Nastavnička pitanja

Iz nastavničke prakse

Prepisivanje i varanje na testovima

Maksuda Muratović

18.02.2021

Posljedice prepisivanja i varanja na testovima su dalekosežne, a nastavnici glume policajce na času i loše se osjećaju, pa naša autorica traži rješenje.

Ilustracija: Toonz Jirana / Shutterstock.com

Učenici počinju da prepisuju u osnovnoj školi i u prvi razred gimnazije dolaze sa ispečenim zanatom za prepisivanje prilikom pismene provjere znanja, a na fakultetima još vještije varaju, pa završe školovanje uz pomoć tuđeg znanja koje do njih dolazi putem telefona, puškica i bubica.

Praksa pokazuje da đaci ne prepisuju na testu samo da bi dobili prolaznu ocjenu, već idu na to da prepišu sve da bi dobili peticu. Nastavnici su postali nemoćni – glume policajce na času, loše se osjećaju, a učenici između sebe pričaju da su vješti u tome i jako domišljati. Pojedinci i pojedinke koji inače imaju slabije znanje žale se roditeljima i razrednom starješini kada iz testa ne dobiju petice ako je učenik od kojeg su prepisivali dobio. (Oni koji ne znaju šta prepisuju često griješe, pa umjesto plus stave minus, pogriješe mjerne jedinice...)

Više puta bila sam svjedokinja da prepisivanje može djelovati vrlo demotivirajuće na đake koji se trude i rezultate postižu ispravnim putem. Visoke ocjene stečene prepisivanjem kod njih izazivaju ljutnju i tugu, a često su predmet izrugivanja i odbačeni, čime im se šalje potpuno kriva poruka.

U razgovoru s kolegama čujem da je prepisivanje teško iskorijeniti, da su mnogi postali nemoćni, da stalno nadziru učenike i učenice.

Na osnovu Zakona o srednjem obrazovanju i odgoju Tuzlanskog kantona, ministar obrazovanja, nauke, kulture i sporta donio je Pravilnik o lakšim i težim povredama discipline, gdje piše da je teža povreda discipline zloupotreba mobilnih telefona ili drugih elektronskih uređaja u toku nastavnog procesa, ali bi ovo trebalo preciznije definisati i prepisivanje okarakterisati kao neprihvatljivo ponašanje, te na mnogo konkretniji način stati na kraj prepisivačima.

Tragajući za rješenjem, na časovima odjeljenske zajednice u prvom i četvrtom razredu Gimnazije Živinice pokrenula sam razgovor o prepisivanju. Času su prisustvovale nastavnice bosanskog jezika i matematike i direktorica skole, a cilj je bio, osim razgovora o problemu koji svi imamo, jačati i promovisati kulturu učenja, akademskog poštenja i etike, jačati moralni integritet đaka, raditi uzorno i učiti marljivo, bez varanja i prepisivanja. Na času je bilo jako uzbudljivo, pojedinim učenicima i neprijatno kada smo pričali, neki su rekli i da ih je stid, ali da je dobro što se neko sjetio da o ovome priča. Na pitanje zašto koriste prepisivanje, đaci kažu da imaju mnogo predmeta – trinaest redovnih i tri izborna; da je obimno gradivo, bez praktičnih vježbi; ne vide smisao učenja pojedinih premeta, pogotovo ako nastavnica traži da se napamet uče godine rođenja, veliki broj činjenica koje su dosadne i beskorisne; pojedini nastavnici su prezahtjevni, kao da je njihov predmet najvažniji u školi; nemaju motivaciju za učenje; na času nisu disciplinovani, ne pišu bilješke, ne prepisuju s table kada nastavnica predaje lekciju, nemaju sveske, ne prate predavanja; bolju ocjenu dobiju kada prepišu; navika; u našoj državi znanje se ne cijeni, ionako posao dobiju preko štele, a oni najbolji su na birou; izborne predmete ne prepisuju jer je to nešto čime će se baviti u životu, a ostale koji su im nevažni ponekad prepisuju; roditelji od njih očekuju previše, pa su ponekad prisiljeni da prepisuju; ne uče na vrijeme; ako imaju bolju ocjenu roditelji im ne stvaraju stres i ne kažnjavaju ih.

Razgovarali smo i o tome zašto je prepisivanje pogrešno: jer je slično laganju; pokazuje nepoštovanje prema nastavnicama koje se istinski trude da prenesu znanje; prepisivanjem se ne stiče znanje; đaci koji prepisuju gube ugled u društvu i vremenom ih počinju izbjegavati oni koji zaista uče; gube povjerenje nastavnika jer ako ih jednom vide da prepisuju, teško će povratiti povjerenje; prepisivanje je zarazno – ako učenici vide da su prepisali i dobili dobru ocjenu, veća je vjerovatnoća da će prepisati i na sljedećem testu; prepisivanje kod učenika stvara stres – znoje se, crvene, nemirni su na času, posebno ako nisu stigli prepisati, a bliži se kraj časa, nervozu prenose i na one koji zaista rade na testu, ometaju čas, a to povlači kaznu; prepisivanje se ne završava sa završetkom školovanja, nego se nastavlja i na fakultetu i na poslu; prepisivanje postaje dio ličnosti.

Čas smo završili traženjem načina da motivišemo učenike da ne prepisuju i koristili smo tehniku kreativnog rješavanja problema i razvoja kritičkog mišljenja Brain Storming ili Oluja ideja – s đacima treba nabrojati što više ideja i prijedloga kako ih motivisati da ne prepisuju i na taj način savladavali vještine komunikacije i socijalnih odnosa. I nabrojali smo: prepisivanjem se čovjek ponižava; znanje je neuništivo, sve ti mogu uzeti, ali znanje nikad; ako znanje ne steknete na vrijeme, kasnije će to biti teško nadoknaditi; prepisivanjem ne napredujete u učenju, zaostajete u društvu uglednih članova akademske zajednice; znanje je potrebno na poslu, da uspješno obavljate svoje radne zadatke; imati znanje znači imati autoritet, osjećati samopouzdanje jer ste nešto postigli svojim trudom i zalaganjem; znanje je potrebno da se čovjek može nositi sa životnim problemima i raznim obavezama; oni koji se služe prevarom prikrivaju svoje neznanje i nesposobnost i sami sebi umanjuju šanse za uspjeh u mnogim područjima života.

No, kako je škola odgojno-obrazovna ustanova, a djeca odgoj nose iz kuće, trebamo se zapitati gdje su u svemu ovome roditelji. Oni ponekad imaju prevelika očekivanja od djece, a pišući zadaće varaju i djecu i nastavnice. Većinom su na strani djece i kad se dokaže da je dijete zbog prepisivanja dobilo lošu ocjenu, počinju da se miješaju u posao nastavnika govoreći kako treba da ispituje njihovo dijete. Roditeljima je teško dokazati da djeca imaju različite sposobnosti i da ne moraju svi imati sve petice na kraju školske godine. O ovome treba razgovarati i na roditeljskim sastancima jer, iako preventivne mjere i metode odvraćaju od varanja u specifičnim situacijama, one i dalje nemaju trajan efekat na varanje. Učenice i učenici trebaju ozbiljno shvatiti i cijeniti obrazovni proces, razviti individualni etički kodeks koji se protivi varanju, cijeniti znanje kao vrijednost, a ne ocjenu kao proizvod. Tada će problem moći biti efikasno riješen.

Najnovije

O odlučivanju u školama

Ko je pozicija, a ko opozicija u zbornici

Nusret Ahmetović

Konkurs za posao u osnovnim i srednjim školama u Tuzlanskom kantonu

Diskriminatoran pravilnik i dalje na snazi

Anisa Mahmutović

Vrednovanje škola u Tuzlanskom kantonu

U eri e-dnevnika, pišimo olovkom

Smiljana Vovna

Inkluzivno obrazovanje iz perspektive nastavnice

Djeca s teškoćama sada nemaju ni obrazovanje ni rehabilitaciju

Nura Varcar

Drugi strani jezik u školama Tuzlanskog kantona

Francuski i može i ne može, ali turski može svakako

Smiljana Vovna