Ponedjeljak, 14. 6. 2021. Dan prije glavnog dežurstva

Pripreme za novu sedmicu počinju još od nedeljnog popodneva, kada sin i ja kujemo planove šta ćemo raditi sutradan kad tata ode na posao, a seka u obdanište. Naime, nakon što mlađu kćerku odvedem u obdanište i vratim se kućnim obavezama i svome prvačiću, zajedničkim snagama krećemo u pohode u novu radnu sedmicu.

Sitno brojimo, ako se tako može reći za deset radnih dana do kraja jedne školske godine! Ove godine završavamo nešto kasnije jer su vlasti odlučile da nadoknadimo dane koje smo izgubili, pa ćemo raditi do 25. 6. 2021. godine.

Pored doručka, na trpezarijskom stolu obavezan je i uključen laptop s otvorenim prozorima školskih stranica i pripremama u najavi. Nakon par otkucanih stranica i završene prezentacije na temu Moj grad nekada i sada, te održanog časa majkinom prvijencu koji zapitkuje na svaku prikazanu fotografiju našeg grada, a to je moja proba za učenike u razredu, sin i ja mjerimo temperaturu kao da nas čeka nagrada nakon što toplomjer da znak da je završio svoj posao. U školske temperaturne kartone upišem dobitne brojeve koje je toplomjer prikazao prije zvučnog signala. Obučeni u školsku odjeću, krećemo – prvo prvijenac u svoju, a zatim ja u svoju učionicu, u kojoj glasno pozdravljam sve prisutne, sa velikim osmijehom (baš kako to ja znam).

U učionici me čeka osamnaest glavica koje pozorno slušaju i upijaju svaku moju riječ, sve do kraja nastave.

Nemir se osjeti na školskim hodnicima: Viber grupe su aktivne, kolege užurbano odgovaraju na poruke i zahtjeve roditelja – traži se ocjena više, kolege se hvataju za glavu! Ista scena na kraju svake školske godine, a ja idem kući, muž i djeca čekaju na dvorištu s kafom pripremljenom za razgovor o današnjem danu.

Zajedno ručamo. Potom počinju pripreme za GLAVNO DEŽURSTVO.

Utorak, 15. 6. 2021. Glavno dežurstvo

Danas imam titulu glavne dežurne nastavnice. Ulazim prva u školu, a izlazim posljednja. Tačno u 6:00 sati oglasio se alarm, psihičke i fizičke pripreme mogu da počnu. Muž je stavio kafu na sto i uspjeli smo razmijeniti par riječi, nešto više ja nego on.

Dan počinje uobičajeno – pozdrav i koja riječ s dragim ljudima u školi. Mjerenje temperature učenicima koji je nisu uspjeli izmjeriti i zapisati kod kuće, a potom za nastavu. Detaljno sam pregledala kontrolni zadatak, popila jednu-dvije kafe i pripremila se za početak nastave.

Danas posebnu pažnju posvećujem satu i gledanju u njega – ja moram pritiskati taster i označiti kraj svakog časa. Kolege insistiraju da što ranije zvonim i da ne čekam zadnju sekundu. Nekad su to radili đaci, i zvonili i nadali se da će se zvono za kraj začuti ranije J.

Glavna tema je produžetak nastave u Distriktu do 25. juna, a za završne razrede sedmicu. Dijelim mišljenje s kolegama – pretjerali su s ovim odgađanjem.

Počela je druga smjena i moja redovna nastava. Prešla sam s hodnika u učionicu.

Djeca su mi držala koncentraciju i hvala im na tome, jer nije lahko šest časova provesti na hodniku umjesto dežurnog učenika, a poslije nastaviti s časovima.

Kod kuće isti ritual: jedna neskafa na dvorištu, a zatim večera s mužem i djecom – to je nešto što nema cijenu.

Srijeda, 17. 6. 2021. Dan pun elana jer je sredina sedmice

To je dan kada ustajem puna elana i volje. Imam samo dva časa u školi. Nekako mi je ta srijeda kao vaga, gdje na jednom tasu imam ponedjeljak i utorak, a na drugom četvrtak i petak. Pripreme za ta dva časa počinju od ranog jutra. Odmah uključujem laptop i otvaram mjesečni plan. Ništa nepoznato: radiću s đacima jednačine s množenjem i dijeljenjem. Kad odvezem kćerku u obdanište, prionuću na posao i izraditi pano s poenima da ih zabavim i motiviram.

Doručak na stolu i pretraga kako da na najbolji način zainteresujem učenike, da napravim čas zanimljivim. Nakon što sam osmislila pano i iscrtala ga, sin je pomogao u ukrašavanju i pravljenju prozorčića s tačnim rezultatima.

U međuvremenu je zazvonio telefon. Poziv iz Odjeljenja za zdravstvo – sutra je red na revakcinaciju. Ponovo nelagoda, strah od nepoznatog, ali nije više nepoznato u tolikoj mjeri kao što je bilo prvi put.

Žurno stojimo i mjerimo temperaturu, jer to je ono bez čega ne smijemo ući u školski objekat.

Bio je ovo dan igre i smijeha. Mislim da sam na svoje učenike i učenice prenijela svoju radost, a tako se i lakše uči.

Nisam odmah izašla iz škole. Zastadoh s kolegicama koje su angažovane ugovorom o privremenim i povremenim poslovima. Prolazi im još jedna školska godina u kojoj nisu stekle ni dan staža i nisu imale zdravstveno osiguranje. Vjeruju da nemaju velike šanse za prolazak na konkursu koji je u toku jer su, vele, imena onih koji prolaze već poznata. Rastajem se s njima manje vesela nego kad sam ih srela – nije lako, a godine lete i začas će doći vrijeme da se ide u penziju, a one...

Došla sam kući ranije nego inače, pa idem u goste kod prijatelja. Ushićena sam zbog toga, popravlja mi se raspoloženje – volim da se družim. Muž i ja idemo u obdanište po kćerku, pa u školu po sina i, riječ po riječ, prođe sat vremena druženja i dođe vrijeme da se vratimo u našu rutinu.

Četvrtak, 17. 6. 2021. Danas čitamo na času

Dan je za revakcinaciju i vjerujem da će sve to biti dobro. Samo još jedna obična injekcija i to je to, ponavljam cijelo jutro u sebi, a misli se urotile i počinjem da zapinjem još na prvoj riječi.

Doručkujemo, pa pripreme za nastavu. Danas ću ponijeti nekoliko knjiga iz kućne biblioteke i čitaćemo na času jezika. Sigurna sam da će se djeca baš obradovati. Biram iz svoje biblioteke i razmišljam unaprijed kome bi se koja knjiga svidjela.

Revakcinisana sam i lakše mi je! Idem prema školi nešto brže nego inače, da ne zakasnim. Čeka me prijateljica ispred škole. Ponijela je novac za socijalno ugrožene. Ona svakog mjeseca dobrovoljno uplaćuje u školsku kuhinju za učenike koji ne mogu sebi priuštiti užinu. Nije ih malo, ali ima dobrih ljudi i barem u školi, kada se jede užina, ne osjete nepravdu.

Dan nam je prošao u čitanju i razmjenjivanju mišljenja. Diskutovali smo većinom o poznatim bajkama. Iznenadilo me koliko su se i pasivni đaci, oni koji ranije nisu pokazivali interes na času, uključili u diskusiju. Izašla sam iz škole ispunjena dobrim osjećanjima – drago mi je da su pokazali ljubav prema knjizi, jer je budućnost svake generacija u čitanju i razmišljanju!

Na hodnicima odjekuju zvona na skoro svim telefonima – poruke pristižu sa svih strana! Kolegica priča da je zove tetka jednog učenika: bitne su joj ocjene njenog sestrića jer ona je neko ko radi u Vladi, a lijepo bi bilo da donese knjižicu u kancelariju i pohvali se!!! Ne znam šta da mislim. Mislim – znam, ali...

Zagrljaj i poljubac moje dječice kad dođem s posla izbrišu mi dnevni umor.

Jedna porodična šetnja i obilazak našeg grada u predvečerje odagnali su ružne misli, upotpunili moj dan i zaokružili ga u cjelinu.

Petak, 18. 6. 2021. Idemo vani da koristimo lijepo vrijeme

Još danas i još pet radnih dana do kraja školske godine! Ova godina bila je teška svima, najviše zbog pandemije i neizvjesnosti koju je nosila, pa se kolegice i ja tješimo da nam je ostala još jedna radna sedmica dok đake ne pošaljemo na raspust, a mi se počnemo brinuti o dokumentaciji i papirologiji. Grupisaćemo se po aktivima i zavući u tople učionice čekajući godišnji odmor – zaslužili smo ga.

Dok razmišljam o preostalim obavezama i odmoru, sa sinom ponavljam pjesmicu, zatim provjeravam njegovo znanje matematike i obavezno mjerim temperaturu. Bojala sam se revakcinacije i neželjenih posljedica, ali toplomjer me uvjerava da je strah neopravdan, sve je u najboljem redu i strah ostaje iza mene.

Petak na poslu dočekujem s osmijehom na licu dok svakog đaka pozdravljam uz obaveznu dezinfekciju ruku – obaveze dežurne nastavnice.

Djeci je koncentracija u laganom opadanju – već su raspustu – a moram priznati da je i meni, pa je teško ostati budna na nastavi; ali, ja sam se pripremila, organizovala sam edukativne igre van učionice, na otvorenom, pa ćemo završiti obaveze i iskoristiti lijepo vrijeme.

Raspored nam je dozvolio da se igramo i pjevamo, a zatim sve to i nacrtamo, pa je dan bio ispunjen smijehom i igrom.

Posljednje zvono za ovu radnu sedmicu označilo je kraj i, koliko god smo svi umorni, teško smo se rastali jer moramo ići kad je najljepše. Obećala sam im da naredne sedmice nastavljamo tačno tamo gdje smo danas stali.

Vikend može da počne...