Nakon što je Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo na linku Online platforma za kurikulum otvorilo javnu raspravu o prijedlogu novih kurikuluma za modernije i kvalitetnije obrazovanje koja će trajati do 17. maja, koristim mogućnost da i ovdje objavim svoja zapažanja.

Pravo građanki i građana da učestvuju u nekoj javnoj raspravi, pa i ovoj o kreiranju kurikuluma, jeste demokratsko, ali stvara obaveze za onog ko je raspisuje da za svaki odbijeni prijedlog da argumentovano obrazloženje. S druge strane, javna rasprava oslobađa odgovornosti članove komisija koji su plaćeni za izradu kurikuluma, a u debatiranje o vrlo stručnom pitanju uključuje javnost, koja možda i ne zna šta znači kurikulum, šta su ishodi učenja i ostali pojmovi korišteni u dokumentu koji je predmet javne rasprave. Osim toga, učešće u javnoj raspravi zahtijeva i vrijeme, a pitanje je ko ima ili ko je spreman odvojiti vrijeme da čita, analizira i piše primjedbe na predloženi dokument. Meni je, kao dugogodišnjoj nastavnici historije i prosvjetnoj radnici, stalo da unaprijedimo obrazovanje, pa zato ovo i pišem.

Novi kurikulum za historiju trebao bi nastavu učiniti kvalitetnijom, ali uvidom u predloženi sadržaj može se zaključiti da je dokument pregledan, ali ne obećava suštinsku promjenu. Dijelovi su preuzeti iz postojećih planova i programa, pa je ostalo isto ono na šta se nastavnice i roditelji godinama žale!

Autorice i autori kurikuluma u dijelu Historija – učenje i poučavanje navode da se reformom obrazovanja mijenja svrha i način poučavanja historije i da su ishodi učenja u kurikulumu postavljeni na zahtjevniji nivo. Međutim, sadržaj kurikuluma ne potvrđuje tačnost ovih navoda. Naime, jedan od glavnih nedostataka u sadašnjem podučavanju historije u osnovnim i srednjim školama jeste identičnost programskih sadržaja – nastavne jedinice u udžbenicima na isti način prezentirane su đacima šestog razreda osnovne i prvog razreda srednje škole.

Isti ishodi učenja za djecu različitog uzrasta

Autori su naveli da su ishodi učenja za srednju školu zahtjevniji u odnosu na ishode učenja za osnovnu školu. Prva nastavna jedinica s kojom se susreću đaci svih razreda osnovne i srednje škole je Historijski izvori i proučavanje historije. Evo njenog prikaza za tri razreda, gdje se vidi da su sadržaji suštinski identični, samo je struktura i redoslijed rečenica drugačiji. 

Studenti historije pišu diplomske radove na osnovu literature i nemaju obavezu pisati seminarske radove na osnovu objavljenih historijskih izvora, a prema novom predmetnom kurikulumu, učenik sa 11 godina koji još ne zna šta je predmet proučavanja historije treba da proučava i prezentira rezultate vlastitog proučavanja izvora na različite načine!?

Osim toga, prema aktuelnom nastavnom planu i programu, đaci šestih razreda uče o računanju vremena, i istina je da pojedini imaju problema s orijentacijom u vremenskim intervalima stoljeća ili desetljeća, ali bilo bi smislenije da se u šestom razredu više časova posveti ovoj temi, nego da se isto ponavlja u prvom razredu srednje škole, jer ne smije biti normalno da učenik devetog razreda ne zna da živi u 21. stoljeću!

Online platforma za kurikulum

Način podučavanja se ne mijenja, a problematičan je

Priručnik Osnovna pitanja metodike nastave historije (A. A. Vagin, N. N. Speranskaja u izdanju Zavoda za izdavanje udžbenika Sarajevo iz 1968. godine) sadrži sve elemente interaktivne nastave.

Na stranici 289 piše: Sprovođenje svakog časa u tradicionalnom obliku: ispitivanje – izlaganje – utvrđivanje – zadatak, u datom slučaju bi bio primjer formalizma i šablona u nastavi istorije.

Da mi je kojim slučajem u ruke dospjela samo ova stranica, vjerovala bih da čitam priručnik za nastavnike historije napisan u periodu od 2000. do 2021. godine. Reformski procesi u osnovnom obrazovanju u Bosni i Hercegovini počeli su 2000. godine, najprije u nastavi historije, i od tada smo stalno u nekoj reformi, ali se često događa da se u obrazovnom reformskom paketu nađe stara ili, rečeno ekspertskim jezikom, tradicionalna nastavna metoda, samo pod drugačijim nazivom.

Jedna od tadašnjih inovacija u nastavi historije bilo je inkorporiranje historijskih dokumenata u udžbenike historije kako bi učenici uz pomoć nastavnice na časovima historije mogli samostalno dolaziti do zaključaka o historijskim događajima. Ako je ovo bila inovacija u nastavi historije 2007. godine, onda praksa u BiH za teorijom kasni pola stoljeća, jer u citiranom metodičkom priručniku za nastavnike historije iz 1968. godine autor daje prikaz časa historije na kojem se analizira historijski dokument i objašnjava da zadatak ovakvog časa nije proučavanje novih događaja, nego analiza poznate građe, s tim da učenici u toku razgovora dođu do zaključaka neophodnih za svjesno usvajanje cijele teme.

U istom poglavlju autor citira ruskog publicistu i književnog kritičara Dimitrija Ivanoviča Pisareva: A gotova ubjeđenja ne možeš izmoliti od dobrih poznanika, niti kupiti u knjižari. Njih treba izgraditi vlastitim misaonim procesom.

Autori priručnika Osnovna pitanja metodike nastave historije preporučuju korištenje dokumentarne građe u nastavi historije, ali u višim razredima, ističući da ona nije primjerena nivou dječjeg poimanja. Prepoznali su probleme na koje nastavnice nailaze služeći se hrestomatijama i zbornicima dokumenata – nisu predviđeni za rad po školskom programu. Preobimni su i napisani teškim jezikom. Sadrže takve izraze i termine koji će zahtijevati previše komplikovanih i dugotrajnih objašnjenja. Dovoljno je pregledati važeće udžbenike historije da bi se zaključilo kako su se i autori udžbenika za niže razrede, u kojima se izučavaju stariji periodi, susreli s istim problemom.

Iako je napisan prije pola stoljeća, ovaj priručnik sasvim sigurno predstavlja zlatni standard za nastavu historije.

Osim toga, glavni uzroci loših rezultata bosanskohercegovačkih učenika i učenica na PISA testiranju nisu u nastavnim planovima i programima, udžbenicima i načinu podučavanja, nego u razlikama bh. obrazovnog sistema u odnosu na evropske države.

Nadam da će odgovorni u Ministarstvu moje primjedbe uzeti u obzir kao prilog javnoj raspravi u donošenju konačne odluke o implementaciji novih predmetnih kurikuluma, iako nisam sigurna da je javna rasprava dobar način odlučivanja o kurikulumima nakon što rasprave preko stručnih aktiva nisu dale željene rezultate.

I da, ne smijemo zaboraviti da, kada završi javna rasprava i reforma možda bude prihvaćena, ostaje pisanje udžbenika, ali to je sasvim nova tema, ništa manje teška.