U razgovoru s đacima trećih i četvrtih razreda gimnazije saznala sam da teško usvajaju nova znanja i sadržaje, ali i da uče sve manje. Primijetila sam da mahom ne nose sveske za bilješke, sadržaj s table slikaju telefonom, a često traže da slikaju i moju pripremu za čas koju će, kako kažu, kasnije prepisati u svesku. Na pitanje koliko vremena provode učeći kod kuće, većina kaže oko pola sata u danu kada nije najavljeno ispitivanje, ili uče samo kada je najavljen test ili ispitivanje. Iz ovog sam zaključila da imaju loše radne navike.

Činjenica jeste da obrazovanje u trećem i četvrtom razredu gimnazije karakteriše veliki broj predmeta – 12 obaveznih i tri izborna, nastavni planovi i programi su obimni, sa mnogo nebitnih koncepata koje đaci moraju usvojiti, a uz to ne postoje jasni obrasci praćenja, vrednovanja i ocjenjivanja učeničkih postignuća. Ovome treba dodati da djeca ne znaju učiti, ne odvajaju dovoljno vremena za to, a nastavnice često traže da se lekcije reprodukuju kao što su one ispredavale, bez razumijevanja naučenog.

Kako bi svojim učenicima i učenicama pomogla da uče lakše i brže, s razumijevanjem, da izgrade radne navike, savjetujem im da redovno rade domaće zadaće i pišu bilješke na času.

Rješavanje domaće zadaće najviše koristi djeci slabijeg znanja i školskog uspjeha, ali upravo ona je često ili gotovo uvijek prepisuju. Zato sam promijenila pristup: dajem različite zadatke učenicima s različitim ocjenama – onima koji su daroviti i kreativni, puni novih ideja, dajem zahtjevnije zadatke, kao i da sami prave eksperimente, a onima s lošim ocjenama jednostavnije. Tako se, modelom obrnute učionice, navikavaju na samostalan rad i samostalno učenje. Odlikaši traže više, čitaju, istražuju, uočavaju probleme, razvijaju saradničko i neformalno učenje, a učenici sa slabijim ocjenama stiču osnovno znanje koje im nedostaje.

Također sam im sugerisala da redovno tokom časa prave bilješke jer je to način da se uključe i prate predavanje, da ne budu pasivni slušatelji, nego aktivni učesnici. Rekla sam im da mogu pisati teze, crtati slike ili grafikone... Pisanje bilješki tokom nastave važno je za učenje na samom času, pomaže đacima da obrade i sintetiziraju novostečene informacije čim ih dobiju. Pojasnila sam im da možda neće odmah razumjeti sve što su zapisali, ali mogu zapisati i pitanja koja će kasnije postaviti ili o kojima će razmisliti.

Veliki broj đaka ne krije da su kampanjci i da uče samo kad moraju, a taj oblik učenja se u literaturi smatra izrazito štetnim za razvoj pozitivnih motivacijskih obrazaca jer negativno utiče na ishode učenja i ne razvija osnovu za cjeloživotno učenje. Djeca, pak, kažu da tako rade od osnovne škole, da tako vole, da nemaju motivaciju za redovnim učenjem, da imaju slabo razvijene radne navike jer im ih niko nije usadio odmalena.

Kažu i kako često napamet uče definicije jer nastavnik zahtijeva učenje od riječi do riječi.

Ovdje treba imati razumijevanja i za nastavnike koji su pod pritiskom đaka, roditelja, kolegica, direktora, i ako daju loše ocjene, smatra se da su oni loše radili svoj posao, nisu uspjeli, nisu prenijeli znanje...

U obrazovnom sistemu u Bosni i Hercegovini često je sve podređeno igri društvene uspješnosti, čiji je cilj da se da privid dobrog funkcionisanja obrazovnog sistema, u kojem nastavnice ispredaju sadržaj prateći plan i program, đaci napamet nauče gradivo i dobiju visoku ocjenu, a roditelji su zadovoljni postignutim rezultatima. Gledano spolja, sve je u najboljem redu, a stvarni kvalitet nastave vidimo na ljestvici PISA rezultata.

Smatram da se u našim školama nerijetko uče beskorisni podaci, kao što su biografije pisaca, godine stotina historijskih bitaka, datumi rođenja naučnika i bezbroj drugih pojmova koje bi učenici mnogo bolje razumjeli u dobro osmišljenoj interaktivnoj nastavi, putem eksperimenata, rješavanjem problema, timskim radom i slično. Zbog toga u Bosni i Hercegovini treba provesti radikalne promjene nastavnog plana i programa, osmisliti jasne planove praćenja i vrednovanja đaka, uvesti inovacije i metode podučavanja koje će motivisati djecu.

U svemu tome možda možemo prepisati tuđa rješenja. Finci su, recimo, nezadovoljni pozicijom na PISA ljestvici, krenuli u reformu koja obrazovanje usklađuje s potrebama života. Prema članku koji je objavio The Independent, finsko obrazovanje će učenike i učenice spremati samo za ono što će im zaista trebati u životu, za poslovni život i vještine novog doba. To znači da će, naprimjer, učenik koji želi postati konobar slušati matematiku, potrebnu za vođenje blagajne i računa, kao i strane jezike, kako bi bio konkurentniji za zapošljavanje, te će vježbati komunikacijske vještine neophodne za taj posao.

Znači, rješenja ima, samo treba odlučiti šta želimo i zasukati rukave.