Nastavnici i nastavnice dužne su jedne godine držati ogledni čas, a druge prisustvovati na dva. Time se želi unaprijediti kvalitet obrazovanja putem razmjene informacija i iskustava, samoprocjene, samoedukacije i pružanja kolegijalne podrške.

Razumijem da je cilj kvalitetan profesionalni razvoj, odnosno da se međusobno razgovara, samovrednuje i da učimo jedni od drugih, pa dosad nisam imala problem s tim. Na svakom oglednom času koji sam posjetila vidjela sam nešto novo, interesantno i efektno za primjenu u razredu. Njegovo održavanje nije mi bilo opterećenje, niti su mi smetali gosti, sve do ove pandemijske godine.

Planirala sam ga još pri izradi Godišnjeg plana rada za ovu školsku godinu. Književni tekst Lipov cvat Alekse Mikića, planiran za maj, omogućavao je upotrebu različitih metoda i oblika rada. Priznajem da sam se nadala kako će se pandemija do tada smiriti i kako ćemo imati normalne uslove rada. Pošto se to nije dogodilo, naišla sam na niz problema prilikom pripreme. Trebalo je pronaći odgovore na pitanja:

• kako ispoštovati sve epidemiološke mjere u učionici po pitanju broja prisutnih na času;
• kako napraviti izuzetan čas u okviru 35 minuta, a ispoštovati sve metodičke elemente;
• kako motivisati učenice i učenike kada primjenjujemo samo frontalni i individualni rad zbog neophodne distance, a za uzrast djece petog razreda najefektniji je grupni oblik rada; koje nove metode rada pokazati da bude zanimljivo, inovativno, a da ostvarimo zadatke i postignemo cilj časa; kako stvoriti pozitivnu atmosferu u razredu kad svi radimo pod maskama i mnogo je nepredvidljivih reakcija đaka zbog situacije u kojoj se nalazimo; kako prevazići problem skraćenog teksta u udžbeniku, kojem nedostaju uvodni dio i kraj priče?

U jednom trenutku počela sam sumnjati u svoje sposobnosti poslije 25 godina rada i pomislila da bi bilo lakše da odustanem, bez obzira na bodove i ocjenu rada. Međutim, radila sam i u gorim uslovima, pa mi je ovo bio svojevrstan izazov.

Broj prisutnih gostiju ograničili smo prema kvadraturi učionice, tako da nisu mogli prisustvovati svi koji su željeli doći. Problem skraćenog teksta prevazišla sam čitanjem teksta u cijelosti na prvom času analize, a ogledni je bio drugi čas. Tako su učenici stekli pravu sliku o teškom djetinjstvu Alekse Mikića, glavnog lika priče. Za sve ostalo – nadala sam se da dovoljno poznajem đake i da ćemo zajedno uspjeti realizovati planirano.

Već u uvodnom dijelu časa, u kvizu, potvrdili su da mogu uočiti osnovne elemente teksta poslije jednog čitanja. Tu smo uštedjeli vrijeme za igru Činjenica ili mišljenje, kojom smo pokušavali razumjeti postupke likova i njihova stajališta u tekstu. Nama ova igra nije bila nova, ali kod prisutnih gostiju primijetila sam malu zbunjenost. Moji đaci su podizali kartončiće na kojima je napisana činjenica ili mišljenje. Čitala sam tvrdnje i oni su tako iskazivali svoj stav, s tim što su činjenice potkrepljivali citiranjem rečenica iz teksta, a mišljenje obrazlagali.

Lako su otkrili činjenice da u Aleksinoj kući nije bilo brašna, da je Aleksa bio nesebičan, gazda u trgovini pošten, da pravi prijatelji uljepšavaju život...

Najveću diskusiju izazvale su tvrdnje da u selu niko nije htio da pozajmi brašna jer su bili škrti, da je Marko provocirao Aleksu i da nas solidarnost ispunjava radošću i ponosom.

Koristeći Drvo problema uspjeli smo povezati problem, uzrok i posljedice i uočili da posljedice ne moraju uvijek biti negativne, već da u svemu ima nešto pozitivno, kao što je sticanje pravih prijatelja, kao što su osobine poput snalažljivosti, nesebičnosti, spretnosti... Povezali smo to sa životom, školom, prijateljstvom, a moje učenice i učenici iznenadili su me porukama dječaku Aleksi.

Imali su zadatak da zamisle da su sreli Aleksu i da napišu šta bi mu rekli.

Neke od poruka bile su:

Dragi Aleksa, ti si jako spretan dječak. Nadam se da ti se više nikada neće desiti ovo što si ispričao u priči. Naučio si me da se sve može kad se hoće. Želim ti sve najbolje;

Aleksa, Vaša priča je baš zanimljiva i tužna. Želim Vam svu sreću i da uvijek pomažete svojoj porodici, ako stignete i ako možete, jer pišete priče;

Dragi Aleksa, čitajući tvoj doživljaj uvidjela sam da si jedan dobar i vrijedan dječak. Takav trebaš uvijek biti. Uvijek treba drugima pomagati, ali ne trebaš sebe ugrožavati. Iskreno se nadam da više nećeš brati lipu i da ćeš ići u gimnaziju. Znam da ćeš uspjeti u životu;

Prijatelju Aleksa! Svidjela mi se tvoja priča i naučila me da uvijek treba biti vrijedan i snalažljiv. Kada se trudiš u životu, možeš postići sve.

Zdravo, Aleksa! Ako ti treba pomoć, uvijek sam uz tebe.

Aleksa,

nijedan problem ne može trajati dugo. Mora postojati rješenje, samo je bitno da nikad ne odustaneš. Ako ne možeš sam, potraži nekog na koga možeš računati.

Uvijek budi uporan i nikad ne odustaj od svojih snova i ciljeva koje želiš ostvariti.

Ako ti treba pomoć, tu sam.

Želim ti svu sreću ovog svijeta. Bez obzira na to što si u ovoj situaciji siromaštva, što god ti treba, ja ću ti pomoći, a sigurna sam i drugi.

Gosti su pohvalili đake, a oni vole kad ih hvale. Čas su ocijenili pozitivno, sve planirano ostvareno je, ali imam problem sa samoprocjenom. Nedostajala mi je ona razigrana atmosfera, puna života i radosti. Otkako smo se vratili u školske klupe, moji dragi đaci sve rade kako treba, ali nema osjećaja, nema osmijeha ispod maski, nema razigranosti i nestašluka. Zbog toga sebi ne mogu dati dobru ocjenu. Mislim da održavanje oglednih časova u ovako teškim situacijama trebamo prolongirati za bolja vremena. U ovim uslovima ne postižemo njihove ciljeve.