Pandemija nam pokazuje kako stavljanje naglaska na prisustvo u školi često ide na štetu zdravlja đaka, te da im daje na znanje da se će se od njih, kada porastu, očekivati da nastave s radom čak i kad su bolesni.

Poznato je da se prisustvo na nastavi povezuje s akademskim uspjehom. Štaviše, dokazano je da hronično odsustvo u starijim razredima osnovne, kao i u srednjoj školi, negativno utječe na uspjeh, kako u obrazovanju tako i kasnije u životu. Analize koje je objavio Univerzitet Wisconsin 2015. godine dokazuju da đaci koji su u prvoj godini školovanja bili hronično odsutni na testovima u trećem razredu ostvaruju lošije rezultate, posebno iz matematike.

Zbog toga se u mnogim školama prisustvo na nastavi nagrađuje, a postoji i relativno fleksibilna politika o dolasku djece u školu kada imaju blage simptome bolesti, poput curenja iz nosa, grlobolje ili kašlja. Većina škola vodi se pravilom da ukoliko dijete nije imalo temperaturu u posljednja 24 sata, niti je imalo dijareju ili povraćalo u tom periodu, ne bi trebalo ostati kod kuće. Neke škole čak kažnjavaju odsustvo s nastave.

U Georgiji u SAD-u izostanak sa pet časova, u slučaju da ih roditelji ili doktor nisu opravdali, znači da se na kućnu adresu porodice dostavlja obavijest da im prijeti tužba za obrazovni nemar. Kazna može biti novčana, ali i zatvor, iako u pravilniku koji definira ponašanje u takvim situacijama stoji da škole i sudovi trebaju pronaći blaže rješenje. Najčešće ne postoje planovi o tome kako da se izgubljeni časovi nadoknade, niti koju ulogu u tom procesu trebaju igrati nastavnici, pa se odsustvo često negativno odražava na ocjene.

Sve ove prakse ne idu na ruku djeci koja se razbole, a posebno onoj s hroničnim bolestima. U isto vrijeme, one roditelje tjeraju da djecu šalju u školu dok su još bolesna. Kolektivni efekti ovih praksi štetni su za sve, ali su normalizirani i doprinose pritisku na đake, ali i porodice, da prioritet ne daju svom zdravlju i zdravlju onih oko njih, nego pukom prisustvovanju časovima.

Abisola Olulade, doktorica službe porodične medicine u San Diegu, kaže da je poruka koja se šalje porodicama jako opasna, naročito u vrijeme pandemije.

Nešto tako obično kao što je šmrcanje može imati ogroman efekat na ostale. Ukoliko dijete ima blage simptome, a pozitivno je na COVID-19, u školi može zaraziti ostale đake. To u slučaju njegovih kolega i kolegica sa imunološkim problemima može značiti smrt, navodi ona.

Iako još uvijek nije sasvim jasno kako virus može utjecati na djecu koja imaju astmu, postoji bojazan da je on jedan od okidača napada astme. Osim toga, zaražena djeca virus mogu prenijeti na članove porodice ili nastavnice, među kojima ima onih što spadaju u rizične kategorije.

Strah od kazni razlog je zbog kojeg mnogi roditelji djecu šalju u školu i kada su bolesna, ali ne smijemo zaboraviti i kako većina njih ima ograničen ili nepostojeći fond dana za izostanak s radnog mjesta. Američki kongres je u aprilu prošle godine izglasao zakon o plaćenom odsustvu za sve one koji su ili zaraženi ili se brinu o nekome ko jeste, kao i za roditelje djece čije su škole i vrtići zatvoreni. Međutim, ovaj zakon istekao je u januaru 2021. i za sada je plaćanje odsustva dobrovoljno u većini država. To znači da se roditelji svakodnevno suočavaju s nemogućim izborom – otići na posao i zaraditi plaću ili ostati kod kuće s bolesnim djetetom.

U ovom slučaju bitno je skrenuti pažnju i na veoma rasprostranjen pogled na svijet u kojem produktivnost zauzima najbitnije mjesto i gdje se izdrživost i rad pod teškim uvjetima očekuju od svih. Ista pravila nalazimo i u školama. Doktorica Olulade smatra da školska uprava i njeno osoblje treba prestati djeci usađivati ove vrijednosti. To je sasvim pogrešna poruka. Ljudi se razbolijevaju i sasvim je normalno da im treba odmor. Bolest je znak da je našem tijelu potrebno vrijeme da se opravi, i to je ono što djeci moramo pokazati, dodaje.

Istina je da je online nastava mnogim porodicama noćna mora, ali da je drugima došla kao blagoslov. Ona smatra da nakon pandemije moramo iskoristiti mogućnost organiziranja paralelnih iskustava pohađanja nastave, te da bi đacima sa imunološkim problemima ili onima koji se razbole trebalo obezbijediti online alate kako bi mogli nastaviti sa učenjem.

Izvor: The Atlantic: Why Did We Ever Send Sick Kids to School?