Mladi speleolozi

U ljeto 1993. godine skupina djece iz moje mahale, čiji sam i ja član bio, upala je u vegetacijom zarasli dio naselja, gdje je uspostavila kamp. To je ustvari mala klisura između dvije privatne bašte, iznad koje je moja ulica, a ispod koje je Centrotransovo naselje koje smo mi zvali Barake. Skoro sve nisko rastinje bilo je više od nas, pa smo probijajući se kroz paprat i trnje ostavili tunel iza sebe.

Naše kampovanje bezbrižno je trajalo mjesec dana, dok nismo jednog dana u šikari otkrili šaht, izdignut metar iznad zemlje. Dva dana smo samo ispitivali kako mu podići poklopac, da bismo trećeg iskoristili neki zakon fizike, prebacili uže preko drveta, zavezali jedan kraj za ručku, svi se objesili na drugi i – eureka!

Otvor pred nama vodio je direktno u cijev. Imao je i vanjski stepenik, da onaj koji ulazi može stati, da ne leti u rupu napamet. Nas četvorica smo ušli, skupili se u čučeći položaj, i počeli pregovore o tome ko će prvi u cijev. Pretpostavljali smo da je spojena na ulicu u jedan slivnik nalik lijevku. Radna hipoteza našeg istraživanja bila je da cijev vodi do bazena u Barakama, gdje se voda izlijeva, jer sa sobom nosi i smeće koje joj u bazenu, na sitnoj rešetki, zapriječi daljnje oticanje.

I taman kad smo sve isplanirali i spremili se za speleološku ekspediciju, začuo se odrasli glas sa ruba klisure: Šta to radite dole??? Raja koja je bila van šahta, misleći da glas pripada komšiji kome smo sedmicu prije krali šljive sa drveća, momentalno se isparila na drugu stranu. Kad smo izašli, dva vojnika su stajala pored šahta, a njih desetak nekoliko metara dalje slagalo neku opremu. Ispostavilo se da je Armija BiH tu klisuru izabrala za taktičko postavljanje tri minobacača koja bi pokrivala liniju prema Poljinama, Kromolju i Nahorevu.

Hajmo odavde, gubite se, hoćete da vas kukom po kanalizaciji traže?, rekao je jedan od vojnika.

Meni je odmah riječ kanalizacija zapela za uho, jer sam tada mislio da je kanalizacija samo ono što ide iz šolje, umivaonika, sudopera i kade. Kako mislite – kanalizacija?, pitao sam začuđeno, jer je moja upravo osujećena naučna znatiželja za trenutak bila jača od straha.

Odma' da ste nestali odavde, hajmo, magla!, bio je jedini odgovor koji sam dobio.

Naravno, postupili smo po naređenju. Poslije toga mi je bilo krivo što su nam zabranili ulaz i igranje u klisuri, ali mi je isto tako bilo krivo što nismo uspjeli istražiti cijev i skontati kako je ustvari ova cijev dio kanalizacije.

Eh sad, kako radi sistem kanalizacije u Sarajevu?

Dvadeset i sedam godina poslije ulazim u prostor Vodovoda i kanalizacije u Sarajevu, u zgradu na Skenderiji koju ni Google pretraga ne može locirati, odmah pored Osnovne škole Vladislav Skarić. Javljam se portiru koji sjedi u starom modularnom kiosku, govorim mu da imam zakazan razgovor u 9 sati sa gospodinom Adnanom Abazom. Zgrada sektora Kanalizacije poprilično je stara, vjerovatno je tu od 50-ih ili 60-ih godina, ili se bar meni tako čini. Unutrašnjost izgleda kao da je preživjela jednostavnost socijalizma, nasilni upad u tržišnu raznolikost demokratije i sada je na milosti jeftinih materijala sa margine kapitalizma koji je trebaju uljepšati, a koji su se ishabali za kraće vrijeme od onog koliko je trebalo da se postave.

Ulazim u kancelariju u kojoj me dočekuju Adnan Abaza, rukovodilac Službe za održavanje kanalizacione mreže i objekata i Zaim Mešić, šef Odjeljenja za održavanje kanalske mreže, objekata i hitne intervencije. Nakon što su me ugostili i kafom počastili, gospodin Adnan mi objašnjava da sam malo fulio s pitanjima. Izvinjavam se i dodajem da tu dolazim kao laik, te da, pored toga, imam pitanja koja su 27 godina stara i molim ga da krenemo otpočetka, odnosno od logične početne tačke objašnjenja nepoznate materije.

Ok, idemo ispočetka

U Sarajevu postoje tri tipa odvoda kanalizacije i otpadnih voda, a to su: fekalni, atmosferski i mješoviti kanalizacioni vod. Fekalni kanalizacioni vod podrazumijeva odvod otpadnih voda i kanalizacije iz svih sanitarnih prostorija, privatnih i javnih, putem kolektora do prečistača Butila. Atmosferska kanalizacija (to je ona u koju smo tri moja druga i ja htjeli uskočiti da istražujemo) podrazumijeva padinske vode, kišnicu, potoke, slivnike i odvode sa saobraćajnica koji vode do najbližeg većeg vodotoka, rijeke ili potoka. Mješovita kanalizacija podrazumijeva zastarjeli kanalizacioni vod, pomoću kojeg se vrši odvod otpadnih voda, fekalne kanalizacije iz privatnih i javnih sanitarija, koji vodi do najbližeg vodotoka – u ovom slučaju do Miljacke. To je dio kanalizacione mreže koji se nije uspio rekonstruisati u prijeratnom Projektu zaštite čovjekove okoline, a poslije rata nastoji se rekonstruisati paralelno s rekonstrukcijom cesta što vode kroz naselja, tako da se dobije dupli kanalizacioni sistem i razdvoje fekalna i atmosferska kanalizacija.

Danas Sarajevo posjeduje dva glavna gradska fekalna kolektora, smještena s desne i lijeve strane Miljacke. Kolektori funkcionišu na principu gravitacije, tj. ne posjeduju sistem prepumpavanja. Ta dva kolektora vode fekalnu kanalizaciju iz gornjeg dijela grada prema prečistaču Butila i šire se u promjeru (zbog broja priključaka i opterećenosti mreže) do njihovog spajanja u jedan kolektor na području Novog Grada. Promjer kanalizacionih cijevi iznosi od 250 mm (stare kanalizacione mreže u starom dijelu grada), 300 mm standardne kanalizacione mreže, pa sve do 1.400 mm širine kolektora u donjem dijelu grada. Na gradski kolektor priključuje se i lukavički kolektor. A, pored ta dva kolektorska voda postoji i hrasnički, na koji se priključuje butmirski i blažujski, kao i zasebni rajlovački. Svi na kraju vode do Butila. Dok se na čitavoj kanalizacionoj mreži radi na čišćenju i pročepljavanju, postrojenje u Butilima jedino je gdje se radi prečišćavanje.

Na području Kantona Sarajevo pod kontrolom preduzeća je cca 1.393 km kanalizacione mreže, 46.000 kanalizacionih šahtova i 10.313 slivnika. U sistemu postoje 24 kišna preliva, a za prihvatanje oborinskih voda sa padinskih dijelova izgrađena je 21 ulivna građevina.

Podaci o dužinama kanalizacione infrastrukture su iz 2018. godine.

Osim nabrojanog, upozorava me Abaza, 10% od ukupne javne kanalizacije u nadležnosti je općine na kojoj se nalazi. To je lokalna mreža koja nije geodetski snimljena, uvedena u katastar podzemnih instalacija u Zavod za izgradnju i koja nije tehnički primljena, te je građena mimo KJKP-a ViK, odnosno bez naše saglasnosti. Svaka općina u svom budžetu planira određena sredstva za održavanje takve mreže u toku godine. Mi na toj mreži imamo intervencije samo u slučaju da općina ili lokalna zajednica to plati.

Septičke jame poseban su dio kanalizacionog sistema i one se tretiraju kao građevinski objekti. Kada neko nema uslova da se priključi na kanalizacionu mrežu, gdje takva mreža ne postoji, ili postoji, ali je tehnički nemoguće izvršiti priključenje usljed nedostatka gravitacijskog pada, prave se septičke jame. Izgradnja septičke jame podrazumijeva posebnu proceduru, nešto slično kao za stambeni objekat. Traži se urbanistička i građevinska dozvola, kao i projekt koji se šalje na ovjeravanje u tehničku službu sektora Kanalizacije pri ViK-u, a onda se radi izvođenje i prijem.

Kanalizacione mreže, objekti koji su dio mreže, slivnici, separatori, septičke jame, bazeni, održavaju se u dvije smjene neprekidno, vikendom, državnim i vjerskim praznicima. Kada su gužve u pojedinim dijelovima grada tokom ljeta, kada se ne može raditi po danu, uvodi se treća smjena. Njoj je isključivo čišćenje i pročepljenje kanala i objekata posao. U prvoj smjeni radi se normalno održavanje mreže, a u dežuri druge smjene su hitne intervencije.

Problemi i izazovi

Najveći problemi su bespravna gradnja građevinskih objekata i samog kanalizacionog sistema, što onda narušava i opterećuje postojeću gradsku mrežu. Razvoj kanalizacione mreže zaostaje za razvojem grada. Problem su starost i manjak radnika, dotrajala mehanizacija, kao i činjenica da se od javnog preduzeća sa smanjenim i narušenim kapacitetom očekuje da besprijekorno funkcioniše. Jedan od najvećih izazova je osigurati potrebno finansiranje i saradnju sa općinama i vlastima da se kontinuirano radi na rekonstrukciji kanalizacione mreže, ukidanju mješovite kanalizacije razdvajanjem atmosferske i fekalne kanalizacije u dva zasebna sistema.

Priključenje

Priključenje na kanalizacionu mrežu ima određene preduslove, koje moraju ispuniti kako pravna tako i privatna lica, a koji se po nekim tačkama razlikuju. Zajednički preduslovi su im da moraju imati pravosnažnu građevinsku dozvolu, načelnu saglasnost (kopija), kopiju katastarskog plana ili lokacije objekta, katastar podzemnih instalacija, ovjeren u Zavodu za izgradnju Kantona Sarajevo i zatim ovjeren u nadležnoj općini, sa ucrtanim gabaritima objekta, te ako se ovjeravao projekat priključenja na vodovodnu i kanalizacionu mrežu, za šta se traži priključak, potrebna je ovjera projekta (kopija). Pored ovoga, za pravna lica još je potrebno imati pismeni zahtjev, ovjeren potpisom i pečatom. U oba slučaja cijena izvođenja priključka zavisi od specifičnih uslova na terenu i definiše se nakon izlazaka tehničara na predmetnu lokaciju. Svoje zahtjeve korisnici predaju putem Centra za potrošače, koji se nalaze na tri lokacije: u Ulici Jaroslava Černija 8, Envera Šehovića 14. i Jošanička 80.

Kratka historija sarajevskih fekalnih odvoda

Prvi vid sistema kanalizacije u Sarajevu napravljen je za vrijeme austrougarske vladavine, kada je na desnoj obali Miljacke, gledajući iz pravca Baščaršije, izgrađen kanalizacioni kolektor od Vijećnice do Dolac-Malte. Na lijevoj obali Miljacke kolektor nije građen, pa su postojali direktni izlivi u vodotok. U tom periodu izvedeno je cca 50 km primarne i sekundarne kanalizacione mreže. Primarni kolektori su izidani, a kasnije su korištene keramičke cijevi. Najveći pomak u modernoj izgradnji sarajevske kanalizacione mreže desio se u Projektu zaštite čovjekove okoline, realizovanom u periodu od 1976. do 1982. godine. Po tadašnjem planu, mješoviti sistem odvodnje trebao je biti sasvim napušten, a izgrađeni su kolektori za novi separatni sistem odvodnje, sa postrojenjem za prečišćavanje otpadnih voda na lokalitetu Butila, kao i kolektori oborinskih voda čiji su recipijenti najbliži vodotoci (Miljacka, Željeznica, Bosna...). Nažalost, zbog nedostatka sredstava taj sistem odvodnje nije bilo moguće provesti do kraja, pa su neki padinski dijelovi grada ostali na mreži mješovite kanalizacione mreže.

Prilozi reformi obrazovanja

Priča ispričana ovdje o Sarajevu može se ispričati i za svako drugo mjesto. Ono što bi obrazovnom sistemu bilo važno jeste da je prepozna kao važnu, i da upravo oko nje (ili neke njoj slične) organizuje nastavu iz više povezanih oblasti. Iskusan ili darovit nastavnik već je shvatio da đaci, otkrivajući način na koji pokretom ruke neugodna materija nestaje iz života (privilegija koju veliki dio čovječanstva nema), imaju i priliku i obavezu upoznati se sa gradivom hemije, fizike, matematike, historije, geografije, ekologije...

Pitanja, koja mogu odvesti u pojedinačna ili grupna istraživanja, ima mnogo. Ovo su samo neka: Kada su veliki gradovi dobili prve kanalizacije? Kako je taj problem rješavan u ranijim epohama? Kako su ga rješavale različite kulture? Šta se s fekalnim vodama događa ako ne prođu sisteme za prečišćavanje? Koje se sve informacije u laboratorijama iz njih mogu dobiti? Zašto se prečišćena masa ne koristi kao gnojivo? Može li se koristiti kao gorivo? Zašto je nepristojno govoriti riječi kojima se imenuje radnja oslobađanja tereta i sam teret?