U devetom razredu čitamo i analiziramo basnu Magarac i slavuj Ivana Andrejeviča Krilova. Razgovaram sa đacima o basni i pokušavam iskoristiti tumačenje teksta iz Čitanke Azre Verlašević i Vesne Alić, te postavljam pitanja, a đaci odgovaraju. U basni se govori o magarcu koji želi čuti slavnu slavujevu pjesmu. No, kada slavuj otpjeva svoje, on mu kaže da pijetao pjeva bolje od njega. Zaključujemo da je magarac nedovoljno sposoban da uoči ljepotu. On je poput nekoga ko ne razumije umjetnost, ali rado je kritikuje.

Dolazimo do odjeljka Kreativni rad. Spominje se samokritičnost, pa se autorice služe izrekom poznatog pisca Džonatana Svifta. Ništa tu ne bi bilo sporno da me jedan učenik nije upitao kako to da u ćirilici postoji w. Bio sam iznenađen pitanjem, ali, kada sam malo bolje pogledao, primijetio sam da je ime i prezime pisca napisano ćirilicom (kao i ostatak teksta), ali izvorno, onako kako se piše u engleskom jeziku. Kažem radoznalom učeniku da je vjerovatno riječ o štamparskoj grešci, ali iz svoje glave ne mogu izbiti misao o nečijem nastojanju da napiše englesko ime ćiriličnim pismom, a da se ne zapita je li to uopće moguće. I sebi bih to najradije objasnio kao štamparsku grešku da se ista situacija nije desila u osmom razredu kod teksta Lovac u žitu Džeroma Selindžera, gdje je ime i prezime glavnog lika romana Holdena Kolfilda napisano ćirilicom, a u izvornom obliku.

Čitanke mi ranije nisu predstavljale problem. Smatrao sam da su sve podjednako loše i da se ne treba previše zamarati oko toga koje izabrati za korištenje. Svakako su mi jedino i isključivo služile da sa đacima pročitam književni tekst. Interpretaciju bih sam smišljao i skoro nikada se ne bih koristio pitanjima koja su ponudili autori čitanke. Ukoliko bih to radio – to bi bilo selektivno: odabrao bih nekoliko pitanja i dao učenicima kao pismeni zadatak. Međutim, može li čitanka biti upotrebljiva u svom punom kapacitetu?

U šestom razredu imali smo potpunu nastavničku slobodu da samostalno izaberemo koju ćemo koristiti. No, nismo baš imali dovoljno vremena da se, pored svih drugih obaveza koje sa sobom nosi početak školske godine, detaljnije pozabavimo procjenom kvaliteta. Već u sedmom razredu počeli su pritisci u obliku sugerisanja da je potrebno odabrati udžbenike koji se štampaju u našem kantonu jer bi to valjda trebao biti neki oblik lokalpatriotizma. U osmom smo počeli dobijati besplatne čitanke koje je, u ogromnim količinama, kupovalo i školama prosljeđivalo naše Ministarstvo. U devetom smo došli do toga da izbora i nemamo – koristimo ono što je neko drugi odabrao kao najbolje, a prije nekoliko godina to je učinjeno u svim razredima: odabrana je i dozvoljena za korištenje za sve razrede samo čitanka istih autorica i iste izdavačke kuće. Svi pokušaji da se nešto naknadno promijeni bili su osujećeni činjenicom da đaci upotrebljavaju korištene udžbenike koje, po mnogo nižoj cijeni, kupuju od ranijih generacija. Uvođenje promjena dovelo bi do većih troškova za roditelje, u ionako teškom ekonomskom stanju u kojem se svi nalaze. S druge strane, šta bismo sa svim besplatnim udžbenicima koje je Ministarstvo nakupovalo?

Nakon svega, osuđeni smo na čitanke koje vrve greškama (štamparskim, pravopisnim i drugim); u kojima je ćirilica ispoštovana čak i kod pisanja engleskih imena u izvornom obliku; čitanke u kojima su odlomci iz dužih pripovjedaka ili romana odabrani tako nelogično da se i sami nastavnici pitaju šta da rade s njima i kako da ih tumače...

Opet, je li izbor mogao biti bolji? U posljednje dvije godine, pored odobrenih, sa svojim đacima koristim i čitanku Svezame, otvori se (online verziju) i vjerujem da je upravo to udžbenik koji književnost donosi u najboljem i djeci najpristupačnijem obliku. Ilustrovat ću to na jednom primjeru analize književnog teksta. Riječ je o pripovijeci Ujka Filip Eriha Koša. U Čitanci Azre Verlašević i Vesne Alić, koja se najviše koristi u školama, dat je odlomak iz ove pripovijetke, dok je u Čitanci Svezame, otvori se donesena cijela priča. Ne nalazim opravdan razlog da se djeci nude odlomci iz dužih pripovjedaka jer je moguće dati im zadatak da kod kuće pročitaju pripovijetku ili napraviti snimak izražajnog čitanja i dati im da poslušaju kod kuće. Prije samog odlomka, autorice prve čitanke ponudile su motivaciju za uvodni dio časa. To je jedno pitanje i jedna izreka Ernesta Hemingveja koja se odnosi na moralno ponašanje, jer je pitanje morala i etike jedna od glavnih tema ove pripovijetke. U Čitanci Svezame, otvori se za motivaciju je ponuđen niz slika, umjetničkih djela, predstava edenskog vrta sa Adamom i Evom, kojima se odlično može započeti razgovor o moralnim normama, a pritom će učenici i učenice dobiti pouku o likovnoj umjetnosti i religiji i time širiti vidike, te se učiti da književnost doživljavaju kao izraz sveukupnog ljudskog života u koji je potrebno dublje zaroviti kako bismo dobili odgovore na neka pitanja.

U Čitanci autorica Verlašević i Alić u zagradi je napomenuto da je riječ o odlomku, ali nema nikakvog objašnjenja o radnji cijele pripovijetke. Slično je i s ostalim odlomcima iz književnih djela, pripovijesti i romana: objašnjenja nema nikako ili su veoma štura i nejasna, a ponekad se nalaze u interpretaciji iza teksta, što nema nikakve logike. Pretpostavljam da su autorice računale na nastavnika koji bi trebao dati opću sliku djela čiji odlomak će čitati, ali iz iskustva znam da bi adekvatno objašnjenje u čitankama uveliko olakšalo posao nastavnicima.

Objašnjenja nepoznatih riječi također su mnogo bolja u čitanci Svezame, otvori se. U Čitanci autorica Verlašević i Alić riječ reza objašnjena je kao zasun na vratima, zapor, ereza. Kada to pročitamo, đaci me pitaju šta je zasun. Mnoge nepoznate riječi u ovoj Čitanci objašnjene su nedovoljno jasno ili pomoću novih, djeci nepoznatih pojmova. U Čitanci Svezame, otvori se za riječ reza stoji: naprava koja vodoravnim pokretanjem zatvara i otvara vrata i prozore; kračun, zasun i ovo objašnjenje djeci je mnogo jasnije.

Nije rijetkost ni da naiđemo na pravopisne greške ili neprilagođenost tekstova pravopisnom standardu našeg jezika. Tako u Čitanci autorica Verlašević i Alić imamo riječ pijanino, koja je napisana bez slova j – pianino. Te greške dodatno otežavaju napore nastavnika da djeci približe pravopis, pa moraju pojašnjavati ovakve pojave. Nerijetko čujem pitanja svojih đaka – kako je moguće da neko ko pravi čitanku za osnovnu školu načini takve pravopisne greške za koje oni, kada ih naprave, dobijaju manje ocjene na diktatima.

Iako je pripovijetka Ujka Filip izvrsna prilika da se s učenicima i učenicama porazgovara o fašizmu i antifašizmu, o kukastom križu kao nečemu što se iz simbola drevnih kultura, ni krivo ni dužno, preobrazilo u simbol zla i stradanja, autorice Verlašević i Alić tome ne posvećuju pažnju u interpretaciji nakon teksta. U pitanjima se pojavljuje dilema oko izbora strana, ali se nigdje ne objašnjava kojoj strani se priklonio Ujka Filip i koja je to strana koju je trebao izabrati. S druge strane, u Čitanci Svezame, otvori se dato je objašnjenje simbola kukastog križa, upućeni smo u kontekst u kojem se dešava radnja pripovijetke (pripovjedač je napustio partizansku kolonu u tek oslobođenom Beogradu kako bi ušao u kuću Ujka Filipa koji je rat proveo na strani okupatora – Nijemaca). Nakon toga data je definicija antifašizma, čime je jasno predstavljeno i ono što je zlo i ono što se protiv zla bori. U pitanjima za interpretaciju đaci se upućuju na Dnevnik Ane Frank, čiji se odlomak nalazi u Čitanci za sedmi razred i gdje je moguće saznati više o vremenu u kojem se odvija radnja ove pripovijetke. S druge strane, Čitanka autorica Verlašević i Alić upućuje đake na Wikipediju, nudi link na kojem je moguće saznati više o životu pisca ove pripovijetke. Jednom prilikom me učenica u šali pitala kako da u svojoj štampanoj čitanci klikne na dati link da bi vidjela šta se iza njega krije. Inače, u ovoj Čitanci mnogo je ispisanih linkova za YouTube, Wikipediju i druge internet servise, ali u štampanoj knjizi nemaju baš nikakvu funkciju.

Na kraju mogu zaključiti da dobre čitanke ipak postoje, ali izgleda da je sve poduzeto kako ne bi došle do onih do kojih trebaju. Kvalitet čitanke ogleda se u njenoj širini, privlačnosti i pristupačnosti đacima, dobro osmišljenim pitanjima i zadacima za interpretaciju, izostanku grešaka koje mogu zbuniti djecu, ali i izbjegavanju komplikovanih objašnjenja koja u svojoj složenosti izgube smisao.

Još da kažem da Svezame, otvori se nije odobrena za korištenje u Zeničko-dobojskom kantonu. Jedine trenutno dozvoljene za korištenje su čitanke autorica Verlašević i Alić izdavačkih kuća Vrijeme Zenica i Nam Tuzla. Nekako imam osjećaj da se onaj magarac iz basne s početka ovog teksta uvukao među recenzente udžbenika, ministre i ministrice obrazovanja, pa im ne da da čuju slavuje oko sebe. Ili je nešto drugo u pitanju?!

No, da ne bude da sam subjektivan i da hvalim čitanku čiji je autor glavni i odgovorni urednik Školegijuma, u narednim tekstovima pisat ću šta djeca, ali i nastavnici i nastavnice kažu o čitankama Svezame, otvori se.