktu s djecom, u šta se ne ubraja školski pedagog i psiholog, defektolog, a da ne spominjem direktora, sekretara, obračunskog radnika i tehničko osoblje. Oni, izgleda, rade u oblaku?! Nepojmljivo, ali... šta je kod nas pojmljivo... Na odmoru u zbornici pitam da neko slučajno nije revakcinisan od prošle srijede i čujem sljedeće odgovore:

- Ja nisam vakcinisana, prebolovala sam prije tri mjeseca, znaš već. 

- Znam, dalje?

- Ja nisam uopšte, niti ću!

- Wauu, zašto, mislim znam da imaš pravo izbora, ali opet....?

- Ne vjerujem ni u virus ni u vakcinu! 

U zbornici muk, riječ je o kolegici koja je nova u našoj školi, prošla je na konkursu u avgustu.

- Nisam ni ja. Isto mislim i neću!, javlja se dugogodišnja učiteljica, ali mlađe generacije. 

Neprijatna tišina gotovo para atmosferu. 

- Dobro, razumijem pravo izbora. Svako ko se vakcinisao, vakcinisao se svojevoljno, zbog sebe i zaštite drugih. Jesmo li mi vakcinisani, nakon skoro godinu i po postojanja i haranja virusa, blesavi??? 

Uopšte ne ulazim u rasprave ko je primio koju vrstu vakcine i koji su razlozi za i protiv neke od njih, ali poštujem da trezveno razmišljaju i nastavljaju primjenjivati mjere opreza, i zadane i one sa kojima smo saživjeli. Kolega od jutros iznosi podatke stare tri sedmice da se u Kantonu Sarajevo nije vakcinisalo samo 16% nastavnika, a kod nas se toliko vakcinisalo, i dodaje: Eto, možda je za ove tri sedmice procenat porastao na 20, eventualno 25%. Zabrinjavajuće... za normalnog.

Izrevoltirana, šaljem upit administratoru u Pedagoškom zavodu, našem divnom Đulagi: Postoji li mogućnost da se u tabelu doda rubrika za one koji neće da se vakcinišu (dodala sam i ono neizbježno – da sam svjesna prava izbora). Odgovorio je da će provjeriti sa našim predstavnicima u Kriznom štabu. Ne znam hoće li nešto od toga biti, ali želim da vjerujem da hoće. Cijeli normalan svijet uvodi digitalni dokaz o vakcinaciji, od prodavnica, preko tržnih centara, do javnih ustanova, samo se mi i dalje pravimo da smo nešto. Samo je nama normalno što nam je Švedska zabranila ulazak, što u Švicarsku ne možeš ni turistički, što te na slovenskoj granici gledaju kao narko-dilere... I šta je zapravo normalno? Samo zabrinuto reći: Znaš ko je pozitivan ili Dvije sedmice u školi nema tog, tog, tog... roditelji pozitivni, pa je u izolaciji. Od, spomenutih, gori su mi samo oni koji negiraju sve živo ili kriju da su bolesni. Definitivno smo nacija koju je sramota biti bolestan, ali ne i glup!!!

Na nastavi standardno, a danas na početku opet šestaci, druga grupa. Jedno dijete je odsutno, ne znam razlog. Ova je, za razliku od grupe u ponedjeljak, uspavana do bola. Misle li i oni da je ponedjeljak ili ih kiša smara kao i mene? Na upit želi li neko popraviti ocjene, pa da pređemo na novo gradivo ili da iskoristi ponavljanje da se javlja, dobila sam pitanje:

- A, ocjene možemo popravljati!?

Otvori se, zemljo!

- Ne, čekaćemo Svetog Nikolu ili Djeda Mraza, pa ću ih podijeliti u paketićima!

Moji deveti mi donekle popravljaju dan. Kiša je prestala padati, čak se i sunce pojavilo. Nisu još svi sigurno zakoračili u svijet programiranja, ali se trude, a to cijenim iznad svega. Programiramo jednostavne matematičke zadatke, a sa matematikom su mnogi na vi. Podsjećam, bilježim, naglašavam, savjetujem... gube se, pa se vrate. Volim se našaliti s onima koji gledaju svaki momenat da se izvuku i nevješto se kriju iza monitora. Njima samo dobacim:

- Vidiiiiiim teeee!... i onda nastavimo u opuštenijoj atmosferi.

Kolegica iz razredne nastave smilovala se i vratila me autom kući. Valjda što sam meteoropata, osjećam se ko da me je prešao valjak. Samo da se dočepam svog stana, svog malog carstva... Jer, vjerujte, kada pobjegnem negdje zbog odmora i relaksacije od svega i svakoga, što činim kad god mi okolnosti dozvoljavaju, uvijek sam uvjerena da je kod kuće najljepše.

Četvrtak, 7. oktobar 2021.

Četvrtak volimo zbog petka, ali je i ovaj dan okupan kišom. Udarni nastup imala je jutros, po mom izlasku iz zgrade. Grad poprima jesenje boje i taj mi je period najljepši. Još samo da krene grijna sezona, da nam se smiluju. Pojedini dijelovi Tuzle uveliko uživaju u toplini stanova, a nama pomaže klima-uređaj. Da mačke nisu ovako otporne, našoj bi odavno davali antifriz umjesto vode. Prva komšinica, nekadašnja učenica, reče da se jutros u sistemu malo čula voda, i to je sve, a radijatori su i dalje hladijatori. 

Hladnoća u školskom objektu poprima sibirske razmjere. Naš objekat je u gradskom sistemu Lukavca, a njih posljednje uključuju. Maska donekle pomaže jer ju nosim i na otvorenom, inače bi mi nos otpao. Ljetno sam dijete i hladnoću, zimu uopšte, ne podnosim ni na razglednici. Knapirala sam odlazak na posao, pa sam se odlučila odvesti autom. Naše Prometalo mi nije naklonjeno ovog jutra, trese se, svi su se senzori upalili i hladno sam ga ostavila na parkingu poslije dva-tri startanja, gašenja i pokušaja da probam isprobani fazon. Nije ni čudo, kuda je i koliko prešlo malo mu fali da uđe u historiju razvoja motornih vozila BiH. Sinu sam javila šta ga čeka jer na posao ide nakon mene, pa se time pozabavio nakon posla. Nasreću, kvar nije bio veliki. 

Četvrtkom imam samo jednu pauzu u rasporedu, pa sam se dobro naradila, napričala, a nisu zaostajali ni učenici. Đaci na tehničkoj kulturi nisu ljubitelji tehničkog crtanja, sedmaci posebno, a na to sam posebno osjetljiva jer se u mašinskom tehničkom crtanju mjere izražavaju u milimetrima i insistiram na tačnosti i preciznosti. Strelicama se završavaju mjerne linije, pa uvijek imam priliku da se osvrnem na njih budući da mnoge izgledaju kao indijanski putokazi na saobraćajnim znakovima, od čega se osipam. Ocjene koje su dobili i nisu loše, a ova generacija učenika sedmih razreda posebno je osjetljiva. Imaju još osjetljivije roditelje, pa se trudim da ih slučajno ne pogledam na neobičan način jer je bilo i takvih intervencija roditelja. Onda se čudimo djeci? 

S obzirom na to da dosta dugo radim u ovoj školi, a sigurna sam da ništa bolja situacija nije ni u drugim. Uvijek bez uvijanja znam reći da su djeca divna kakvih roditelja ima. Često me moj jezik koštao, ali nisam u stanju prešutjeti gluposti, pravljenje problema tamo gdje ih nema ili prebacivanje vrućeg krompira u ruke nastavnika. Problemi su najčešće nastajali s roditeljima koji obično ne znaju ni šta im djeca rade u školi, kod kuće, šta imaju ili nemaju u sveskama, kako su uradili pismene provjere, pa kad dam na uvid shvate da su intervenisali bez pokrića. Ne lezi vraže, valja prihvatiti da nisu u pravu, pa se nastavljaju ubjeđivati čak i kad dijete prizna da je to njegova/njena sveska, da nisu izvršili obaveze, da je to njena/njegova provjera. Daju tako sebi za pravo i da banu kad njima odgovara, oduzmu i vrijeme od časa, iako imamo termine informacija i za roditelje đaka kojima nismo razrednici. Ali, u našem obrazovanju je kao i u trgovini – važi pravilo mušterija je uvijek u pravu, makar i kad se boriš za svaki minut jednog časa sedmično, koliko imam za predmete koje predajem. Ima i razumnih, pa sačekaju, ali, kao i u svemu, sa svačim i sa svakim se susrećemo u radu. Pitanje je samo koliko smo istrenirani. 

Maturanti su već druga priča i nije što su moji, ali su dobri. Iako najbrojniji, omiljeni su u predmetnoj nastavi, samo što su zapali u fazu kada im je većini sve ravno do mora. Svemu se smiju, gledaju od čega će napraviti zezanciju, a danas su na red došle moje naočare bez kojih ne vidim ni čitati ni pisati. Otpala je jedna ručkica pa su predlagali da mi naprave monokl ili renesansni pozorišni oblik dvogleda, a kad su shvatili da čestito ne mogu ni časa upisati, a ocjene moraju popravljati, oni ih sa malo vještina osposobiše. Popravljanje ocjena bilo je uspješno kod većine, a oni koji malo kasne pozvani su sutra na čas druge grupe kako bi sustigli propušteno gradivo. Jako puno izostaju sa nastave jer imaju osviještene roditelje koji ih ne šalju u školu ako sumnjaju na neke od simptoma gripe, prehlade ili COVID-a 19. Složni smo da je bolje spriječiti nego liječiti. 

Večeras sam kod bolesnog oca i upravo se spremam za odlazak do njegovog stana.

Petak, 8. oktobar 2021. godine

Petak volimo zbog vikenda, ali samo ako nemam nagomilanih obaveza. Kiša i dalje neumorno pada. Grijanja nema ni u probnoj fazi. Slojevito se oblačimo i ako ne pada – po završetku nastave podlaktice su nam pune jakni, sakoa, džempera... Neizbježan je kišobran, koji nam smeta kada kiša ne pada, a koji nam, kad ne ponesemo, obično treba. Imam punomoć za podizanje očeve penzije, pa se jednom mjesečno družim s penzionerima u banci. Siti se napričamo stojeći u velikim redovima, a u banci u koju mu pristiže penzija redovi su uvijek dugački i tete na šalterima spore. Razumijem – rade s parama. Naučila sam da zanemarim miris bijelog luka, a dobar parfem me obraduje ko dijete zvečka. U banci ispred sebe propustim živahnu komunikativnu staricu koja je u ruci držala knjigu. Kaže – čita dok čeka u redu. Ne vidim joj naočare, a ja svoje već pripremila da se vidim potpisati na ček i odrezak o prijemu novca. U razgovoru mi reče da živi sama i da ima 91 godinu. Wauuuu, zatečena sam dobrim držanjem. Nažalost, živi sama, djeca su u inostranstvu, jedva se brinu o njoj, ali priznaje da je sama kriva jer im je naučila davati. Cijeli im je život davala, pa se tužno pomiri s činjenicom da ih nije naučila davati ili barem dijeliti. Pa, Bože...

Prije nešto više od pola godine umrla mi je mama. Majka je bila radost naše porodice, oslonac, najvedriji duh, žena od povjerenja, uvijek nasmijana, bez obzira na ne baš tako lagan život. Svojim odlaskom odnijela je pola mene i danas se borim sa prihvatanjem gubitka najvažnije osobe u životu svakog čovjeka. Poslije riječi ove starice došlo mi je da vrištim. Ne razmišljam uopšte kakva je bila majka svojoj djeci, kako su je doživljavali, je li zaslužila... Mi smo, izgleda, narod koji nečiju veličinu shvata tek kad izgubi. Čemu onda kajanje, žal...? 

Posao uopšte pomaže u prevazilaženju kriza, barem se nakratko isključite od ličnog života. A većina djece osjeti vaše raspoloženje i zna se ponašati u skladu s njim, barem u takvim situacijama. Zato uporno tvrdim da je s đacima najljepše. Zbog njih i volim svoj poziv, zbog njih uživam i kada teško razumiju kompleksnost tehnike i informatike, zbog njih i prilagođavam teško razumljive termine, pojednostavljujem rečenice koje su u udžbenicima ili pogrešne ili neprilagođene uzrastu. 

Od popravljanja ocjena u 9a odustala sam jer sam procijenila da su đaci koji su izostali s nastave prošle i pretprošle sedmice u dobrom zaostatku, a dati nekome dovoljan (2) da se broji da je popravio ili popravila ocjenu nije moj cilj. Stići ćemo i ocjenjivanje i sve, najbitnije mi je da shvate, da razumiju šta i kako se radi. Iako su ocjene bitne, meni je znanje ipak iznad ocjene. Takva sam i kad dajem prijedlog zaključnih. Ne vodim se prosjekom, gledam sve, a najviše trud onih koji ne mogu puno, njih redovno nagradim. Malo peglam one koji mogu, a neće, i opet smo na kraju svi zadovoljni. Važim za strogu, ali pravednu nastavnicu, tako kažu. Nađemo vremena i za šalu, smijeh i povišen ton i čuđenje, ozbiljan rad, ali se vodimo onim: kad se šalimo – šalimo se, a kad radimo – radimo maksimalno. Što bi u narodu rekli: treba zasvirati i za pojas zaditi. Nadam se da se razumijemo. Pa je tako vrijeme da se što od mog ovosedmičnog dnevnika za pojas zadije. Budite mi zdravi i živi!