Seth Daub direktor je Akademskog centra za izvrsnost državnih škola okruga Orange, a ovo je njegovo pismo o inkluziji LGBTIQ+ đaka.
Inkluzija ne znači isto što i tolerancija, inkluzija je bezrezervno prihvatanje. Na ovaj sam citat naišao prije mnogo godina, sad se i ne sjećam gdje, ali sam ga prihvatio kao vlastito pravilo. Svi mi koji radimo u osnovnom obrazovanju znamo kako inkluzija treba izgledati, ali ja ću se danas osvrnuti na jednu specifičnu vrstu – onu koja se odnosi na LGBTIQ+ đake u osnovnim školama.
Tolerancija je termin koji smo davno koristili kad smo govorili o različitosti, ali je danas zastario jer tolerirati znači tek trpjeti nešto. Trpimo stvari koje nam se često ne sviđaju ili prema kojima u najmanju ruku nemamo neku naklonost. Tolerancija je, tako, onaj osnovni minimum ponašanja koji bismo svi trebali imati u interakciji s drugima.
Međutim, kad razgovaramo o inkluziji LGBTIQ+ đaka u osnovnim školama, potrebno je nešto mnogo više od tolerancije, a to je prihvatanje i slavljenje, odnosno bezuslovna podrška, bez oklijevanja. U ovom slučaju, u školi je jako bitan rad direktora jer, iako se dosta nastavnika vodi principom bezuslovne podrške i prihvatanja, neki ipak još uvijek nemaju tu praksu, često zbog toga što se nikad prije nisu našli u sličnoj situaciji. Zato direktorice škola trebaju pružati primjer, ali i podršku u toj nepoznatoj situaciji koja je, nemojmo zaboraviti, nepoznata ponajprije đacima koji traže sebe i svoj identitet.
Da bismo to uradili, moramo ispitati vlastita vjerovanja i predrasude, kako ne bismo dozvolili da ona upravljaju odlukama o tome šta je najbolje za naše učenice i učenike. Bitno je razbiti mit da moramo potpuno razumjeti nekoga da bismo ga mogli prihvatiti. Takva pretpostavka unaprijed nas osuđuje na poraz. Ljudi su toliko kompleksni i različiti da je često nemoguće potpuno ih razumjeti.
Za one među nama koji nisu sigurni na koji način pristupiti inkluziji LGBTIQ+ đaka, predlažem da to rade srcem, odnosno empatijom i suosjećanjem, a ne razumom i logikom, odnosno strahom. To kažem zato što znam da među nama ima edukatorica koje inače nemaju jasan stav po pitanju LGBTIQ+ tematike, jer će im na taj način biti lakše prihvatiti nešto što inače ne razumiju. Kad postoji prihvatanje, i podrška i slavljenje različitosti lakše će doći.
LGBTIQ+ đacima je potrebno da školu vide kao sigurno mjesto, gdje mogu biti ono što jesu, odnosno živjeti i učiti na svoj način. Nastavnici im trebaju pokazati da su bitan dio školske kulture, jednako kao ne-LGBTIQ đaci. Sigurna i škola koja ih podržava jako je važna za njihov razvoj jer često ne mogu računati na podršku i sigurnost u svojim domovima ili na ulici. Svaka škola treba jasno i glasno staviti do znanja da voli, prihvata i štiti svoje LGBTIQ+ đake, a direktorice trebaju svakodnevno raditi na davanju primjera koji će slijediti svi ostali.
